Nakon svega

Predsjedniče, izgubila sam dom, ali sam dobila domovinu.

Izbjegla Konavoka, Franji Tuđmanu

Ne sjećam se sa sigurnošću dana, ali sam sasvim siguran kako sam na HTV-u čuo izjavu jedne konavoke⁷³³ (u to vrijeme izbjeglice) upućene hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, (licem u lice i javn0⁷³⁴) koja je glasila: "Predsjedniče, izgubila sam dom, ali sam dobila domovinu".

Koliko god sam uvjeren kako je ta starija gospođa mislila i govorila iskreno, iz srca, toliko sam siguran kako je stav - rado ću izgubiti dom, ako ću pritom dobiti domovinu- neodrživ. Ako se dom gubi trajno, kao što se trajno gubi "život za domovinu". Ako nemam dom (doslovno i simbolično), kako mogu imati domovinu? Pa domovina je izvedenica iz doma, a ne obratno.

Istina je kako nam slobodu (domovinu) nitko neće pokloniti. Istina je kako se za nju moramo izboriti. Također je istina kako su kroz povijest ginule tisuće i tisuće njih - za slobodu, domovinu ili nešto treće "sveto". "Polaganje života na oltar domovine", najčešće je dragovoljan i svjestan čin za opće dobro i "svijetliju budućnost" nas i naših.

Međutim, ako se do "svjetlije budućnosti" ne bi došlo, žrtva bi bila uzaludna. U tom slučaju dobronamjerni optimisti, kao i politički demagozi, govorili bi kako je to bio "zalog budućim generacijama" koje će nastaviti "svjetlim tradicijama" predhodnika.

U Bosanskoj Posavini je preko 200.000 ljudi ostalo bez doma. Ali, i bez domovine. Domovine koja bi im izgubljeni dom i "svjetliju budućnost" osigurala svojom stalnom i učinkovitom skrbi.

Oko 2000 Posavljakaje izgubilo život, a pet puta više ihje ranjeno. I sve to, uzalud.

Naime, njihovi najmiliji, zbog čije su "svjetlije budućnosti" žrtvovali i svoj život, izgubili su ono što su već imali - i dom i domovinu.

Zašto? Zašto je ogromna većina Posavijaka 1992 god. izgubila svoj dom i domovinu?

Zato što su o njihovoj sudbini od 1991. do 1995. godine odlučivali arhaični hrvatski politički avanturisti, a zahvaljujući njihovu "sveznadarstvu", i vojni diletanti.

Zbog političke volje, prije svih, "učitelja i vođe" i "predsjednika svih Hrvata" Franje Tuđmana, pored individualnih i obiteljskih žrtava, u BiH je hrvatska politika doživjela katastrofu u cjelini. Izgubili su i oni za koje se obično misli kako su nešto dobili, Hercegovci. Ne samo da se nisu priključili Hrvatskoj, nego se nisu izborili ni za kulturnu (TV kanal, npr.), a kamoli za političku i teritorijalnu autonomiju. Dapače, kod većinskog muslimanskog naroda u BiH, izgubili su izuzetno važan "komšijski" kredibilitet. A ona imovina koja je zarađena na švercu i ratnom profiterstvu, nije im blagoslovljena, ni od naroda ni od Boga. Iako im je do blagoslova, navodno, jako stalo.

Unatoč 45-godišnjoj socijalističkoj "indoktrinaciji" o čuvanju "bratstva i jedinstva kao zjenice oka svoga", odnosi između "naroda i narodnosti" u toj, kao i u ostalim jugoslavenskim republikama - nisu bili idilični. Nakon ovog rata to su još manje. Dapače, stječe se dojam kako su sva tri naroda, zahvaljujući demokratskom oslobađanju od "socijalističkih okova", to spremni i pokazati - čim ih napuste "gazde" iz tzv. međunarodne zajednice.

