Mato Mihalj

    U mojoj župi živi starac koji se, po njegovu kazivanju i po općem uvjerenju, nalazi negdje u oko sto dvadeset petoj godini svoga života. Rođen je na području današnje tišinske župe, ali ne zna pravo gdje je kršten, jer u Tišini tada nije bilo župe. Radi svoje starosti i dalekosežnosti u prošlost postao je privlačna ličnost u svom kraju. Par puta su ga posjetili novinari, i redovito je o njemu napisan podulji članak. Ali novinari, k'o novinari, djeca ovoga svijeta, pa ih i zanimaju samo stvari ovoga svijeta, te su jedi­no u tom smislu i postavljali Mati pitanja: gdje se rodio, kako se promeće, koliko je vladara promijenio, koliko se puta ženio, je li pio rakiju, pušio duhan itd. Duhovna strana čovjeka njih ne zani­ma, pa mu s te strane nisu postavili ama baš ni jednoga pitanja.

Desivši se nedavno jednim poslom u Matinu kraju, koji je jako udaljen od crkve, uvratio sam se k njemu naročito. Nakon malog uvoda u razgovor, postavio sam mu odmah pitanje:

- Mato, u staro vrijeme nije bilo puno crkava i svećenika kao danas - kako se je onda svijet vjerski promeć'o, kako je učio molitve, vjeronauk, kako se uopće učio kršćanskom redu i zakonu uz onako malo crkava i svećenika?

On podiže svoje staračke, zelenkaste i još uvijek bistre oči prema meni, zagleda se u me veleći:

   - Moj paroče, onda je bilo više crkava i svećenika, nego danas. Držao je jednako pogled na meni pitajući me tim pogledom da li sam ga razumio? Malo sam se zamislio i razumio, dobro sam ga razumio. Htio je tim reći da je onda svaka kršćanska kuća bila jedna mala crkvica. U njoj se klečalo, molilo, vjeronauk učio, za­povijedi Božje tumačile, zakon Isusov objašnjavao, svete pjesme pjevale - jednom riječju: Bogu služilo. To je zbilja bila bogo­molja i mala crkvica. Te su crkvice imale i svoje svećenike. Svaki je starješina, ili bolje, svaki stari čovjek bio je poput svećenika. On je predmolio, učio, tumačio, svjetovao, opominjao, karao, pred njim se ustaj alo, kapa skidala, s puta skrećalo, momak od djevoj­ke bježao; on se je u dvojbama pitao za savjet a u prepirkama za pravo. To je zaista bila služba i poštivanje jednog svećenika!

U tom smislu, dakle, Mato ima pravo kad veli da je onda bilo više crkava i svećenika nego danas.

  - Mato - nastavih ja dalje - danas ima dosta crkava ... Ne čekajuć da dovršim pitanje, on mi odgovori:

  - Ima crkava paročkih, ali kad, eto, nestade onih narodnih! Mene je upravo prenerazilo ovo njegovo razlikovanje između crkava paročkih i narodnih, ali mu ne smjedoh poreći da ima u tome istine. Otkad nestade onih domaćih crkvica i oltara u našim kućama i obiteljima, gdje se čeljad od nejači pripravljala i pripravljena slala u pravu, službenu, župsku crkvu - od onda bar mladi naraštaj zbilja od crkve čini nešto paradnoga, neko mjesto sastajanja i upoznavanja, izložište košulja, cipela i svega drugoga, osim onoga što bi trebalo. Valja tražiti sredstva i načina da ožive opet domaće crkve i kućni oltari, gdje će se mladež najprije dobro pripraviti, te tako pripravljena u crkvu slati; tada crkva neće biti ni paročka ni paradna, već prava crkva, hram Božji, kuća molitve. 

Fra Juro Vuletić: Glasnik sv. Ante, God. xxxrv, br. 10., listopad 1939., str. 316-317.