Posavski Zmaj-Nacionalni zanos, naivnost ili obadvoje zajedno

Još je jednom otišao u zapovjedništvo OG Istočna Po­savina. Tamo nije bilo nikoga. Pitao je za zapovjednika Iva­na. Rekoše mu da je smijenjen iz OG, ali mu je ostala jedna od njegove tri brigade koje je osnovao u Brodu.

Ivana je našao u malom uredu podvinjske vinarije, neobrijana, nenaspavana i u potkošulji, u podne. - Šta je, Ivane, smijenili te?

- I tebe su, Zmaju smijenilil

- Pa gdje sam ja sada?

- Tu si kod mene, nisi se izgubio.

- Vidim da sam kod tebe, ali u kojoj sam sada postrojbi?

- Pa kažem ti da si kod mene. Prije tri dana su nas Meter, Sočko i tvoj džudaš Luc izbacili su nas iz OG-ea. Sad oni brane Posavinu.

- Kažeš prije tri dana?

- Tako mi se čini ...

- Šta ja radim u tvojoj brigadi?

- Operativno-pravne poslove u zapovjedništvu.

- Zar ja? Neću valjda morati i dežurati u ovome

zapovjedništvu?

- Morat ćeš barem jedan dan u tjednu. Ostale ćeš dane kao i do sada surađivati s Posavinom, ali ne ispred OG-ea nego ispred moje brigade.

- Dobro, preuzimam dužnost.

Zmaj ude u zapovjedništvo u nakani da odradi jedno dežurstvo i naleti na načelnika Matanovića. Odvratna debe­la komunjara s kojom je morao dijeliti isti ured.

Iz Stožera HV-a javljeno je da za pola sata dolazi hrvat­ski zrakoplov iz pravca Zagreba u niskome letu prema Bro­du. Odatle će krenuti prema Trstencima, odakle četnici da­nima tuku civile po Slavonskom i Bosanskom Brodu. Mole se sva zapovjedništva da obavijeste svoje PZO da ne djeluju po njemu. Kako Ivanova brigada nije imala PZO, Zmaj prenese poruku bojnama da se ne bi uznemiravali kad vide zrakoplov s pilotom Perišom iznad svojih glava. I tek što je završio s izvještavanjem i sam je čuo njegov prelet. On je letio nisko, nekako ljepše i tiše od neprijateljskih. I tek što je doletio do Save i usmjerio se u pravcu Motajice osula je po njemu paljbu i hrvatska i srpska protuzračna obrana. Nije imao izgleda ni stići do cilja. Pogodili su ga istovremeno i sjedne i sdruge strane Save.

Da bi četnici kaznili hrvatski zračni pokušaj napada po­slali su im dvije lune na naselje Jelas. Zaljuljalo se pola gra­da. Dežurni operativac morao je otići na lice mjesta.

I dok se Zmaj približavao mjestu gdje su pale lune, ljudi su iz tog pravca panično bježali, vičući da su pali bojni otrovi. Zmaj nije osjećao ništa neobično, ali je po srušenim krovovima i veličini iskopanih jama zaključio kako je riječ o konvencionalnom punjenju. Odnekud su dotrčali i sni­matelji hrvatske televizije. Morao je svoje uvjerenje o kon­ven-cionalnom punjenju luna ponoviti i pred kamerama. U Dnevniku je mogao vidjeti sebe, kako izgleda tako mali na dnu kratera.

Ovo nije bio posao za Zmaja. Preklinjao je zapovjed­nika Ivana da mu dodijeli jednu bojnu s kojom bi mogao zaustaviti četnički prodor i spasiti ljude iz okruženja. Nakon dvosatnoga razgovora zapovjednik je odlučio postrojiti bri­gadu. Zmaj je izišao na pistu Trčao je od porte do kuhinje, od zapovjedništva do skladišta, mahao rukama, pozdravljao poznate i nepoznate vojnike. Zvao je Ramba i potvrdivao dolazak "osamsto ustaša". Divio se i čestitao bojnicima koji su tako brzo postrojili svoje bojne. Oni su otpozdravljali suzdržano. Po krugu su šaputali: "Ovaj nas 'Bosanac' hoće odvući u Bosnu, dok njegovi iz Bosne bježe u Njemačku. Da im mi branimo kuće i kućišta - ni mrtvii"