Tuđman: "Stjepane mi sa Srbima drugih problema nemamo"

Na molbu autora, upućenu 26. lipnja, 2009. god. Stjepanu Kljuiću da komentira "globalnu politiku Franje Tuđmana prema BiH, s posebnim osv11om na Bosansku Posavinu", ondašnji član bosanskohercegovačkog predsjedništva je rekao:

Nema nikakve sumnje da je Franjo Tuđman podržao Slobodana Miloševića u rušenju BiH kao suverene države. I dok je Slobodan Milošević za to imao sve preduvjete, od političke platfol111e programa SANU do medijske podrške i stvarne fizičke moći (JNA, četnici, paravojne formacije, dobrovoljci, strani plaćenici ... ) Tuđman je završio kao "mali od kužine" jer je dobio Hrvatsku, ali je sve ostalo izgubio. Poniženi i poraženi su BiH Hrvati sa nesagledivim posljedicama koje će zbog slabog nataliteta u Hrvatskoj i za njih tamo imati pogubne posljedice.

Tuđmanove fiks ideje kao ona o Banovini (1939-1941), te o historijskom razgraničenju Srba i Hrvata ("Stjepane mi sa Srbima drugih problema nemamo"), a prije svega, uzurpiranje prava da predstavlja BiH Hrvate, koji su imali svoju državu i legalno izabrano političko rukovodstvu, bile su tragične i katastrofalne ne samo za Hrvate u BiH ego i ukupni image Hrvatske u tom razdoblju.

Pristajanje na suradnju sa Slobodanom Miloševićem i asistiranju u agresiji na BiH Franjo Tuđman je postao sluga "balkanskom kasapinu", a sporazumi na nižoj razini (Karadžić-Boban, Boras-Koljević) završeni su sa potpunim uspjehom beogradske politike. Tuđmanje postao žrtva KOS-ovih kadrova u zemlji i inozemstvu koji će kasnije postići svoj najveći cilj: pro izvest sukob s Muslimanima. A što bi bilo da su Muslimani i Alija Izetbegović 1990. i 19991. prihvatili ponudu iz Beograda. Kakav bi bio položaj Hrvatske i ukupno svih Hrvata da je Alija Izetbegović potpisao "Historijski sporazum". Srbima je trebalo 300.000 muslimanskih vojnika, a oni su imali komandni kadar i naoružanja. Tada Milošević ne bi tražio granicu Karlobag-Karlovac-Virovitica nego bi išao do Umaga ...

Međutim, Muslimani nisu vjerovali Tuđmanu, Šušku, Bobanu ... oni su vjerovali meni, Vitomiru Lukiću, bosanskim franjevcima, fra. Petru Anđeloviću provincijalu Bosne Srebrene (1991.-2000.), hrvatskim intelektualcima, Maliinu Ragužu predsjedniku Vrhovnog suda BiH ...

Međutim, ništa se nije moglo. Vođa je morao biti u pravu. Mediji su se sluganski ponijeli. Stvorena je atmosfera linča i laži. Pa nisu nama Muslimani nanijeli nikakvo zlo 1990. i 1991. Dapače mnogi su se borili za neovisnu Hrvatsku i sa tim ratnim iskustvom došli u Bosnu s populamim nadimcima Zenga, Zagi, Talijan ...

Ostrašćen samovlašću i okružen gospodskim kastorima⁷³⁵ vođa je okupio oko sebe diletante koji niti su poznavali niti voljeli BiH. Čitava jedna skupina bezveznjaka je "bistrila" politiku BiH Hrvata. Ivić-Pašalić, Vice Vukojević, Zlatko Canjuga, Gojko Šušak, Ante Beljo, Neven Jurica i desetine dmgih - pitali su se, samo ne i legalno izabrani predstavnici Hrvata u BiH.

Nije Slobodan Milošević stvorio RS, a nije ni Karadžić. RS je stvorila hrvatska politika iz Zagreba, koja je žrtvovala Posavinu da bi održala koridor iako je to bilo lakše čuvati nego neki dmgi front. Naime, koridor Beograd-Banja Luka bio je na nekim mjestima širok samo od 5-8 km. Prekidom koridora Banja Luka i okruženja bilo bi odsjećeno ostavljeno bez logistike ...

