Izbjegličke

Dragan PAVELIĆ

Utopljenik

Kada se našao na dnu, među grdobinama, ražama i trepljastim stanovnicima morskih dubina, među priljepcima i crvima, gledajući ih u oči ili u mjesta gdje bi im oči mogle biti, prepozna sućut kojom su troma bića raspolagala. Osjeti zahvalnost što ga primaju u svoju tišinu. Nisu mu mogli pomoći. Nisu znali što je pomoć iako su se, s vremena na vrijeme, ispomagali.

Morao bi dugo ostati među njima da se osjeti njihovim. A toliko vre­mena nije imao. Istina, i on je počeo zamahivati udovima ne bi li se bolje smjestio, ali struje koje idu odozdo prema gore izdigoše ga na površinu. Lebdeći među jatima planktona, nošen površinskim strujama, zamalo ne odusta od života. Vučen tamo-amo, prepusti se sasvim. Nije imao vre­mena za navikavanje na plutanje. Odolijevao je tragovima sjećanja. Sjeti se žene koja ga je rodila, ugleda njezino lice i povika: - Mama, mama ...

Onda udari glavom o nešto tvrdo. Bol ga razbudi. Opazi da je svanulo. Izbjegličko naselje u Delftu budilo se iz sna.

Noćašnji utopljenik na tren se sjeti sna. Možda je sve ovo što mu se dešava posljedica zamahivanja rukama i nogama? Pogladi se po licu i pomisli: "Moram posuditi britvicu za brijanje!"

Susret

Na terasi ćevabdžinice na Dolcu gleda majka u svoga jedinca, bosan­skog izbjeglicu - prvi put nakon njegova bijega. Gleda ga onako kako se gleda svetac kada se ukaže vidiocu. Kako se gleda netko tko je ustao iz mrtvih. Netremice. Da nije izdajničkog znoja, rekli bi da je mirna.

Mladić mesnatih usana i snježnobijelih zuba, gusto sraslih obrva ­kao da je brk s nausnice pobjegao iznad nosa - priča o životu. Hvali se podozrivo, ali zadovoljno.

Čekajući ćevape, otac i majka (jer tu je i mladićev otac) spram do jučer šesnaestogodišnjaka, sada dvadesetogodišnjaka, sjede i ubacuju pokoju. Tek toliko da se razgovor podrži s njihove strane.

Ćevapi, koje ovdje bije glas da su pravi, mirišu i mirisom nameću strpljivost među ogladnjele goste. A sin govori, govori ... Čas o prijatelju s posla, čas o ljetošnjoj Olimpijadi, čas o judu (bit će da je majstor vještine, sav je u mišicama). Na stolu, uz lakat naslonjen fotografski aparat - ja­panska igračka. U tami kutije, negativ kolovoskog dana. U tragu svjet­losti uhvaćen susret jedne raseljene obitelji. Na usnama smiješci umjesto straha. Kao cjelovi utisnuti u srebro celuloidne vrpce FUJI. Ne znaš jesu li Bosanci ili su Japanci.

Oženio se

Četiri godine živjela je s djecom u izbjeglištvu. Ušla bi i u petu, ali se predomisli i odluči na povratak. Cijelo to vrijeme muža nije vidjela. Djecu je podigla onako kako treba. Ona zna kako i s kojom mukom. U školovanju nisu zaostali, nisu bolovali, nisu gladovali, a to je najvažnije.

Poruči suprugu kako će doputovati tim i tim autobusom, tog i toga dana. Pa, neka ih čeka.

- Imaš li koga! - šalila se žena, sretna i zabrinuta u isto vrijeme. Muž sve sluša i odobrava. Naravno, čekat će ih! Kako ne bi. I vrijeme im je da se vrate ... Izbjeglice obuze nemir - ne oprostiše se s gradom kako su bili namjeravali.

Tog i toga dana, tim i tim autobusom, uđoše u Bosnu. Uskoro stigoše na odredište. Tamo ih dočeka muž i otac, skoro isti onakav kakvog su bili ostavili, samo sada potpuno sijed. Izljubiše se, pozdraviše. Onda ih on odvede u neku kuću i objasni kako im je tamo našao smještaj. Poslije će već vidjeti gdje će i kako će. Povratnike to ne zbuni; na sve su se bili pripremili. Tako su mislili.

Onda se otac, više ne i muž, poče nekud spremati, krenu i pred vra­tima reče da ga svi čuju:

- Ja sad odoh! Ako već ne znate, onda čujte: Ja sam se oženio. Imam i dvoje djece ... Tako vam je ovdje bilo. Žene s djecom otišle pa se muškarci, šta će sami, oženiše ... Nisam ni ja bio iznimka. Kako drugi, tako i ja. Vrijeme učini svoje, a rat najviše. Proklet bio koji ga je započeo!

To je tako jer je Zemlja okrugla

- Pokiselila ja grah. Nek' prenoći! A sve mislim: Bože, šta li oni tamo, u Americi, jedu? Okrenem telefon, naravno u nevrijeme, i sve ih probu­dim. Kajem se, a oni me tješe. Naspavat će se, kažu, tek su tri sata po ponoći.

O, Bože sačuvaj! Da sam znala da će život ispast toliko naopak! Dok ja ovdje spavam, djeca mi rintaju; ja se dignem, oni od umora popadaju. Ni dan više nije dan, ni noć noć. Djeca mi vele: to je tako jer je Zemlja okrugla.

Potrefi nas, brate rođeni, a ne znam jesmo li sve to zaslužili. Zar smo toliki nevjernici bili? Bog zna na što će sve ovo ispasti ... Neka je Njegova volja prva i posljednja! Inšala! Inšala! - zavapi žena i poče se spremati za posljednju današnju molitvu - za jaciju.

Priče iz Ilduzina jastuka čujem

- Sve što u paležu nije izgorilo, raznesoše. Sad po tuđim kućama iz naših fildžana kafenišu ... Pa neka, neka kafenišu, ako svojih nemaju. Ostavismo za sobom što su naši kroz tri rata sačuvali. U frtutmi, u zbije­gu ... Oni sačuvaše, mi raskućismo! Odnesoše nam, Ilduza, sve!

- Halali im, brate, ako držiš do svoga salameta ...

- Halalio - ne halalio, naših fildžana zaboraviti ne mogu ...

- I ne moraš. 'Ko kaže da moraš? Ali, halaliti možeš. Njima će biti lakše: neće se stidjeti zbog sebe. I fiildžanima će biti lakše: neće se stidjeti zbog tebe. Izgubiše ljudi živote i zdravlje, a ti - gluho bilo! - o fiildžanjma ovo, o fiildžanima ono ...

- A kako je meni koji sam navikao slušat priče iz našega sećijskog jastuka? Tek što na nj spustim glavu, on stane pričat. Priča, cijelu noć usta ne zatvara. Ni od njega traga, a kamoli glasa ... Ne budi lijen, sada bilježim sve što usnijem. Jer, san ko san, zašutjet će. Moje uho, utrnulo od slušanja, oglušit će i s glave otpasti. I ni'ko neće vjerovati - ni meni, ni mojoj sećiji - ako sve odmah ne zapišem ...

Ne ustajući, Ilduza nekud zavuče ruku i izvuče u čaršaf zamotan smotuljak. Odmota ga, a svilene šare bursanske serdžade zasjaše starim sjajem.

- Nek' ti žena od ove serdžadice sećijski jastuk načini! Opet ćeš se naslušati jastukovih priča! 'Oćeš, jarabi! 'Oćeš, aman jarabi! - tješila me Ilduza i za uho potezala.