Svi su to mogli čuti. Čuo je to i zapovjednik brigade, ali Zmaj nije bio tu. On je u mislima već bio na bojištu. Otvarao je pravce djelovanja dviju bojni koje će mu biti dodijeljene. Označavao je zapreke od mogućeg bočnog udara. Podređivao i nadređivao profesionalce svojim domobrani­ma koji se bolje snalaze na domaćem terenu". Tako nije čuo početno obraćanje zapovjednika postrojenima. Učinilo mu se da se nije ponašao zapovjednički. Kao da ih je sku­pio radi neke ankete:

Utovar opreme i naoružanja bio je brzo obavljen. Tek pozdravljanje onih koji ostaju i onih koji odlaze trajalo je znatno dulje. Većinom su to bili Bosanci koji su u Hrvatskoj odradili prvu godinu rata, ali bilo je i Slavonaca. Stipa i Marko bili su braća, izvorni Slavonci. Htjeli su poći obojica, ali su se na kraju dogovorili da će izvlačenjem klipića odlučiti o tome koji će poći, a koji ostati. Stipa je bio mlađi i izvukao kraći klipić stekavši pravo odlaska na pravo bojište.

"Što im je? Što se toliko pozdravljaju kao da se neće više vidjeti? - Pusti ljude neka se ljube. Znaju oni da se mno­gi nisu vratili koji su posljednjih stoljeća otišli u Bosnu. Za njih je Bosna još uvijek "tamni vilajet". - Nije to baš tako. Usto, pazit ću na njih. Neću ih nigdje puštati ispred sebe."

U tom trenutku na motoroli se začuo Rambov uzbudeni glas:

- Zmaju^!Bracol Ovdje je kaos' Ljudi bacaju oružje. Dru­gi otišli na pregovore sa Srbima .. za predaju ... Hoćeš li doći ili nećeš?

- Dolazimo za jedan sat. Sačekaj nas na "desetki". ­Doći ću iz pravca 12G.

- Pusti sad šifre. Svi sve znaju. Srbi isto kao i naši znaju tko je Zmaj. Polovina branitelja već se ulaguje četnicima želeći ishoditi izlazak iz okruženja ...

- Sačuvaj uz sebe one najpouzdanije i sačekaj me na "desetki".

- Koliko vas dolazi?

- "Osamsto ustaša", kao što sam obećao' - slaga Zmaj

svom najdražem bratiću.

Ova laž izazvala je val oduševljenja. Dodavali su moto­rolu jedan drugomu samo da čuju Zmajev glas.

Htjeli su se i osobno uvjeriti, jer rat je rat. Nitko nikome previše ne vjeruje. Rambo je već triput prolongirao Zmajev dolazak.

- Je l' se Zmaj javio?

A kada su čuli svojim ušima: U četrnaest sati javio se i dolazi s "osamsto ustaša", vrištali su od sreće. Od uzbuđenja su pucali u zrak. Treću pošiljku pušaka nisu ni poslali. Zau­zeli su rezervne položaje i čekali. Sada su četnici zvali njih i pitali što se to događa? Njihovi su im povjerljivi izvori javili da obrani u pomoć dolazi osamsto ustaša iz Hrvatske. Ucjenji­vači su se brzo pokupili. Njihovi pomagači praznim su trak­torima bježali prema svojim selima. Već su bili došli nado­mak hrvatskih sela i kao lešinari čekali svoj plijen. Oduvijek im je pljačka bila u krvi. Usto su im njihovi oficiri za sudjelo­vanje u akciji nudili pravo - opljačkati sve što stignu. Sada su dodavali gas na traktorima i kamionima. Branitelji su bili uvjereni da dolaze tenkovske jedinice, a Srbi su ih u čudu gledali kako bježe iz hrvatskih sela i viču: "Dolaze ustaše'"

U petnaest sati Zmaj se javio poljskim telefonom sa skele. Vijest se pronijela velikom brzinom pa su svi bili spremni čekati još koliko treba. Sada su tek bili sigurni da će On doći. Jedino što ih je još zanimalo, bilo je: "Koliko će dragovoljaca dovesti?"

A njih je bilo, a njih je bilo dvadesetpet. Slovorn i brojkom: dvadeset i pet!

Zmaj je ostavio kolonu na skeli, a sam odjurio do zapovjedništva. Zapovjednik Marko informirao ga je o padu Zasjeke i Dumijana, tako su Gornji i Donji Hasić, Tišina i Novo Selo ostali u okruženju.

- Što planirate zapovjedniče, vezano uz njihovu izv-

lačenje iz obruča?

- Čekamo pomoć iz Hrvatske, kao što su nam obećali.

- Što ćete poduzeti sami, prije nego što stigne pomoć?

