Mećava

Na prvo čelo Božića uzet će sedamdesetu: i to gledanje kroz prozor, topla soba i oštri hercegovački duhan, ona su sitna zadovoljstava koja još jedino ostaju čovjeku na kraju puta. Iz svoje je sobice mogao vidjeti dobar dio dvorišta i tek mali dio samostanskoga groblja. Kako se smrkavalo, od sjena što su se stvarale po neravnoj ledini, činilo se kao da groblje sve više zarasta u travu.

Od fra Ivina groba vidi se samo vrh križa. Danas je točno godinu dana kako je umro, a umirao je dugo i teško: hvatali su ga dugi i teški napadi kašlja, a nekoliko dana pred smrt nikoga nije mogao prepoznati.

Na misi zadušnici gvardijan je danas veći dio propovijedi posvetio pokojniku. Govorio je o njemu onako kako bi i on govorio, ali u svim tim riječima, lijepim i toplim, malo je bilo onog živog, istinskog fra Ive, teškog i tromog čovjeka, šutljivog i mračnog, ali čovjeka koji je uvijek bio spreman pomoći. I u tim trenucima, kada ljudi zbog zajedničke nevolje bar malo postanu bliži jedni drugima, fra Ivo bi ostajao isti: mračan i nedostupan, i činilo se da sve što radi radi bezvoljno i samo zato što po nekom višem zakonu tako mora biti.

Fra Jakov se sjećao što su sve njih dvojica zajedno preturili preko glave: bilo je tu svega, i zla i dobra, ali nikada nije zaboravio jedan davni događaj kojega se i danas jasnije sjeća nego nekih događaja od prije par godina.

On je u životu doživio puno težih stvari - tri puta je svojim očima gledao kako pustoši kuga; povlačio se s narodom za vojskom koja je napravila pustoš po Bosni, bojeći se odmazde za njihova nedjela, s narodom koji je u jednom danu izgubio i dom i zavičaj; vraćao se s tim istim narodom natrag u pusta, opljačkana i spaljena sela; grozio se od pustoši koju su u ljudima ostavljali kuge i ratovi... - ali se nikada više kao tada nije prepao, niti je ikada tako jako osjećao koliko malo zna o ljudima. I kasnije, nikada nije uspio sebi taj događaj do kraja rasvijetliti: toliko mu je to djelovalo apsurdno i neobjašnjivo. Jednako mu je nejasan bio i kasniji fra Ivin odgovor kada gaje on upitao je li to djelo vraga.

- Vrag? - odvratio je skoro ljutito. - Ne mere ni on sve.

Cijelim daljnjim putem od Travnika do Jajca, a tu je rečenicu izgovorio odmah poviše Turbeta, Fra Ivo nije progovorio nijedne jedine riječi.

To je bilo prije mnogo godina, on se tek godinu dana ranije zafratrio. Bio je kapelan u Jajcu kod fra Ive. Bila je kasna jesen, nekako u ovo doba godine, zemlja je bila tamna i isprana - boja poput ovih što ih može vidjeti iz svoje sobe - putovi blatnjavi, a sunčeve zrake, kad bi se nakratko pojavile iza sivih oblaka, slabe i nejake.

Njih su dvojica ujutro krenuli iz Jajca za Sarajevo k paši, jer je u Jajce stiglo nekoliko janjičara, koji su bili u prolazu, predvođenih dvojicom čauša, koji su tražili od fra Ive na ime nekakve globe, koja je postojala samo u njihovim glavama, prilično mnogo novca. Razapeli su dva šatora i po cijelu noć šenlučili: pjevali, pucali iz kratkih pušaka, a danju bi po nekoliko puta nastupali na fratre, tražeći od fra Ive svoje pare. U vrijeme tvrdih godina i žestokih ratova takvi slučajevi nisu bili rijetkost: u predasima između ratova Bosnom bi lutala ras­puštena vojska ne priznajući drugog zakona do svoga. Tako je bilo i taj put.

U Sarajevu ih je paša primio isti dan kada su stigli. Fra Jakov nije ništa razumio od razgovora, fra Ivo je s pašom pričao na turskom, koji on nije razumio, ali je ipak, po čestim pašinim odobravanjima, shvatio da će stvar izići na dobro. Dobili su čvrsta uvjeravanja od tog blijedog i dostojanstvenog čovjeka da će se već sutradan stati ukraj janjičarima, i tako je i bilo.

Kasnije su saznali da su imali i sreće: potrefilo se da su došli k paši nekoliko dana nakon što su haramije u Sarajevskom polju opljačkale i ubile dvojicu pašinih momaka, i paša se tih dana odlučno obračunavao s ološem svake vrste. U Žutu tabiju, gdje se sudilo po kratkom postupku, su neprestano dovođeni ljudi sa svih strana, a noću su se oko nje mogle vidjeti manje grupe šutljivih ljudi, koji bi dolazili tiho i sa strahom po leševe ubijenih.

Zanoćili su u Sarajevu, a sutradan ujutro su krenuli natrag. U Kiseljaku su nakratko zastali odmoriti se, i taman pred polazak prišao im je na neobično lijepom vrancu neki sitan čovjek, naoružan sabljom i puškom. Pitao ih je da se zaputi s njima, jer je čuo od nekih ljudi da idu prema Travniku. Rekao im je da je on buljukbaša Zejnil iz Turbeta.

- Ko velim - rekao je - insan kad je sam, pojde sebi svašta umišljat. A vako, u društvu, velim, jako i put brže prođe.

