Uporaba ustaških simbola od početka demokratskih promjena

lako bi tek ozbiljnije istraživanje nedvojbeno potvrdilo moje pretpostavke, općenito se može tvrditi da je prodaja "proizvoda" s ustaškim obilježjima od početka njihova javnog pojavlji­vanja do danas bila i ostala ograničena na ulič­nu prodaju, a proizvodnja svedena uglavnom na "poduzetništvo" iz garaže.

Također se može reći da je brojnost takvih prodajnih mjesta bila najveća neposredno nakon što je uopće postalo moguće javno isti­cati hrvatske nacionalne simbole "bez socijali­stičkih obilježja", pa sve do kulminacije ratnih razaranja u drugoj polovici godine 1991. Ratna razaranja i stradanja velikog broja ljudi nedvojbeno su bili pogodno tlo za rast ekstremizma.

O značenju tih simbola i o razlozima zbog kojih su ih neki u Hrvatskoj koristili početkom devedesetih godina 20. stoljeća zasad je najviše pisala Reana Senjković, koja je tome fenomenu posvetila cijelo poglavlje u svojoj knjizi Lica društva, likovi države.⁷⁰⁰ Ona prenosi mišljenje ta­dašnjeg ministra unutarnjih poslova RH Ivana Vekića i književnog kritičara Bra­nimira Donata iz ožujka 1992., koji su za "Globus komentirali 'pojavu ustaške ikonografije u Hrvatskoj', vidjevši u njoj 'trgovačko i nacionalno pomodarstvo' koje je proizvela radikalna zabrana u prethodnome razdoblju."701Donat je dodao i da je nakon "pola stoljeća zabrana svakog hrvatskog nacionalnog znakovlja, osim komunistički stiliziranog i u jugoslavenstvo uklopljenog, nije se čuditi želji za simbolima radikalnog hrvatstva. Pojava te ikonografije, tek uvjetno i tek za jedan njezin dio, moglo bi se reći, i ustaške, držim da je trgovačko i nacionalno pomodarstvo koje će prolaziti u skladu sa stupnjem zasićenosti. "702 Slažem se s Vekićevim i Donatovim tadašnjim mišljenjem. U ovoj knjizi spomenuti primjeri zabrana hrvatskih nacionalnih simbola u razdoblju prije godine 1990., pri čemu su često označavani ustaškima, govore u prilog tome mišljenju.

Uz to treba podsjetiti da su tada ustašama (ili u najmanju ruku njihovim po­magačima) proglašavane i takve osobe kao što je bio zagrebački nadbiskup Aloj­zije Stepinac, pa čak i Vladko Maček, a i sama ideja slobodne Hrvatske nerijetko je proglašavana ustaškom. Sve su to činili predstavnici komunističkog režima, koji su mnogi Hrvati doživljavali kao stranu i neprijateljsku vlast i odbijali su sve ono što je dolazilo s te strane. Pitanje je takoder koliko su takve osobe u takvim uvjetima kao vjerodostojne prihvaćale podatke o ustaškim zločinima i o karak­teru ustaškog režima, koji su iznošeni u brojnim publikacijama i u medijima. Pri­tom treba posebno podsjetiti na pretjerivanja i manipulacije povezane s brojem žrtava jasenovačkog logora. Više je negoli vjerojatno da su pretjerivanja i česta označavanja gotovo svega hrvatskoga kao ustaškoga (simboli, poseban hrvatski jezik, poznate povijesne osobe, domoljubne pjesme itd.) utjecala na to da neki i sami prihvate ustaštvo kao nešto pozitivno, a da u javnosti iznošene podatke i upozorenja o ustaškim zločinima zanemare kao pretjerivanja i neistine koje širi njima omraženi komunistički režim (kojemu se potkraj osamdesetih godina u tom smislu pridružila i Miloševićeva promidžba). I u ovome je slučaju ipak tek riječ o mojim pretpostavkama koje bi mogla potvrditi tek dodatna istraživanja.

Rat kao plodno tlo za rast radikalizma nedvojbeno je utjecao na to da i neki hrvatski vojnici na svoje odore stave ustaška obilježja. Nikica Barić navodi da se o "korištenju ustaških simbola medu pripadnicima hrvatskih vojnih i policijskih snaga može ( ... ) govoriti tek od ljeta i jeseni 1991., ali oni nikada nisu bili službe­ni. Ti simboli, odnosno ustaška ideologija, nisu činili temeljnu i prevladavajuću sastavnicu identiteta i svjetonazora hrvatskih vojnika i policajaca tijekom 1991. godine. "703

U to su doba za isticanje ustaških simbola najčešće bili optuživani pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), postrojbi koje je ustrojila i vodila Hrvatska stranka prava . (slika 575) Iako po potpori koju joj je davalo biračko tijelo i po svojoj zastupljenosti u Saboru RH ona nije bila medu vodećim hrvatskim strankama, na taj se način od polovice 1991. i u uvjetima kada je Hrvatska vojska bila tek u nastajanju pokušala istaknuti kao važan čimbenik u obrani Hrvatske od ve­likosrpske agresije. U javnosti se tada i kasnije, osobito pod utjecajem njezina ta­dašnjeg predsjednika Dobroslava Parage, isticala kao politički čimbenik koji je uz neke ograde pozitivno vrednovao naslijede NDH. Unatoč tome na platneni znak HOS-a koji je prišivan na rukavodore nije stavljen ustaški znak, iako je usvojeni znak mogao donekle asocirati na grb NDH. Sastojao se naime od šahiranoga grba s početnim bijelim poljem, koji je bio postavljen na tropletnu viticu plave boje.⁷⁰⁴ Ta je po svojemu obliku odgovarala tropletu s grba NDH, no ovaj je bio crvene boje. Na kapama su pripadnici HOS-a najčešće nosili kovinske znakove istovjetne znakovima ZNG-a RH i MUP-a RH, odnosno kasnije znakovima HV­-a, iako je bilo primjera nošenja i ustaških znakova. Postrojbe HOS-a u RH nisu bile dugoga vijeka. U Republici Hrvatskoj prestale su postojati do kraja godine 1991., iako je i nakon toga bilo pojedinaca i skupina koji su u javnosti istupali pod njihovim znakovljem.