- Ništa mi ne možemo, dok pomoć ne stigne.

- Zapovjedniče, pomoć je stigla. Pogledajte kroz pro­zor.

Marko je na putu mogao vidjeti jedan kamion i dva kombija.

- Kakva je to pomoć?

- Dovoljna da se probijemo do naših.

- A što će biti poslije?

- To ćemo tek vidjeti.

- Ne dopuštam nikakve improvizacije na mome terenu,

ni vama Zmaju, ni bilo kome drugome. Ja ovdje zapovjedam' - Pa dobro zapovjedniče. Meni je drago da ste usposta­vili zapovijedanje na ovom teritoriju. Dopustite mi da se udaljim.

- Dobro, dobro. Ne moraš se odmah ljutiti i otići. Ostani

još malo. Uz tebe smo sigurniji^l - pokuša Marko biti prisniji - Vidim zapovjedniče da ste se dobro osigurali.

- Pa ...

- Smjestili ste se u Gavrinu kućetinu, odmah na obali

Save. Dolje je desetak mobiliziranih čamaca. Ako zagusti, cijelo je zapovjedništvo preko Save za pet minuta, a s naro­da i bojovnika što bude.

- Nije baš tako. Ostani malo pa ću ti sve rastumačiti.

Možemo večeras poslati izvidnicu do Hasića, pa na brifing u dogovoriti što ćemo poduzeti.

- U stalnom sam kontaktu s njima. Dobili su ultimatum.

Ako se za sat vremena ne predaju, sravnit će ih sa zemljom. - Večeras ćemo to iznijeti na brifingu, pa neka se zapovjednici izjasne.

- Nemam ja vremena za driblinge. Odoh ja sa svojima.

- Nećeš valjda na skelu?

- Ne. Idem u Hasić.

- Ne možeš po danu. Vidjet ćete izvidnice sa silosa

opkoliti

- Neka nas samo gledaju. Gdje ja uđem sa svojih tride­set, treba ih tristo da me opkole' A tristo luđaka, koji će pred moje dečke izići, ne mogu skupiti ni za tri dana.

Na "desetki" u Brandića šumici susret je bio za pamćenje.

Tri stotine branitelja dočekalo je Zmaja. Po tome se moglo zaključiti da nitko nije na položaju. A kada je bio upitan gdje su ustaše, odgovorio je:

- Sa mnom su samo njihovi zapovjednici u izviđanju, a ostali će doći po noći.

Napokon se zapovjedništvo povuklo u zapovjedništvo.

Nastalo je vijećanje. Ovoga puta Zmaj je bio suzdržaniji u obećanjima. Nastojao je realno prikazati stanje. Kad je izvješće bilo završeno i oni dobili riječ - svi su ostali bez riječi.

Vlado je još jutros nakon prvog prolongiranja Zmajeva dolaska odlučio ići u proboj, i otišao je. Zmaj nije znao jesu li već stigli na slobodni teritorij ili se još probijaju nekim okolnim pravcem. Većina zapovjednika bila je za povlačenje. Odluka je donesena:

Napustiti položaje i privremeno izići iz okruženja.

Polazak za pola sata.

I dok se Zmaj šetao ispred kapelice Sv. Ante Pustinjaka, okružen radoznalim borcima, priđe mu stariji brat i zagrli ga

- Pa ti si živ, još jučer su na "srpskom radiju" govorili da su te uhvatili i, i ... streljali, a ti, ti si živ' Jedino sam ja bio siguran da lažu. Mnogi su u tu laž povjerovali i mislili da nećeš doći i dovesti nam pomoć.

- Došao jesam, ali nisam vam doveo pomoć. Jesi li se ti spremio za polazak?

Nisam bio kod kuće. Došao sam s položaja samo da tebe vidim. Usto, ja ne idem od kuće ..

- Znam ja da se tebi ne ide. Možda bi i preživio zarob­ljavanje da nisi moj brat, ali ovako ... Bilo bi pametno da odeš do kuće i pokupiš neke obiteljske sitnice i pođeš s ostalima.

- Veliki broj civila ipak ne želi ići oci kuće.

- To je njihova stvar. Nikoga nećemo prisiljavati. Procijenili smo, s tristo preostalih dragovoljaca ne možete ču­vati ovako izdužen položaj od oko petnaest kilometara crte. Nikakva pomoć sa strane ne očekuje se do daljnjega. Sve će to vodnici prenijeti svojim vodovima, a krizni štab po seli­ma i zaseocima. Neka svatko postupi po svojoj savjesti.

