Smrtonosna misija
Oni dolaze iz dva različita svijeta: bolivijski revolucionar Eduardo Rozsa - Flores i švicarski novinar iz Basela Christian Würtenberg. Jedan tražeći borbu, a drugi istinu. Sudbina ih je dovela u središte jugoslovenskog rata. Ni jedan nije preživio.
Napisala: Barbara LIENHARD
Noć u Santa Cruz je crna i sparna, kada su postrojbe bolivijske antiterorističke policije upale u hotel Las Americas. Preko sporednog stubišta je „Grupa Delta“, došla do četvrtog kata. Prljavi i istrošeni tepisi prigušivali su njihove hitre korake. Nečujno i brzo policjaci su upali u hotelsku sobu. Bilo je to 16. travnja 2009., u četri sata ujutro.
Eduardo Rozsa-Flores nije imao nikakve šanse, nije se mogao dočepati oružja, nego onako u postelji i u boxer gaćicama biva ubijen. Sa njim su likvidirani i njegovi suradnici Mađar Arpad Magyarosi i Irac Michael Martin Dwyer.
Smrt Eduarda Rozsa-Flores je posljednji čin jedne drame u koju je upleten i švicarski novinar Christian Würtenberg, i koji je po Floresovom naređenju, 1992. godine ubijen u Hrvatskoj. Nakon 17 godina, od tog događaja, Flores je također ubijen.
Christian se rodio 28. prosinaca 1964. Porođaj je bio kompliciran. „Tipično Chrigel“, kazat će njegova majka Veronika kasnije. „Od početka težak put za njega.“
Bio je živahno dijete. Nije išao rado u školu. Volio je biti vani, u šumi, na potoku s nogama u vodi, s rukama u blatu. Volio je ležati u travi i sanjariti kako će jednoga dana postati mornar kao i njegov otac. Poslije razvoda njegovih roditelja oca viđa samo jednom u dva tjedna. Njegova obitelj je razdvojena. Majka Veronika se nakon toga (opet), preziva Schwab, a brigu o njemu i, bratu Michaelu i sestri Franziski preuzimaju roditelji njihove majke.
Christian je bio najstariji i sve više problematičan. Pravio je probleme u školi, na djeda i baku nije obraćao pozornost. Jednom su ga odveli liječniku na pregled i dok ga je liječnik pregledao sa stetoskopom, Christian je također htio prisloniti ušu na slušalice da bi čuo kakvi su to šumovi u njegovom tijelu. Poslije pregleda i razgovora liječnik je rekao baki: „Nemojte se brinuti gospođo Schwab; Vaš unuk je u potpunosti zdrav i inteligentan, ali živahan i radoznao.“ Tako je i bilo. Najveći problem za djeda i baku je bio odgovoriti na sva njegova silna pitanja.
Eduardo Rozsa-Flores skončao je onako, kako je i živio: kao samozvani borac. Već sljedećeg dana je bolivijski predsjednik, Evo Morales, dao izjavu na državnoj televiziji kako je Flores sa njegovim pristašama planirao napad na njega samog. Šef policije je govorio o eksplozivu, snajperskom i velikokalibarskom oružju koji su pronađeni u hotelskoj sobi. U pozadini televizijskog ekrana stoji Floresova fotografija gdje polugol leži u lokvi krvi.
No, nije u potpunosti razjašnjeno da li je Flores doista kanio ubiti predsjednika. Dokazano je samo da se Flores u listopadu 2008. vratio u svoju domovinu, Boliviju, tj. u istočnu provinciju zemlje da bi osnovao oružanu policiju. U tom prirodno bogatom dijelu Bolivije je u većini bila skoncentrirana konzervativna opozicija koja je pokazivala odbojnost i strah od novoizabranog Indio-predsjednika Moralesa.
Prije svog odlaska u Južnu Ameriku Flores je živio u Mađarskoj, gdje je dao i svoj zadnji Interview, koji je nakon njegove smrti objavljen na mađarskoj televiziji: „Zamoljen sam da u Santa Cruzu i istočnom dijelu Bolivije organiziram obranu. Ako naši zahtjevi za autonomijom ne budu ispoštovani, proglasit će mo samostalnost i uspostaviti sopstvenu državu.“
Da bi se shvatio život Eduarda Rozsa-Flores, mora se zaviriti u njegovu biografiju. Rastao je u krilu katoličke crkve. Njegov ujak je bio biskup, a Eduardo ministrant u crkvi. Njegov otac Jorge, mađarski židov, bio je uspješan slikar, kulturni povjesničar i autor; a majka špansko-bolivijska učiteljica. Obitelj je bila visokoklasno pozicionirana u Boliviji. Eduardo je bio fasciniran katoličanstvom gdje je dobro i loše jasno razdvojeno.
