U mojoj župi živi starac koji se, po njegovu kazivanju i po općem uvjerenju, nalazi negdje u oko sto dvadeset petoj godini svoga života. Rođen je na području današnje tišinske župe, ali ne zna pravo gdje je kršten, jer u Tišini tada nije bilo župe. Radi svoje starosti i dalekosežnosti u prošlost postao je privlačna ličnost u svom kraju. Par puta su ga posjetili novinari, i redovito je o njemu napisan podulji članak. Ali novinari, k'o novinari, djeca ovoga svijeta, pa ih i zanimaju samo stvari ovoga svijeta, te su jedino u tom smislu i postavljali Mati pitanja: gdje se rodio, kako se promeće, koliko je vladara promijenio, koliko se puta ženio, je li pio rakiju, pušio duhan itd. Duhovna strana čovjeka njih ne zanima, pa mu s te strane nisu postavili ama baš ni jednoga pitanja.
Desivši se nedavno jednim poslom u Matinu kraju, koji je jako udaljen od crkve, uvratio sam se k njemu naročito. Nakon malog uvoda u razgovor, postavio sam mu odmah pitanje:
- Mato, u staro vrijeme nije bilo puno crkava i svećenika kao danas - kako se je onda svijet vjerski promeć'o, kako je učio molitve, vjeronauk, kako se uopće učio kršćanskom redu i zakonu uz onako malo crkava i svećenika?
On podiže svoje staračke, zelenkaste i još uvijek bistre oči prema meni, zagleda se u me veleći:
U tom smislu, dakle, Mato ima pravo kad veli da je onda bilo više crkava i svećenika nego danas.
- Mato - nastavih ja dalje - danas ima dosta crkava ... Ne čekajuć da dovršim pitanje, on mi odgovori:
- Ima crkava paročkih, ali kad, eto, nestade onih narodnih! Mene je upravo prenerazilo ovo njegovo razlikovanje između crkava paročkih i narodnih, ali mu ne smjedoh poreći da ima u tome istine. Otkad nestade onih domaćih crkvica i oltara u našim kućama i obiteljima, gdje se čeljad od nejači pripravljala i pripravljena slala u pravu, službenu, župsku crkvu - od onda bar mladi naraštaj zbilja od crkve čini nešto paradnoga, neko mjesto sastajanja i upoznavanja, izložište košulja, cipela i svega drugoga, osim onoga što bi trebalo. Valja tražiti sredstva i načina da ožive opet domaće crkve i kućni oltari, gdje će se mladež najprije dobro pripraviti, te tako pripravljena u crkvu slati; tada crkva neće biti ni paročka ni paradna, već prava crkva, hram Božji, kuća molitve.
Fra Juro Vuletić: Glasnik sv. Ante, God. xxxrv, br. 10., listopad 1939., str. 316-317.