Dok je pričao gledao je u fra Ivu, a ovaj mu je mrko i nijemo klimnuo glavom u znak pristanka.

Zejnil je bio otprilike fra Ivinih godina, nizak i mršav, imau je crnomanjastu rijetku kosu i potpuno sijedu bradu, i krupne, nemirne bademaste oči. Odmah se vidjelo da nije nimalo ratoboran. Gotovo cijelim putem im je pričao, rastrzano i nervozno, najviše o ratovima u kojima je bio, a kad je počeo pričati o ratu u Rusiji - bili su nadomak Busovače - fra Jakov se iznenadio s koliko ga je pozornosti fra Ivo slušao. Oni su bili čuli za taj rat (dugo su Bosnom kružile glasine o strahotama koje su se tamo događale) kao i o brojkama poginulih na obje strane, koje su dobro prelazile sve brojke za koje su dotad čuli. Pričao je o bezrazložnim zvjerstvima i jednih i drugih. Rekao je da se tada nije toliko bojao smrti koliko zarobljavanja.

Pričao im je o Rusiji, o nepreglednim ravnicama gdje se činilo da sunce zalazi direktno u zemlju, o strašnim ruskim konjanicima što su izgledali kao srasli s konjima i čija je sablja rijetko mašila, o nekom Rasimu iz Karaule što je dugo umirao od užasne rane na grudima, koja se zapoganila i dala na zlo, a on nije imao snage niti ga ostaviti niti ubiti iz milosti...

- A osevapio bi se da sam mog'o - rekao je.

Iza ove rečenice nastupila je šutnja. Zejnil je gledao zamišljeno negdje u daljinu, i tek nešto kasnije, kao da mu je trebalo nešto vremena da se opravi od posljednje rečenice, rekao je:

-    Velika je to zemlja... Rusija...
Na trenutak je zastao.

-    Rat - nastavio je s uzdahom - nesreća je to.

Na izlazu iz Busovače preokrenulo je na snijeg, i kako su išli dalje sve se više pojačavao. Počeo je puhati i jak vjetar, i vidljivost se osjetno smanjila. S teškom mukom su pratili put, nekoliko puta su ga gubili i uspijevali ga iznova pronaći, ali nisu htjeli zastati, jer su htjeli za dana stići do Travnika, gdje su njih dvojica planirali prenoćiti.

Tek kasnije, kad je slagao taj događaj u glavi, fra Jakov se sjetio da je Zejnil čim je počelo padati iznenada zašutio. On je tada pomislio da je to zbog snijega, ali Fra Ivo kao da jenaslutio:  više puta je fra Jakov primijetio kako ovaj zabrinuto gleda u Zejnila. A Zejnil je nijemo gledao ispred sebe, lice je umotao u šal i činilo se da se sav uvukao u svoju tešku kabanicu.

- Vidi! -vikao je. - Vojska ide na nas! Cijela vojska!

Fra Ivo mu je prišao i naglo mu uhvatio obje ruke, oteom nož i sablju i dobacio ih fra Jakovu. Uhvatio je zatim Zejnila oko pasa, kao malo dijete, i iznio ga na obalu. On se u pivo vrijeme očajnički otimao i derao, a zatim se malo pomalo primirivao. Na kraju je počeo dolaziti sebi. Plakao je i sav se tresao od nekakvoga grča.

U Travnik su stigli tu večer. Mećava se smirila. Zejnila su odveli do Turbeta, gdje su i oni planirali prenoćiti kod nekog fra Ivina poznanika. Kad su se rastajali, bio je potpuno došao sebi i dugo se s vrata zahvaljivao fra Ivi.

Nekoliko godina kasnije, sasvim slučajno, fra Jakov je saznao da su Zejnila godinu dana poslije onog događaja pronašli obješena na tavanu kuće. Kad je to ispričao fra Ivi, ovaj je, onako težak, sjedio na maloj drvenoj stolici, koja se potpuno izgubila pod njim, umotan do vrata u ponjavu, i pio čaj od kamilice. Činilo mu se da ga ne sluša: dugo je i nijemo, prije nego što je progovorio, gledao u paru što se dizala sa zlatno-zelenkaste površine.

- Znaš da je on bio dobar čovjek - rekao je napokon. - Vidiš, kad i' ufati ratno ludilo, neki gledaju da ne odu sami s ovog svijeta, a drugi Vako... k'o Zejnil... To ti je razlika između dobrih i zlih. A svi su nesretni. Nek' mu je laka zemlja - rekao je i ustao.

Fra Jakov je tada prvi i posljednji put čuo izraz ratno ludilo. Sve dotad je slušao da se takvo što opisuje jednom jedinom riječju, kojom se objašnjavalo sve ružno i neobjašnjivo: vrag.

I dalje je gledao u pravcu groblja. Zurio je u noć, u smjeru mjesta gdje se nalazio fra Ivin grob, mada se tamo od tame ništa više nije moglo nazrijeti. Nestali su i oni jedva vidljivi tamni prelazi, sve se stopilo u neprozirnu tamu, skupa s teškim kamenim križevima i humcima. Vani je vjetar jače zapuhao.

On se stresao od neke hladnoće, što mu je iznenada pro­strujala kroz tijelo, i odmakao se od prozora. Cijeli je prozor bio tamna ploha, i fra Jakovu se na tren učini da dalje od ove njegove skučene sobe nema više ničega: da je tu, na samo par koraka od njega, ispred neprozirna mračnog zida, kraj svijeta.