Otac Jorge je bio komunist. Rođen kao Židov, a kao odrastao kršten da bi mogao oženiti katolkinju. No, njegova opsesija je komunizam i sloboda proletarijata. Njegovi vatreni govori zbog nepravde u svijetu kao i nužnost borbe za boljitak prouzročile su iskrice u malom Eduardu koje će se kasnije rasplamsati.
Više tjedana proveo je Jorge u bolivijskoj džungli da bi sreo svoga ideološkog brata, argentinskog gerilskog vođu Che Guevara. Kako je Che 1967. godine ubijen, Jorge je sa svojim pristašama pobjegao u Chile. Često je kod kuće govorio svome sinu: „Mrtvi revolucionar izgleda kao mrtvi Isus.“
1971. godine cjelokupna obitelj je morala zbog diktatoskog režima Huge Banzers, pobjeću u Chile. „Chile je bio paradis. Pobijedili smo“, prisjeća se Flores 2001., u „Chico“, jednom filmskom pokušaju mađarskog režisera Ibolya Fekete, uzbudljivog života Eduarda Rozsa-Flores. Chico je bio Floresov nadimak koji je u filmu igrao samog sebe.
1973, godine završava se socijalistički eksperiment u Chileu. Pinoche dolazi pučem na vlast, a predsjednik Allende biva ubijen. Jednog hladnog zimskog dana upala je vojska režima u kuću obitelji Rozsa-Flores. Tražili su komunistu Jorge koji je u zadnje dvije godine radio kao savjetnik za umjetnost kod Allendea. Vojnici su prevrtali po cijeloj kući, uništili su slike sa zidova, polupali stakla i porcelan. Sliku revolucionara Che Guevara gazili su blatnjavim čizmama. Smrtno zaplašen sjedio je mali Eduardo sa majkom na sofi. Trinaest mu je godina. „Mržnja. Tada sam bio inficiran mržnjom“, kazao je poslije. „Prvo je bila bespomoćnost, zatim bijes i konačno mržnja. Ta mržnja me nikada nije napustila.“
Opet je obitelj Rozsa-Flores morala u bjekstvo. Došli su u Švedsku, a zatim put ih vodi u socijalističku Mađarsku, Jorges domovinu. Za njegovog oca to je bila domovina a za Eduarda, tinejdžera bez korijena, exil. „Ja ne govorim niti riječi mađarski. Ja nisam Bolivijanac, nisam Židov ili Mađar. Ja sam bio ništa. Bio sam komunist kao i moj otac,“ rekao je u filmu.
Basel 1980. godine. Christian Würtenberg ima 16 godina i roker je.Volio je noću sa svojim mopedom voziti kroz grad; ostaviti iza sebe kuće i zgrade koje sve jednako izgledaju. Tek tad život dobija određenu brzinu.
Školu za mehaničara je napustio. Izgledao je dobro u svom uskom Jeansu i kožnoj jakni. Izgled mu je atraktivan sa tužnim očima i ugodnim šarmom. Pristupa Baselskom pokretu mladeži protiv brutalnosti policije. Christian se nije mogao zavesti i on je ubijeđen u ono što radi. Nije mogao podnijeti nepravdu, i zbog toga je bio spreman bacati kamenje.
Godinu dana poslije započinje školu za poljoprivrednika, no i to odbacuje s argumentacijom da je to, za njega, čisto gubljenje vremena.
1983. godine radi pri jednoj firmi koja prodaje novine po Europi. nakon nekoliko mjeseci dospio je u Namibiju (njemačko govorno područje). Sviđala mu se ta daljina i divljina afričke države. Tu se zaljubio u u kćerku jednog farmera (bjelca). Ali posao s novinama je išao loše, a kada je njegov poslodavac saznao da se Cristian koristi lažima da bi podspješio prodaju, otpuša ga s posla.
