Duša otvorena
Gabriel García MÁRQUEZ
Cartagena de Indias, Kolumbija, 26. ožujka 2007.
Ni u svojim najluđim snovima, u danima dok sam pisao "Sto godina samoće", nisam mogao zamisliti da ću doživjeti nakladu od milijun primjeraka. Pomisliti da bi milijun ljudi moglo odlučiti čitati nešto napisano u samoći moje sobe s dvadeset i osam slova abecede i dva prsta kao jedinim oružjem, bila bi obična ludost. A sad to obilježavaju Akademije španjolskog jezika kao gestu prema romanu koji je prošao kroz ruke pedeset milijuna čitatelja, ali i prema jednom zanatliji s nesanicom, kao što sam ja, koji još ne može doći k sebi zbog svega što se dogodilo.
Otad se u mojoj rutini pisca ništa nije promijenilo. Nikad ne vidim ništa drugo osim svoja dva kažiprsta koja udaraju, jedan po jedan, u dobrom ritmu, dvadeset i osam slova nepromijenjene abecede koja mi je pred očima svih ovih sedamdeset i nekoliko godina. A danas sam ipak podigao glavu da bih došao na ovu svečanost na kojoj vam zahvaljujem. U ovom trenutku mogu samo zastati i razmisliti što se zapravo dogodilo. Vidim da je nevidljivi čitatelj moje još neispisane stranice zapravo neobično veliko mnoštvo ljudi gladnih čitanja tekstova na španjolskome.
Čitatelji "Sto godina samoće" zajednica su koja bi, da živi na istom komadu zemlje, bila jedna od dvadeset najnapučenijih zemalja svijeta. Nije riječ o hvalisavoj tvrdnji. Naprotiv. Želim samo pokazati kako je tamo negdje mnoštvo ljudskih bića koji su svojom navikom čitanja pokazali da imaju otvorenu dušu koju žele ispuniti porukama na španjolskome jeziku. Izazov je za sve pisce, sve pjesnike, pripovjedače i učitelje našega jezika, poticati tu žeđ, povećati to mnoštvo, što i jest istinski razlog postojanja našeg posla i, dakako, nas samih.
Sa svojih trideset i osam godina i već četiri objavljene knjige, sjeo sam za pisaći stroj i napisao: »Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendi'a zacijelo se sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led«. Nisam imao pojma što ta rečenica znači, odakle mi, ni kamo će me odvesti. Danas znam da nisam prestao pisati ni jedan jedini dan tijekom osamnaest mjeseci, sve dok nisam završio knjigu.
Čini se nevjerojatnim, ali jedan od mojih nesavladivih problema bio je papir za stroj za pisanje. Krivo sam mislio da su tipfeleri, jezične ili gramatičke greške, bile zapravo pogreške stvaralaštva i svaki put kad sam ih ugledao, poderao bih stranicu papira i bacio bi je u koš za smeće i ponovno počeo. S ritmom koji sam uhvatio u godinu dana prakse, izračunao sam da će mi trebati još šest mjeseci svakodnevnog jutarnjeg rada kako bih završio knjigu.
A tema jedne druge, bolje knjige bila bi kako smo preživljavali Mercedes, ja i naša dva sina sve to vrijeme kad nisam zarađivao ni jedan centavo. Ne znam ni sad kako je Mercedes svih tih mjeseci uspjela da nam niti jednog dana ne nedostaje hrane u kući. Odoljeli smo iskušenju kredita s kamatama dok na kraju nismo počeli teška srca odlaziti u zalagaonicu Monte de Piedad. Nakon što smo založili nekoliko običnih stvari i osjetili kratkotrajno olakšanje, morali smo pribjeći draguljima koje su Mercedes darivali rođaci svih tih godina. Stručnjak ih je proučio sa strogošću kirurga, izvagao ih i pregledao svojim magičnim okom - dijamante s naušnica, smaragde s jedne ogrlice, rubine s prstena - i konačno nam ih je vratio, odmahujući prezirno rukom: »Sve je to obično staklo«.
U trenucima većih teškoća, Mercedes je poput mađioničara vodila naše račune, a našem strpljivom gazdi rekla je, a da joj nije ni zadrhtao glas:
— Platit ćemo vam sve zaostatke za šest mjeseci.
— Oprostite, gospodo — odgovorio joj je gazda — shvaćate li koliko će to novca tada biti?
— Shvaćam — rekla je Mercedes hladnokrvno — ali dotad će se sve riješiti. Budite bez brige.
Ni dobrome gazdi, koji je bio visoki državni dužnosnik i jedan od najelegantnijih i najstrpljivijih ljudi koje smo upoznali, nije zadrhtao glas kad je odgovorio:
— Vrlo dobro, gospođo, vaša riječ mi je dovoljna. No, ipak je donio konačnu presudu: — Čekam vas do sedmog rujna.
Konačno, početkom kolovoza 1966. godine, Mercedes i ja otišli smo u poštanski ured u Ciudadu de Mexicu kako bismo u Buenos Aires poslali završenu verziju Sto godina samoće, paket od 590 kartica napisanih na stroju za pisanje, s dvostrukim razmakom i na običnom papiru, adresiran na Francisca Porriiu, književnog urednika izdavačke kuće Südamericana.
Poštanski službenik stavio je paket na vagu, napravio račun i rekao:
— To je 82 pesosa.
Mercedes je izbrojala novčanice i kovanice koje su joj ostale u novčaniku i suočila se sa stvarnošću.
— Imamo samo 53.
Otvorili smo paket podijelili ga na dva jednaka dijela i poslali jedan paket u Buenos Aires, a da se nismo ni zapitali kako ćemo nabaviti novac za ostatak. Tek smo kasnije shvatili da nismo poslali prvu polovicu nego drugu. Ali prije no što smo nabavili novac da bismo je poslali, naš čovjek u izdavačkoj kući Südamericana, Paco Porriia, nestrpljivo očekujući prvu polovicu knjige, već je poslao predujam kako bi je što prije dobio.
I tako smo se ponovno rodili.
Vrelo: „Nisam došao držati govor“ str.121-125