Posavina je prodana kao čin dodvoravanja Slobodanu Miloševiću. Takva izdaja je nezapamćena u hrvatskoj historiji. Ta izdaja je potvrđena i u Daytonu. Koliko su Tuđman i ljudi oko njega, koji su odlučivali o Hrvatima BiH, bili diletanti najbolje potvrđuje da su uzimanjem Drvara, Glamoća i Bosanskog Grahova te htijući proširiti "kiflu" načinili novu pogrešku. Naime, oni nisu znali taj prostor otkupiti od izbjeglih Srba po kolektivnim centrima, a tada bi ih ti Srbi prodali u bescjenje. Naravno nebi to bio vrijedan čin u odnosu na izdaju Posavine, međutim, danas se dogodilo ono najpogubnije za Hrvate. Oni se nisu i neće nikada vratiti u Posavinu, a Srbi su se vratili u Drvar, Glamoč i Bosansko Grahovo. Međutim, tko danas brine o nama koji smo izdani i prodani. Neki od onih novinara koji su se utrkivali da hvale dalekovidnu politiku "Oca nacije" danas su "ugledni" predavači u Banja Luci. Srebroljupci danas hvale Dodika. On je već dvije godine za Večernji list ličnost godine u BiH. Fuj!

Zagrebačka politika prema BiH imala je dva hendikepa: nije poznavala Bosnu, a nije je ni voljela. Svi događaji i procesi nosili su težinu te činjenice.⁷³⁶

Kako bi završila antivelikosrpska borba u Bosni i Hercegovini, da je u njoj, u ime Hrvata politiku vodio bosanskohercegovački patriot Stjepan Kljuić, a ne nacionalistički separatist Mate Boban kao produžena ruka Franje Tuđmana, ne znamo. Ali, pouzdano znamo kako tada bosanskohercegovački Hrvati ne bi bili instrument velikodržavnih politika Srbije i Hrvatske.

Posljedično:

- Svatko u svijetu bi znao kako je u Jugoslaviji (BiH) s jedne strane proključao velikosrpski hegemonizam, koji je uz pomoć JNA želio stvoriti Veliku Srbiju, a sa druge strane, četiri nacionalnooslobodilačka pokreta, koji su, po svaku cijenu, željeli osamostaljenje u granicama dotadašnjih federalnih Republika (Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina).

- Milošević ne bi imao karađorđevski "legitimitet" za podjelu BiH, nego dva čvrsta protivnika (Hrvate i Muslimane), koji bi se srpskom ekspanzionizmu "preko Drine" suprotstavili odlučno i jedinstveno.

- Iako Milošević ne bi stao s imperijalističkom politikom, rat bi trajao puno kraće, a žrtava i razaranja bi bilo puno manje. Naime, protiv sebe ne bi imao samo dva jedinstvena protivnika (RH i BiH), nego i međunarodnu zajednicu kojoj bi bilo sasvim jasno tko je u tom sukobu "good boy",737 a tko "bad boy".738

- Nakon oslobođenja u BiH ne bi postojala Daytonskim sporazumom (i genocidom) stvorena Republika Srpska, ("koja je jedino sigurno što BiH ima" Milorad Dodik), nego jedinstvena građanska parlamentarna država s "Domom naroda" i demokratski ustrojenom lokalnom samoupravom.

- Krvlju stvoren hrvatsko-muslimanski (i ini) bosanskohercegovački patriotizam bio bi nepremostiva brana velikosrpskom hegemonizmu i ekspanzionizmu "preko Drine".

- Velikosrpski duh bi bio vraćen u bocu, a hrvatski i bosanskohercegovački Srbi i Hrvati bi bili lojalni građani svojih država, ane pričuvna arn1ija budućih voždova.

- Ne bi došlo do "humanog preseljenja naroda" odnosno etničkog čišćenja. U Posavini bi živjeli svi, a ne samo neki Posavljaci.

- Podrazumijeva se, kako Bosna i Hercegovina ne bi bila poligon za obuku trećerazrednih međunarodnih političara i vojna baza NATO pakta.

- Bosna i Hercegovina bi bila slobodna, nezavisna, građanska i demokratska zemlja, a ne protektorat suspektnog dijela međunarodne zajednice.