Kratko vrijeme bio je pri namibijskoj vojsci; zatim odlaz dalje preme Južnoj Africi. Radi kao čistač prozora i konobari. Ali zbog apartheida i rasizma to nije trajalo dugo.
Christian se vraća u Švicarsku. Ostavlja svoju djevojku u Africi, a sa sobom u domovinu donosi svoj nemir.
Također Eduarda Flores gnjavi njegov nemir: Upisuje se na elitni universitet od KGB-a, „Dscherschinski-Akademie Minsk“. Pisao je ocu: „Ovdje studiraju crveni iz cijelog svijeta, ali najveći komunisti su kubanci, vjetnamci i ja. Europljani se kurvaju, piju i zarađuju na crnoj burzi. Gade mi se“. Razočaran i ljut zbog aljkavosti u Minsku Eduardo se vraća u Mađarsku. „Kao revolucionar pobjeđuje se ili umire“, rekao je jednom Che Guevara Fidelu Castru. Ovu misao želi i Eduardo pratiti.
Početkom osamdesetih ulazi u mađarsku tajnu službu. Svjetski mladić s poznavanjem pet jezika postaje tajni špijun. Dobio je zadaću da nadzire teroristu Carlosa zvanog Šakal, kad se ovaj nalazi u Mađarskoj. Uz to morao je pridobiti njegovo povjerenje. Carlos slovi za svjetski najopasnijeg i najtraženijeg teroristu, koji je koristio zemlje istočnog bloka za pritajivanje i lagerovanje oružja.
Eduardo je ushićen pozivom profesinalnog revolucionara i osjeća se junakom kao Che Guevara ili njegov otac Jorge. Carlos i Eduardo, Južnoamerikanci, razumiju se i obadvojica su razočarani na birokraciju realnog socijalizma.
U svom poslu, kao špijun, Eduardo se često protivio organizacionoj stegi i naređenjima odozgo. Često je djelovao po sopstvenom nahođenju ignorirajući svaki autoritet nadređenih. Ubrzo dolazi do razdora i Eduardo je izbačen iz tajne službe. Odlučuje postati novinar.
Nazad u Švicarsku; tri je sata poslije ponoći, kada je Christian pozvonio kod majke na vratima. Očistio je blatnjave cipele, ušao i sjeo na rub kreveta, kao i uvijek pri posjeti. Bio je skroz mokar od kiše. „Vera“, kazao je i položio ruku na majčino rame. On se i ne sjeća kad joj je zadnji put rekao: „mama“. „Što se dogodilo, zašto si tako mokar?“ pitala je. Christian je rekao da piše jedan novinski tekst o beskućnicima. Zbog toga je nekoliko sati ležao na kiši ispod jednog drveta kod crkve sv. Mateja. „Kako mogu o tome pisati kada ne znam kakav je to osjećaj.“ rekao je.
Christianu je 26 godina i novinar je. Njegov temperament ga uvijek tjera u središte događanja, kao vječitog protivnika nepravde u svijetu. Krajem 1989. godine putuje, bez naloga, u Estoniju. Želi biti nazočan kada sovjetska sila ispušta zadnji dah.
U isto vrijeme španjolske novine „La Vanguardia“ šalju njihovog reportera Eduarda Rozsa-Flores u Istočnu Europu. Mađarska, Berlin, Poljska - željezna zavjesa pada. U nevjerici, Flores doživljava kako socijalizam propada. Bez borbe, bez revolucije. Nečujno ga guta neko novo vrijeme.
U Baselu, u svome trosobnom stanu, Christian je dugo u noć, pred osvijetljnim ekranom računala, pisao priču o svom posjetu Estoniji. Zatim želi još istraživati o konzervativnoj katoličkoj organizaciji „Opus Dei“..
Pored računala su papiri, knjige, prazna šolja od kave, a u pepeljari opušci od Parisienne cigareta. Prije nekoliko dana je u baselskom baru „Fass-Bar“ upoznao jednog hrvatskog krijumčara oružjem, koji mu je pričao o mogućem uplitanju Opus Dei u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Nekakva radikalna katolička sekta će, navodno, potpomagati Hrvate u ratu sa Srbima.