28 Treba pritom podsjetiti da Cetingrad nije bio u tradicionalnom središtu Hrvatsko-dalmatinskoga Kraljevstva. Ono se nalazilo na području izmedu Zrmanje i Cetine, a po svojemu značenju isti­cao se Knin u kojemu su u desetljećima koja su prethodila cetingradskom izboru održavani i hr­vatsko-dalmatinski sabori. Ta su središnja područja srednjovjekovne Hrvatske nekoliko godina prije izbora Ferdinanda I. pala pod osmanlijsku vlast (s iznimkom nekoliko manjih utvrda i Klisa koji je pao pod Osmanlije godine 1537.), pa se i središte kraljevstva silom prilika premjestilo sje­vernije. Knin je pod Osmanlije pao godine 1522. S obzirom na značaj toga grada i na činjenicu da su u njemu dugo vremena zasjedali hrvatsko-dalmatinski sabori, ne bi li bilo logično da su u njemu čuvane takve stvari kao što je bio pečat kraljevstva? Nije li moguća i logična pretpostavka da su u požaru rata koji je doveo do pada toga grada i središta Hrvatske pod Osmanlije takve stvari mogle biti izgubljene? Dostupni podaci govore da je posljednji sabor za koji je zabilježeno da je održan u Kninu bio onaj od godine 1473. ili 1474., usp. Vjekoslav Klaić, "Hrvatski sabori do go­dine 1790.", Zbornik Matice hrvatske o tisućoj godišnjici Hrvatskog Kraljevstva, Zagreb 1925., 267. On na istoj stranici ističe i da o zasebnim saborima kraljevine Hrvatske u XV. stoljeću imade vrlo malo podataka, budi što su se rijetko sastajali, budi što su se pismeni spomenici o njima iz­gubili ili zametnuli. Isti autor na stranicama 267.-268. navodi sabore održane u Bihaću 1494., u Topuskom 1524. i opet u Bihaću godine 1526., pa je moguće da je sa saborima mjesto boravka mijenjao i pečat kraljevstva. Možda je bio izgubljen i nakon zasjedanja u nekom od tih mjesta. Bez obzira na to, godine 1527. izgled pečata i grba i dalje su mogli biti više nego dobro poznati mno­gima koji su u prethodnim desetljećima mogli vidjeti povelje s njegovim otiskom. Zbog toga je moguće da je nepoznati pečatorezac u Cetingradu dobio nalog da na brzu ruku izradi pečat koji je po svojemu obliku trebao podsjećati na ne tako davno izgubljeni pečat kraljevstva. Moguće je da pečat kraljevstva nije nikada ni postojao, no s obzirom na opću uvriježenost korištenja pečata u razdoblju o kojem je ovdje riječ, takvo što ipak nije vjerojatno. Sve su to dakako tek pretpostavke i nagadanja, koje bi mogla potvrditi ili odbaciti jedino buduća istraživanja. Zbog toga se nadam da će prethodne rečenice biti poticaj istraživačima da pokušaju osvijetliti taj problem.

Inače se grb iz godine 1527. razlikuje od onoga u Innsbrucku i u broju polja. Svi poznati primjeri grba koji je korišten na području pod vlašću Habsburgovaca iz kraja 15. i početka 16. stoljeća sadrže 16 polja (4x4), s tim da je prvo polje bijelo (srebrno). To može upućivati na isti uzorak korišten na tim područjima. Ne bi li zbog toga bilo logično, ako se prihvati Hyeova pretpo­stavka, da bi i grb s pečata kraljevstva iz 1527. takoder trebao sadržavati 16 polja te bi trebao počinjati bijelim poljem) To se može primijeniti i na grb iz Bardejova, na grbove na spomeni­cama Ludovika II. Jagelovića, ali i na hrvatski grb na spomenutom prikazu istoga kralja koji je izradio Hans Burggkmair. Grb iz Bardejova dokazuje da je hrvatski šahirani grb zasigurno ko­rišten na području Ugarsko-hrvatskoga Kraljevstva prije godine 1525., no u u obliku različitom od grba iz Innsbrucka. Nije li logično i da su Maksimilijan ili netko od njegovih suradnika u neko doba vidjeli hrvatski šahirani grb na području Ugarske ili Hrvatske? To je tim vjerojatnije što su ratna zbivanja i sve ono što se odigravalo još u predvečerje sklapanja Požunskoga mira po­drazumijevala stalne doticaje sukobljenih strana i pogled na sve ono što je protivnik koristio. Sklapanje mira koji je Maksimilijanu osigurao korištenje naslova kralja Hrvatske bili su dobar poticaj tome vladaru da počne koristiti i grb te zemlje. I ovdje je tek riječ o pretpostavkama koje mogu potvrditi ili odbaciti buduća istraživanja.