Sutradan je u okupirana hrvatska sela došao srpski Cr­veni krst. Ekipu je predvodio učitelj Sveto. Po kućama je dijelio kruh i salamu. Kako bi bolje procijenio potrebe, po­pisivao je sve one koji su ostali po kućama. Sljedećega dana pozvao je sve da dođu u tišinski Dom jer su sljedovanje morali osobno podignuti. Samo su stari i nepokretni bili popisani i njima će djelatnici Crvenog krsta odnijeti sljedo­vanje doma. r prije nego što su svi preuzeli kruh i konzer­vu, stigli su kamioni za stoku. Ponovno je uslijedilo prozi­vanje i utovar. Žene i djecu odvezli su u logor u Zasavicu. Mladiće su kamionom odvezli u skladište Poljoprivredne zadruge u Crkvini. Slučaj je htio da su u skladište zatvorili i Niku, koji je službeno još bio direktor te iste zadruge Dva kamiona odvezli su u Štab teritorijalne obrane. Peti kamion, najopasnije civile, smjestili su u policijsku postaju, u podrum­ske zatvore. Preostale su zatvorili u sportske dvorane osno­vne i srednje škole. Naposljetku su, prema popisu, stare i nemoćne pokupili po kućama i odvezli u logor u Zasavici.

Tek jedan broj civila nije vjerovao srpskom milosrdu, pa nije odlazio po sljedovanje. Skrivali su se po baščama i okolnim šumama. Uslijedila je noć pokolja. lbzularene čet­ničke bande odjurile su u Zasavicu i po kućama silovali djevojke ižene. Lugar je došao u Crkvinu ipitao za direkto­ra zadruge. Odmah je ubio Niku i petnaest dječaka koji su iza njega stajali pored zida u tom logoru zvanom "Maga­cin".

U štabu TO svoje su žrtve izabirali Zarić i Brko. Stevo Monstrum tukao je i ubijao one u policijskoj postaji. Noć strave i užasa odnijela je stotinjak života. Time su se smanjili veliki izdaci Crvenog krsta. Vijest o tome širila se zrakom, dajući za pravo onima koji nisu vjerovali učitelju Sveti. On je osobno zatvorio župnika Perkovića i sa Stevićem mu iz­brojio rebra.

Do Zmaja su stizale poruke onih koji su se još skrivali po selima. Brza akcija nije dolazila u obzir. Prestrašeni i dobro skriveni nastojali su izbjeći pljačkaše koji su dano­noćno haračili po hrvatskim selima. Zato ih ni Zmaj ne bi mogao lako i brzo pronaći. Stoga je u obruč uveo desetak najhrabrijih dragovoljaca. Oni će svaki u svome zaseoku pokušati pronaći susjede, Među njima isticali su se: Peka, Tufo, Robert, Jeleč, Cina i Prpa. Imali su tri dana na raspola­ganju. Za tri dana nakupili su oko stotinu civila. Tako veliku skupinu bilo je teško držati na okupu. Stoga su Rambo i Zmaj već drugoga dana napravili proboj i osigurali izlazak ove skupine. I uz to oni su tvrdili da u hrvatskim selima ima još civila koje nisu uspjeli tako brzo pronaći. Trebalo je organizirati i treće izvlačenje.

Nakon noći strave i užasa svi su htjeli izići na slobodni teritorij. Manja skupina dragovoljaca pod vodstvom je sat­nika Prpe ušla u obruč. Ubrzo su imali pedesetak civila, ali je prema Grebnicama napravljen takav četnički obruč da se nije mogao probiti, Prpi je savjetovano da se vrati u dubinu i sačeka još koji dan.

Zmaj je obilaznim pravcem otišao u Kornicu da ih pokuša izvući na drugu stranu. Obilazio je četničku crtu i čudio se tako velikom broju oklopnih vozila, vojnika, čet­nika i specijalaca. Prisluškivao je njihove razgovore za kojih su neprestano spominjali - koridor.

Sada je i njemu bilo jasno. Srbi su kroz Posavinu probili koridor od Banja Luke preko Doboja, Modriče, Miloševca, KOl'nice, Novog Sela, Lončara, Brčkog, prema Bijeljnji i Be­ogradu. Zbog toga su ga čuvali kao koridor života, a Hrvati su ga nazvali koridor smrti. Zmaj je tražio najmanju pukoti­nu kroz koju bi mogao izvući posljednju preživjelu skupinu od stotinjak Hrvata.