Christian je pripalio još jedan Parisienne, a zatim na glas rekao: „Moram poći u Jugoslaviju.“
Francuska, Jerusalem, Rim. Poslije propasti komunizma Eduardo je lutao okolo. Bez orijentacije i životnog kompasa. U vječnom gradu (Rimu), rasplamsva se njegova prva velika ljubav: Katolička crkva. Južnoamerikanac se vraća u Španjolsku. Nitko nije znao: Eduardo Rozsa-Flores pristupa organizaciji Opus Dei.
1991. godine došao je kao reporter jednih španjolskih novina na Balkan, gdje je rat upravo započeo.
Putuje u poluopkoljeni istočnohrvatski grad Osijek. Rat jugoslavenske armije protiv Hrvatske je u punom jeku. Poslije napisanih novinskih tekstova vraćao se nazad u Španjolsku, gdje je njegov kamerman bio smrtno pogođen od strane srpskih snajperista. Već sutradan je dobio zvanično objašnjenje od strane Srpsko-Jugoslovenske Armije: „Novinari su nedopušteno ušli u zabranjenu zonu i u tome slučaju smije se na njih pucati.“
Kad je to Flores čuo, u njemu se pale sve zapreke: „Ako je to tako, od sutra ću i ja pucati nazad!“ rekao je. Istog tog dana zamijenio je svoju pisaću mašinu za automatsku pušku i stupio u postrojbe Hrvatske Nacionalne Garde. Pri telefonskom razgovoru otac Jorge je bio van sebe kad je čuo za odluku sovoga sina. „Eduardo ne idi među fašiste! Fašisti su ubili moju majku, mog oca i cijelu židovsku obitelj u Mađarskoj!“
„Oče. Taj svijet koji ti poznaješ više ne egsistira“ rekao je Eduardo. On je želio borbu. To je želio oduvijek. Borbu za pravednu stvar. A ako nema pravde, borit će se za nepravdu.
U isto vrijeme stiže u Zagreb Christian Würtenbeg u hotel Internacinal gdje je ujedno bio i Pressezentrum za inozemne novinare. Christian je nervozan, lošeg raspoloženja. On ne razumije ovaj rat. Dojučerašnji susjedi ubijaju se međusobno. Čak je pokušavao ponovno pomirivanje pojedinih hrvatskih i srpskih obitelji koje su se poznavale od prije. S istraživanjem Opus Dei nije mogao naprijed. Samo ga je cigareta smirivala; bez nje nije mogao misliti.
Svi su ovdje poznavali „Chris the Swiss“, tog 26-ogodišnjeg mršavog Švicarca koji je uvijek bio u sandalama i uvijek istoj šarenoj vjetrovki. U jedan mali notes zapisivao jugoslovensku povijest.
Würtenberg je spremao tekste za Švicarsku Depeschenagentur (SDA), izvještavao je iz ratnog područja za Radio Basilik i Radio 24.
Ipak njegov stari nemir ga opet spopada. Njegovo nedjelovanje u Pressezentrumu ga izluđuje. Želio je u središte događanja. U jednom baru susreo sa sa hrvatskim vojnicima koji su pozirali za njegovu kameru i pričali kako je na fronti. Početkom studenog 1991., odlazi u Osijek.
Mjesec dana prije toga Eduardo Rozsa-Flores je osnovao osobni Platoon International Volunteer (PIV). Brigada koja se bori na strani hrvatske Nacionalne Garde protiv jugoslovenske Armije i srpskih pobunjenika.
Vani je, sa sumaglicom, hladni dan mjeseca studenog. Brešće, malo mjesto, udaljeno od Osijeka nekoliko autominuta. Na jednoj kući, izrešetanoj rafalima, izvješane su zastave različitih europskih zemalja.
Floresova privatna vojska je mješovita skupina vojnika, ekstremista, ratnih veterana i onih željnih avanture. Većinu vremena sprovode izležavajući se, pijući, pušeći, čekajući na sljedeću zadaću. Alex, jednooki Portugalac, igra satima karte. Stephen „Frenchie“ Hancock dosađuje svima svojim junačkim pričama iz legije stranaca gdje je bio vozač kamiona.
U prizemlju kuće Flores je imao svoj ured. Po zidovima su slike katoličkih svetaca. Često su kroz prozore upadali puščani meci, što je govorilo o blizini fronte. No, Flores je sretan. On je odredio svoj utopijski put. Borba protiv zajedničkog neprijatelja i ratno drugarstvo. Njegovi vojnici su mladi atraktivni momci. Po Osijeku se čak pričalo da je Flores homosexualac.
