Za dobrobit Hrvatske - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
I ne uvedi nas Bože u ratni zatvor, bez obzira na to tko ga čuva, ustaše ili četnici. Tako se u hrvatskom zatvoru našao i Meraba. Zamolio je Gogana da mu u posjetu dođe Zmaj. Stoga je on pohitao u zatvor da vidi svoga prijatelja. U Merabino hrvatstvo i prijateljstvo s Muslimanima nitko nije mogao sumnjati.
Na ulazu u zatvor Zmaja je prihvatio Dama i odveo do učionice u kojoj su bili zatvorenici. Desetak četnika i medu njima Ivo, zvani Meraba, koji se nije razlikovao od drugih. Zmaj upita Damu:
- Tučete li vi ovoga Merabu!
Dama je to shvatio kao naredbu i uhvatio Merabu za ovratnik u nakani da ga podigne s kreveta:
- Evo, sad ću ja njega!
- Dobro, dobro! Ostavite ga sada da ga ispitam, pa ćemo ga poslije obojica isprebijati!
Dama poslušno pusti zatvorenika i udalji se. Meraba je zbunjeno gledao Zmaja. Nije ga vidio desetak godina, ali nije vjerovao da će on, umjesto da mu pomogne, poticati čuvare da ga tuku.
- Što je prijatelju? Jesi li i ovima pričao vic o tome, čime se za vikenda bave vojnici, oficiri i generali?
- Ma nije to. Bio sam tjedan dana u Zagrebu kod žene i djece pa me uhvatili i zatvorili mjesec dana kao dezertera. Ali nije to razlog. Dok me drže zatvorenog pokušavaju mi oteti lokal u centai sela pokraj škole.
- Dobro, dobro! Skratiću tvoje muke. Uzet ću te u svoju satniju. Ti si bio minobacačlija, pa ćeš to i ostati u zagrebačkoj satniji!
- Od sestre su mi oteli stan u Orašju...
- Dobro, dobro, moj Meraba, večeras ćeš dobiti i ključeve od sestrina stana. Treba li ti još što?
- Ništa više prijatelju, kao da te sam Bog poslao...
Zmaj je otišao
do stana i "zamolio" provalnike da izbace svoje osobne stvari. Zatim je zaključao stan
i na vrata napisao svoje ime. Stvar je bila riješena. Odvezao je Merabu u
Tolisu.
Njegovi stari roditelji dočekali su ga u suzama. Merabina mlada kći neprestano se ljuljala na stolcu.
- Evo sada možeš prestati. Vratio ti se tata iz zatvora.
Dijete se više nije moglo zaustaviti. Zaprijetila je svima prije petnaest dana da neće prestati dok joj ne dođe kući njezin voljeni tata.
Netko se u zapovjedništvu sjetio da bi bilo lijepo promovirati knjigu o Posavini. Zadatak su povjerili bojniku Skeji. Uz njega je na pripremi aktivno sudjelovala tajnica. Zmaj je bio po strani. Imao je mučninu od posjeta zatvoru. Iz misli mu nije izlazila,reakcija Merabine kćeri.
Predstavljanje knjige zbivalo se uz kamin u restoranu "Oaza". Kao po zapovijedi, na promociju su došli svi članovi zapovjedništva. Uz glumački nastup Ive Grgurevića, izvornu pjesmu Tunje Makarića i Bariše Brajinovića o knjizi su govorili gvardijan Živković i profesor Mijić iz Brčkoga. Tajnica je bila glavna, tako da autor nije došao do izražaja. U tajnica je inteligencija, kako to često biva, zaista obrnuto proporcionalna s ljepotom. Za nju su svi govorili da je lijepa. Nitko nije rekao da je glupa. To ženama nije pristojno reći. Može se to zamotati u celofan, riječima "bistra je kao planinski potok", a ono iza se podrazumijeva - "ali i plitka". Pristojnije je za djevojku reći "dobra je" jer to znači da je zaista dobra, a kad se kaže " dobra je u duši" to je uvreda, isto kao kad biste za cvijet kazali - dobar je. Pa ne mjeri se cvijeće po dobroti, pa ni djevojke. Iako su nazočni bili mišljenja da je dragi Bog stvorio ženu za madraca, a ne za mudraca, to tajnicu nije smetalo. Ona je odgovarala na sva pitanja. Ona je zapravo u cijelosti i prepisala knjigu, a Zmaj je samo donosio neke bilješke i papiriće. Poslije su to tiskari otisnuli i uvezali i evo ti ratne knjige o Posavini.
Zmajev spisateljski ured bio je odmah uz sobu službujućeg časnika, tako da je jedno jutro mogao čuti "omiljeni" glas brigadira Branka s dežurnim operativcem Gezom:
- Jesi li pozvao zapovjednika na telefon?
- Zvao sam ga!
- I što je rekao?
- Ne bi se štel mešati, ali rekel je da idete u pičku materinu!
- Kako se to izražavaš?
- Pa rekel sam da se ne bi štel mešati, ali tak je rekel.
Svi su se uvijek čudili kako su zapovjednik bojišta brigadir Tonko i njegov pomoćnik Branko nakon pet minuta znali za svako naše kršenje primirja. Nitko nije ni pomislio da oni imaju tajnu vezu sa Srbima. Umjesto toga branitelji su tražili izdajicu u svojim redovima. Tražili su nekoga tko za promaknuće ili neki stančić u Zagrebu žrtvuje krv svojih Posavaca i dostojanstvo svojih predaka. Tražili su nekoga tko se pravi veći Hrvat od Posavaca. Tražili su nekoga tko je shvatio da je važna samo ona mala avnojevska Hrvatska. Tražili su nekoga tko je povjerovao da je zajedničko vrijednije od pojedinačnoga, pa je sasvim opravdano, za dobrobit Hrvatske, darovati Srbima pola Bosne. Mislili su da je netko iskočio iz posavskih redova. Tražili su izdajicu, kao u svakome ratu, a njega nije bilo u Posavini.