Budući hrvatsku politiku u BiH nije vodio Stjepan Kljuić s "bosanskim franjevcima", nego Mate Boban pod pokroviteljstvom Franje Tuđmana, na kraju rata bosanskohercegovački Hrvati mogu samo konstatirati kako je njihov "vođa i učitelj" puno htio, puno započeo te kako su, zbog toga, oni sami postali veliki ratni, a njihovi potomci i poslijeratni, gubitnici. Naime, u bosanskohercegovačkom ratu nije pobijedilo dobro nego zlo. Budući zlo ima rušilački, a ne graditeljski nagon, ni Bosni i Hercegovine se ne piše dobro - ako ne porazi zlo.

Što su to htjeli bosanskohercegovački Hrvati vidljivo je iz prvog dokumenta koji slijedi, a što su dobili vidljivo je iz drugog.

T EME LJ N A OD LUK A

o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne⁷³⁹

(Grude, 28.8.1993.)

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, stjecajem povijesnih okolnosti, suočio se s bezobzirnom agresijom kojom su ugrožena njegova povijesna i prirodna prava na život i opstojnost, samobitnost i konstitutivnost, njegov kršćanski i kulturni identitet, politički, gospodarski i ini interesi u Bosni i Hercegovini.

Svoja prava koja su u temeljenim aktima dosadašnje Republike BiH sadržana u odrednici o konstitutivnom narodu, hrvatski je narod ostvarivao skupa s ostalim konstitutivnim narodima, u unitarnoj državnoj zajednici, i iz takve zajednice pokrenuta je na njega, njegova prava i interese - agresija.

Nalazeći da postojeći unitami oblik političkog i državnog ustroja ne osigurava hrvatskom narodu njegova prava u BiH i na Bosnu i Hercegovinu, odlučan je da ta prava obrani, između ostalog, mijenjajući svoj položaj tako što na dijelu teritorija BiH uspostavlja svoju državnu zajednicu, te prenosi dio konstitutivnih prava na budući savez republika i pristaje na sudjelovanje u pojedinim zajedničkim institucijama i službama od zajedničkog interesa u BiH, kako se to uredi trojnim ustavnim sporazumom konstitutivnih naroda.

Sukladno istaknutom, a:

polazeć od neotuđivog, nepotrošnog, nedjeljivog i neprenosivog prava hrvatskog naroda u BiH, kao konstitutivnog naroda,

izjavljujući da hrvatski narod uvažava jednaka prava drugih konstitutivnih naroda dosadašnje BiH,

u težnji da s ostalim konstihltivnim narodima jednakopravno, demokratski i mirnim putem uredi sva pitanja iz dosadašnjeg i budućeg zajedničkog života, prihvaćajući temeljne međunarodne akte o ljudskim i građanskim pravima i slobodama, i,

sukladno političkim odlukama Hrvatske demokratske zajednice za BiH, kao legitimnog prezenta političke volje hrvatskog naroda, Zastupnički dom Hrvatske Republike Herceg-Bosne, donosi:

TEMELJNU ODLUKU

o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne

Članak 1.

Uspostavlja se i proglašava Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, utemeljena Odlukom o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, uspostavlja se i proglašava Hrvatskom Republikom Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: Republika).

Članak 2.

Teritorij Republike je područje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, a konačne granice Republike utvrdit će se Ustavom Republike.

Članak 3.

Republika je jedinstvena i nedjeljiva demokratska država hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini zasnovana na ljudskim pravima i slobodama, vladavini prava i socijalnoj pravdi.

Članak 4.

Suverenitet Republike je nedjeljiv, neotuđiv i neprenosiv, a određena prava i dužnosti Republike može ostvarivati u zajedničkim tijelima Saveza Republika.

Republika se slobodno udružuje u Savez Republika.

Članak 5.

Narod ostvaruje svoja suverena prava u Republici. U Republici vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Članak 6.

Državna vlast ustrojena je na načelima parlamentarue demokracije, organizacijske i funkcionalne podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Zakonodavnu vlast obavlja Zastupnički dom Republike. Izvršnu vlast obavlja Vlada Republike. Sudsku vlast obavljaju neovisni sudovi.

Članak 7.

Predsjednika Vlade i članove Vlade Republike bira i razrješava Zastupnički dom Republike na prijedlog Predsjdnika Republike.

Članak 8.