Hrvati su ga smatrali junakom, a Srbi su ga se bojali jer je bio opasan i sadistički nastrojen. U jednom Interview za britanske novinare rekao je: „Rat je jedinstvana životna forma gdje se iskazuju najveće psihičke i fizičke osobenosti“.
23. studenog Würtenberg šalje svoje zadnje radio izviješće iz hrvatskog Karlovca. Nije dobar uradak. Švicarac je nervozan, ne skoncentriran. Kako može doći na trag od Opus Dei? Gdje su zaustavne točke? I vrlo često se u njegovom istraživanju spominje ime jedne brigade koja se, Platoon Internatinal Volunteer PIV, zove.
Christian je nazvao Roderica von Kauffungen, koji je u Švicarskoj bio šef Depeschenagentur (SDA), i rekao mu je za svoja istraživanja i ideju da su uvuče u PIV. Htio je saznati što više o toj brigadi. Von Kauffungen mu je rekao: „Christian srljaš u opsanost u kojoj kao novinar možeš izgubiti neutralnost. Ti se igraš sa svojim životom!“ Christian mu je na to rekao: „Ja se ne bojim, jer ću i onako mlad umrijeti.“
Tri dana nakon toga Christian je stigao u Osijek, gdje je predao svoju novinarsku dozvolu u Pressezentrum. Rekao je: „Dosta mi je hodanja okolo. Hoću se boriti, i zato ću pristupiti u PIV.
Christian Würtenberg i Eduardo Rozsa-Flores susreću se prvi put. Svjedoka za ovaj susret nema više. No jedno je sigurno; od 29. studenog na zgradi zapovjedništva PIV-a, u Brešću, postavljena je i švicarska zastava. Christian je postao članom ove brigade.
Mjesec dana kasnije Würtenberg je čekao na jednu bocu Vodke, da bi se zalio za njegov 27. rođendan.
Danas je Silvester. Još samo par sati do nove godine. Smeđi kauč u prizemlju zapovjedništva PIV-a je pun mrlja od alkoholnih pića. Christian misli na obitelj koja je ovdje živjela prije rata i namještaj nisu mogli odnijeti sa sobom. Zamišlja nasmijanu djecu sa bojicama u rukama, i jednu strogu majku kako ih tjera da se igraju. Pomišlja na svoju, strogu, majku, brata i najboljeg prijatelja Michaela, na malu sestru i svoga oca; bivšega mornara.
Ljudi iz brigade ne vjeruju Švicarcu. On pita previše. Više voli pisati nego pucati. Naročito je sumnjičav bio Frenchie, koji je u međuvremenu postao Floresova desna ruka.
Christian je bio izoliran od skupine, a i njemu samom su ti ljudi bili odvratni. Za njega su to bili neljudi koji za novac ubijaju i noću mirno spavaju.
Dokaze o upletenosti Opus Dei u PIV nije pronašao, no zamijetio je velike sume novca koje su stojale Eduardovoj postrojbi na raspolaganju. Sumnjao je na Opus Dei ili krijumčare oružjem.
Stara godina kao da ne želi otići. 31. prosinac se odužio u vječnost. Christian još uvijek čeka na svoju bocu Vodke, i puši. Puši hrvatske cigarete, jer svojih Parsienne nema već odavno.
Kasno poslijepodne u Brešću se pojavljuje novinar Adam LeBor, koji je radio za britanske novine „The Independent“, i želi sa Floresom, šefom PIV-a, napraviti Interview. Ali Flores nije tu, i nitko ne zna gdje je. Würtenberg i LeBor poznavali su se od prije.
„Ovo mjesto je na lošem glasu. Kako možeš to podnijeti?“ Pitao je LeBor. Christian je slegnuo ramenima i rekao: „Hrvatska stvar me ne interesira. Došao sam ovamo s namjerom da razumijem rat, ali ovdje su dobri - loši, a loši - dobri.“ Zatim je iz džepa izvadio notes. „Ja sam dovoljno vidio; vratit ću se kući i napisati knjigu“. Kad se je LeBor vratio u osječki Pressenzentrum, nije ni slutio da je on posljednji civil koji je Christiana Würtenberg vidio u životu.
