Kako Vi ljudi možete koračati cestom, kako možete sanjariti i razgovarati, pa da od toga ništa ne ostane? Kamo prolaze Vaša vjerenja i Vaši brakovi, Vaši porodi i Vaše samrti? Što biva uopće od Vaših događaja? Zar se oni popisuju samo u krštenice ili sudske spise, ili pogibaju nečujnom smrću u uhu snishodljivih ispovjednika ili ljekara "uredovne tajne"?- Gdje Vi polažete svu prošlost i sadašnjost svojega srca?- Sakrivate li je, barem Vi koji ste srećniji i bogatiji, u blaga koja moljac troši, u zlatne prstenove i narukvice, u biserje, u dragulje, u škrinjice od sedefa, u portrete i skupe kipove?
Nemam ni duvankese od svjetskih dobara; sve sam svoje hartije pogubio putem od Londona do Makarske; ali čini mi se da imam samo rizmu bijela papira, pa da, sa malo krvi u srcu i mastila u bočici, našaram cijelu jednu povijest moje duše i mojih slutnja, tragediju Survane Urvine. A htio bih da jedanput budem srećan i miran, pa da barem to iz sebe stresem, jer bi to možda (plodnosti, najveća radosti ljudskoga duha!) bilo još moje najbolje. I kakvu bih tek sumornu priču mogao izložiti u ovome gradu - Spljetu - gdje pod konac strahovitoga rata ne vidjeh jošte nijednoga ranjenika. Volio bih onda svoj mali grobni spomenik - hum nad tolikim sanjarijama i obmanama - više nego najraskošniji duh ljubi svoju vilu sa maslinom i sivim magarcem.
Razumijem i kitu cvijeća u čaši vode, i običnu krunu nad krstom od drva.
Tin Ujević- „Književni jug", knj. IV, sv. 19.-24., str. 298.-299.; Zagreb, 1. decembra 1919.