Predsjednik Republike zastupa i predstavlja Republiku u zemlji i inozemstvu, izražava njeno konstitutivno jedinstvo i brine se za jedinstveno djelovanje svih tijela državne vlasti. Predsjednik Republike vrhovni je Zapovjednik Oružanih snaga Republike, postavlja i razrješava više vojne dužnosnike uz pribavljeno mišljenje Vlade Republike.

Članak 9.

Republika ima grb, zastavu i himnu. Grb, zastava i himna Republike uredit će se Ustavom Republike.

Članak 10. Glavni grad Republike je Mostar.

Članak 11.

Do donošenja Ustava Republike i konstituiranja njezinih tijela, na teritoriju Republike primjenjivat će se važeći propisi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, kao i propisi dosadašnje Republike Bosne i Hercegovine kada nisu u suprotnosti s propisima Hrvatske Republike Herceg-Bosna.

Članak 12.

Funkcije državne vlasti do izbora i imenovanja tijela državne vlasti po odredbama ove odluke, obnašat će tijela vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Do izbora Predsjednika Republike ovu dužnost obavlja Predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.

Članak 13. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja.

Predsjednik Zastupničkog doma, Perica Jukić

Opći okvirni Sporazum za mir u Bosni i Hercegovini⁷⁴⁰

Dayton, 21. 11. 1995., Pariz, 14. 12. 1995.

Članovi Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija ("Stranke"),

Priznajući potrebu za sveobuhvatnim sporazumom radi okončanja tragičnog sukoba u regiji,

Želeći pridonijeti tom cilju i promovirati trajni mir i stabilnost, Potvrđujući svoje prihvaćanje dogovorenih Temeljnih načela od 8. septembra 1995., Daljnjih dogovorenih Temeljnih načela od 26. septembra 1995. i Sporazuma o prekidu vatre od 14. septembra i 5. oktobra 1995,

Primajući na znanje Sporazum od 29. augusta 1995. kojim je delegacija Savezne Republike Jugoslavije ovlaštena potpisati u ime Republike Srpske dijelove mirovnog plana koji se odnose na nju (Istaknuo J.Z.),⁷⁴¹ uz obavezu stroge i dosljedne provedbe postignutog sporazuma, Sporazumjele su se kako slijedi:

Član I

Stranke će regulirati svoje odnose u skladu s načelima izloženim u Povelji Ujedinjenih naroda, kao i s Helsinškim završnim dokumentom i drugim dokumentima Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi. Strankeće naročito potpuno poštovati međusobnu suverenu jednakost, rješavati sporove mirnim putem, te se suzdržati od svake akcije, prijetnjom ili upotrebom sile ili na drugi način, protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države.

Član II

Stranke pozdravljaju i podržavaju postignute dogovore o vojnim aspektima mirovnog rješenja i aspektima regionalne stabilizacije, kako je izloženo u Sporazumima u Aneksu 1-A i Aneksu 1-B. Stranke će u cijelosti poštivati i promovirati ispunjenje obaveza preuzetih u Aneksu 1-A, te će se u cijelosti pridržavati svojih obaveza izloženih u Aneksu I-B.

Član III

Stranke pozdravljaju i podržavaju postignute dogovore o razgraničenju između dvaju entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, (Istaknuo lZ.)742 kako je izloženo u Sporazumu u Aneksu 2. Stranke će u cijelosti poštivati i promovirati ispunjenje obaveza preuzetih u njemu.

Član IV

Stranke pozdravljaju i podržavaju program izbora za Bosnu i Hercegovinu izložen u Aneksu 3. Stranke će u cijelosti poštivati i promovirati ispunjenje tog programa.

Član V

Stranke pozdravljaju i podržavaju postignute dogovore o Ustavu Bosne i Hercegovine izložene u Aneksu 4. Stranke će u cijelosti poštivati i promovirati ispunjenje obaveza preuzetih u njemu.

Član VI

Stranke pozdravljaju i podržavaju postignute dogovore o uspostavi Arbitražnog suda, Komisije za ljudska prava, Komisije za izbjeglice i prognanike, Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, kao i javnih poduzeća Bosne i Hercegovine, izložene u Aneksima 5-9. Stranke će u cijelosti poštivati i promovirati ispunjenje obaveza preuzetih u njima.