Jedina šansa izvlačenja ubačene grupe ostala je preko ekonomije i magistralne ceste Šamac - Gradačac. Na njoj je razmak između rovova bio oko tristo metara . .Jednom pri­likom uspio je Zmaj šifriranim porukama dovesti skupinu na kilometar do ceste. Zaustavili su se kod ekonomije. Na njoj je bio veliki broj četnika, pa se nisu usudili ići dalje. Uz to su ih otkrili neki psi i strašno lajali.

Mamuza i Zmaj ležali su u kanalu i gledali stojadina

On je farovima osvjetljavao put od bunkera do bunkera. U autu je sjedio Savo Jeremić, kojega je Mamuza volio uhiti više nego večerati. Bilo je to jednostavno izvesti, ali to bi značilo još jače zatvaranje ovoga pravca. Usto, Zmaj je iz pouzdanih izvora saznao da je Savo čuvajući skladište u Crkvini, na svoju ruku davao pritvorenicima hranu i cigare­te, pa su i njega u noći pokolja istukli i privremeno zatvorili s preživjelim Hrvatima. Sutradan je sam, po kazni, morao ispod obale na Bosni kopati jamu u koju su traktorom do­vezli dvadesetak tijela. Zmaj se nadao da će upravo preko živoga Jeremića jednoga dana netko pronaći tu masovnu grobnicu.

Deseti dan je isticao, a šanse za izvlačenje dobrovoljačke skupine bile su sve manje.

Na dan Sv. Ante Lisabonskog, koga Talijani po svome samostanu nazvaše Padovanski, došlo je u Kornicu desetak dragovoljaca spremnih da uđu u obruč i izvuku svoje prija­telje. Problem je bio što su kod kuće i usput prilično popili. Zmaj im je predložio provjereni pravac ulaska, ali oni nisu htjeli slušati. Optuživali su ga što do danas nije uspio izvući skupinu. Odbili su bilo kakvu njegovu pomoć. Preuzeli su stvar u svoje ruke. Zmaj je motorolom uspostavio kontakt sa skupinom u okruženju i tražio da se ponovno upute u pravcu G17. Vlado i Markelja uzeli su motorolu i povikali:

- Krenite prema ekonomiji. Mi ćemo vas čekati na cesti. Njima šifre nisu trebale. Dečki su bili pijani i odlučni.

Zmaj ih je htio pustiti neka rade po svome. I sebi je morao priznati da mu je propalo već pet pokušaja. Ipak je odlučio poći s njima. Pošto se danima zadržavao na ovom terenu, krenuo je ispred njih. Morao ih je provesti kroz kornička minska polja, koja je Mato Lukić postavio tako vješto da ih je bilo teško pronaći. Iz šume ih izvede u nepregledno polje pšenice. Bila je mrkla noć. Sipila je sitna kiša. I pored toga, sve ono što je bilo višlje od pšenice, moglo se vidjeti na noćnome plavetnilu. Stoga je Zmaj išao pognuto. Dečki su mu se smijali. Upirali su prstom u njega i nastojali ga pre­stići. Iako ih je molio da se kreću tiho, oni su razgovarali, šalili se i zezali. Pokazao im je najkraći put prema cesti, ali oni su naglo skrenuli lijevo prema Lužnjanima. Odjednom je netko povikao:

- Tko je to? Tko ste vi?

- A tko ste vi?- vikao je Markelja.

- Pucaj Dušane, majku im .... '

Iz međe su zapucali rafalno. Markelja je uspio baciti bombu u rov, ali je i sam pao pored Jaze. Tada se javiše rafali s ceste. Kosili su nedozrelu pšenicu. Zmaj je legao na zemlju, zabadajući glavu u blato. Pokraj njega sjedio je Ka­tić i izgubljeno gledao u pravcu eksplozija. Zmaj ga privuče u ležeći položaj, ali se on uspravi. Zato ga pritisnu koljenom u dolu. Katić se pokušao izvući, ali je napokon shvatio da je sigurniji pod njegovim koljenom. A tada su kao stampedo pored Zmaja projurili Vlado i njegovi preživjeli borci. Odju­rili su do šume. Prava je sreća da ih u trku nije pogodio niti jedan rafal. Kada je Zmaj stigao do šume izvijestili su ga o poginulim.

- A šta ste vi učinili?- pitao je on.

- Mi smo pobjegli!

- Koliko vas nedostaje?

- Poginuli su Markelja, Jazo i Capo.

- Možda je neki od njih još živ? Pođimo im u pomoć.