Kod kuće u Baselu Veronika Schwab je postavila pribor za jelo za svoga Christiana na svečano ukrašen stol. Božić je prošao, tkođer i njegov rođendan. Možda će doći večeras na Sivester. Uzaludno je je majka čekala cijelu večer da se Christian pojavi na kućnim vratima; nenajavljeno kao i uvijek. Nije došao.
4. siječnja pojavljuje se u Brešću španjolski novinar Julio Alonso, koji poznaje Eduarda Rozsa-Flores još iz novinarkog rada pri „La Vanguardia“. I on želi napraviti Interview sa šefom PIV-a, ali Flores mu kaže da dođe za jedno par dana. „Nemam sad vremena. Imam jednog špijuna u brigadi, Švicarca. Moram taj problem riješiti“ rekao je Flores.
Alonso je poznavao Christiana jer su se susreli nekoliko puta u Osijeku. Znao je i to da je on jedini Švicarac u PIV-u. Onako zabrinut počeo je tražiti Christiana da ga upozori na opasnost. No, nije ga našao.
Sljedećeg dana Alonso je ponovno došao u zapovjedništvo PIV-a snamjerom pitati Floresa što on to zapravo kani učiniti. Kada je kročio unutra Eduardo je sjedio za svojim pisaćim stolom. „Hei, dobro je da si tu. Sad imam vremena za tebe, jer sam švicarski problem riješio“, rekao je smijući se.
Christian Würtenberg je ubijen u noći 4. na 5. siječnja 1992. Njegovo mrtvo tijelo je pronađeno 6. siječnja u blizini Osijeka. Vojnici Hrvatske Vojske prenijeli su ga u regionalnu bolnicu. U bolnici je ustanovljeno da je Christian pogođen od strane Srba ili je nagazio na minu.
Kada je engleski fotograf Paul Jenks čuo za Christianovu smrt došao je u bolnicu. Htio je govoriti sa liječnikom koji je ustanovio uzrok smrti. No, ispostavlja se da taj liječnik uopće ne postoji. Oficijelno objašnjenje je bilo: Christian Würtenberg je bio hrvatski vojnik i ubijen je od strane Srba. Obzirom da je u času smrti bio u odori hrvatske vojske, sva dalja istraživanja se obustavljaju.
7. siječnja na vratima kuće Veronike Schwab pojavljuje se njen sin. Ali to nije Christian nego njegov mlađi brat Michael, koji joj priopćuje tužnu vijest.
Dva tjedna poslije Christianovo tijelo je preveženo u Švicarsku, na institut za sudsku medicinu u Baselu. Tu je izvršena obdukcija i ustanovljen uzrok smrti: Christian Würtenberg je pretučen a zatim šalom zadavljen. Od njegovih osobnih stvari nedostaje Compjuter, kao i pojedine stranice njegovog notesa.
Britanski fotograf Paul Jenks dolazi 13. siječnja u Brešće u zapovjedništvo PIV-a i zahtijeva objašnjenje. No, tamo nailazi na Frenchia, Floresovu desnu ruku. Frenchie je bio te noći nazočan kada je Christian ubijen. Kad je Jenks počeo pitati o detaljima te sporne noći Frenchie je postao nervozan koji je u ljutnji rekao: „Ne pitaj previše! Bolje ti je da ideš prije nego Flores dođe!“
Ipak fotograf se nije dao zastrašiti, ostao je uporan. Vidjevši da ne može ništa više doznati rekao je: „Kaži Floresu da ću ja opet doći.“ S tom rečenicom je 29-godišnji Englez izrekao svoju smrtnu presudu.
Četiri dana kasnije Paul Jenks je poginuo. Oficijelno stoji da su ga ubili srpski pobunjenici.
Ovoga puta dokazi su ubjedljivi. Naime, u času kad je Jenks ustrijeljen, srpske postrojbe su bile udaljene najmanje jedan kilometar. Dva metka koja su pogodila fotografa ispaljena su sa udaljenosti 50 do 100 metara, s prigušivačem.
Christianova obitelj sahranila je njegov pepeo na jednoj poljani koja se zove Duga Jelsa (Lange Erlen) kod Basela, u vlažnu zemlju ispod jednog velikog drveta.
Njegova majka je rekla: „Bila je to Christianova sudbina (Chrigels Schicksal), da umre mlad. On je to znao. Zato nije imao vremena za gubljenje u njegovom traženju istine.“
s njemačkog preveo I.S.