Član VII

Priznajući da su poštivanje ljudskih prava i zaštita izbjeglica i prognanika od vitalne važnosti za postizanje trajnog mira, Stranke su suglasne s odredbama o ljudskim pravima izloženim u Poglavlju Jedan Sporazuma u Aneksu 6, kao i odredbama o izbjeglicama i prognanicima izloženim u Poglavlju Jedan Sporazuma u Aneksu 7, i u cijelosti će ih poštivati.

Član VIII

Stranke pozdravljaju i podržavaju postignute dogovore o provedbi ovog mirovnog rješenja, uključujući naročito one koji se odnose na provedbu civilnih (nevojnih) aspekata, izloženih u Sporazumu u Aneksu 10, te na međunarodne policijske snage kako je izloženo u Sporazumu u Aneksu 11. Stranke će u cijelosti poštivati i promovirati ispunjenje obaveza preuzetih u njima.

Član IX

Stranke će u potpunosti surađivati sa svim entitetima koji su uključeni u provedbu ovog mirovnog rješenja, kako je izloženo u Aneksima ovog Sporazuma, ili koje je ovlastilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, u skladu sa obavezom svih Stranaka da surađuju u istrazi ratnih zločina i drugih kršenja međunarodnog humanitamog prava, kao i gonjenju njihovih počinilaca,

Član X

Savezna Republika Jugoslavija i Republika Bosna i Hercegovina priznaju jedna drugu kao suverene neovisne države unutar svojih međunarodnih granica. Daljnji aspekti njihovog uzajanmog priznanja bit će predmet naknadnih razgovora.

Član XI

Ovaj Sporazum stupa na snagu njegovim potpisivanjem.

Sklopljeno u Parizu, dana 14. decembra 1995. na bosanskom, hrvatskom, srpskom i engleskom jeziku, s tim da je svaki tekst jednako vjerodostojan,"

Potpisnici Općeg okvimog sporazuma su. prema redoslijedu potpisivanja, za Republiku BiH Alija Izetbegović.

za Republiku Hrvatsku dr. Franjo Tuđman

i za Saveznu Republiku Jugoslaviju Slobodan Milošević,

Potpisivanju su svjedočili i to potvrdili svojim potpisima, prema redoslijedu potpisivanja,

za Predsjedništvo Evropske unije Felipe Gonzalez. za Francusku Republiku Jacques Chirac.

za Saveznu Republiku Njemačku Helmut Kohl. za Rusku Federaciju Viktor Cemomirdin,

za Ujedinjeno Kraljevstvo John Major

i za Sjedinjene Američke Države William Clinton.

Aneksi:

Annex 1-A: Sporazum o vojnim aspektima mirovnog lješenja, Annex 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji, Annex 2: Sporazum o liniji razgraničenja između entiteta i o pitanjima u vezi s tim, Annex 3: Sporazum o izborima, Annex 4: Ustav, Annex 5:

Sporazum o arbitraži, Annex 6: Sporazum o ljudskim pravima, Annex 7: Sporazum o izbjeglicama i prognanicima. Annex 8: Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika Annex 9: Sporazum o javnim preduzećima Bosne i Hercegovine, Annex 10: Sporazum o civilnoj implementaciji, Annex 11: Sporazum o međunarodnim policijskim snagama^Www

733 Stanovnica mjesta Konavle

734 face to face, in public

736 Autor je izjavu primio elektronskom poštom.

737 dobar dečko

738 loš dečko

739 Većernji /ist, 29. 8. 1993.

⁷⁴⁰ www.oscebih.org/overview/gfap/cro/home.asp

⁷⁴¹ Akceptirajući kako „je delegacija Savezne Republike Jugoslavije ovlaštena potpisati u ime Republike Srpske dijelove mirovnog plana", Muslimani i Hrvati (iz Hrvatske i BiH) su dali legitimitet Srpskoj Državi neka de iure „pređe Drinu".

742 Time su Muslimani i Hrvati iz BiH bili dragovoljne babice (ebejke), pri međunarodnom porađanju Republike Srpske.

743 www.slobodanpraljak.com)

Jerko Zovak, „ Rat u Bosanskoj Posavini 1992“

Str. 647-659

Svibanj 2010.

nazad na početak