(Ne)odgovornost
Djelovanje suvremene hrvatske politike prema Bosni se ogleda u zanemarivanju nje same kao hrvatskoga geopolitičkog prostora. Bosna je, uistinu, ostala izvan hrvatskih zemalja, ali time ne bi smjela prestati biti hrvatskom zeljom. To uopće ne znači posezanje za tuđim teritorijem, niti miješanje u unutarnje stvari druge zemlje, nego riječ je o geopolitičkom aspektu. Zaokupljena unutarnjom dinamikom stvari od neumorne trke za Europskom unijom, Nato savezom, rasprave sa Slovenijom, globalnom recesijom i udovoljavanja do maksimuma sudu u Hagu, Hrvatska ne nazočnost u Bosni i oko Bosne je očita. Dapače, uzroke takvog ponašanja možemo pronaći i zbog zadnjeg rata, osobito sukobima Bošnjaka i Hrvata, te prozivkama koje su se od tada do danas dogodile.
Bosna je sada teška politička stvarnost koja još nije u potpunosti razriješena i čije razrješenje može ići u nekoliko smjerova i poprimiti nekoliko oblika. Zbog američke odluke o uređenju zemlje u Daytonu, a koja se sastoji od srpskoga dijela i od dijela koji nije ni na kakav način razdijeljen između Bošnjaka-muslimana i Hrvata, Bosna zapravo i nije jedinstvena zemlja, iako pokušava funkcionirati kao normalna državna zajednica. Takvom podjelom legitimirana je politika osvajanja oružijem te nagrađna genocidnost u obliku protjerivanja domocilnog puka. Htjeli mi to priznati ili ne, Srbija preko Republike Srpske prelazi tradicionalnu razdjelnicu između Zapada i Istoka a sve zahvaljujući nespretnim politikama Bošnjaka i Hrvata.
Aktualnom stanju u Bosni treba pridodati i spoznaju da su na djelu raznolike intelektualne i vjerske snage koje promiču ideologiju i vrijednost iz vremena Osmanskoga Carstva prema kojemu bi treblo funkconirati bosansko-hercegovačko društvo. Opet kažem, i ova pojava je rezultat cjelokupnog stanja od 1991. godine pa do danas. Inercija snage takve zamisli mogla se zamijetiti (reklo bi se na jednom banalnom primjeru) euforičnim događanjima u Bosni poslije odigrane nogometne utakmice, između Turske i Hrvatske na Europskom prvenstvu, u Austriji. Hrvatima u Bosni bilo je teško sve to promatrati pa su se mnogi pitali: „da li je to iz netrpeljivosti prema nama ili iz velike ljubavi prema Turcima? Iskreno bih volio da je ovo drugo. Hrvatska kao država tu mora, svakako, pronaći i svoj dio odgovornosti. No, paradoksalno je i neshvatljivo da danas vjera za neke znači pronalaženje identiteta iz davnih vremena turske nazočnosti na ovim prostorima.
Godine 1850., Omer-paša Latas šalje u Zagreb Fazli-pašu i fra Ivana Franju Jukića, da iskažu počast hrvatskom banu Josipu Jelačiću.
Na 8. rujna 1850., fra I .F. Jukić piše Gaju, da se Omer-paša osjeća „Hrvatom“.
Ali-paša (1832-1851), „hercegovački car“, vojevao je pod hrvatskom zastavom. On je dao urezati hrvatske kocke na svoj skupocijeni sat. Njegovu barjaktaru Durakoviću zatakli su hrvatski trobojni barjak vrh mezara (groba), gdje je visio, dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenović čuvala se još iz turskog vremena hrvatska trobojna zastava kao obiteljski amanet. Hrvatskim bojama bile su obojene džamije u Krupi, munara džamije Fetije u Bihaću i još neke muslimanske bogomplje u Bosni.
Hrvatsko ime napose je bilo poznato u sjeverno-zapadnom dijelu Bosne, u današnjoj Bosanskoj Krajini, koja se sve do austro-ugarskog zaposjednuća nazivala „Turska Hrvatska“.
Na 18. veljače 1853., austrijski generalni konzul D. Atanacković pisao je iz Sarajeva u Beč, da su sarajevski trgovci Muhamed-aga Merenčić i Mustafa-aga Pasarac te Abdi-beg i Hasan-beg Gradaščevići iz Gradačca izjavili, da bi Bošnjaci smatrali korisnim doći pod Austriju, ako im se zajamči sloboda vjere i posjedovna prava...
Jukićevo najvrjednije djelo je Zemljopis i povjesnica Bosne, koje je napisao u Bosni i tiskao u Zagrebu 1851., prije nego ga je Omer-paša 3. svibnja 1852. otpremio u Carigrad u izgnanstvo. U tom djelu Jukić u predgovoru napose se zahvaljije Gaju, što je dokazao, da su „bratja Hervati i Bošnjaci“ rod jedan“.
D. Mandić, Bosna i Hercegovina. Povijesno kritička istraživanja, sv.III.
Etnička povijest Bosne i Hercegovine, 2. izdanje, Sabrana djela 5, Ziral,
Toronto-Zürich-Roma-Chicago, 1982.
Inicijative poput Rezolucije hrvatsko-bosanskih muslimana o prihvaćanju njihova tipa islama kao sastavnice europske kulture i civilizacije, dobrodošle su i treba ih podržati. Musliamansko-katoličko pučanstvo u Bosni i Hercegovini treba biti svjesno plodnih i korisnih veza bosanskih muslimana s Hrvatskom i Hrvatima. Dakako, istovremeno i zajednički posezati za svim legitimnim sredstvima koji doprinose preinačenju Daytona.
Ukoliko Hrvati u BiH postanu financijski, ekonomski i obrazovno i na svaki drugi način jaki, samim tim bi opstanak na tim prostorima bio osiguran a privlačio bi dolazak i povratak drugih. Produbljivati svoj iskonski identitet i na njegovim temeljima djelovati kao korisni, produktivni, kreativni i domoljubni građani. To bi bilo korisno i za Bosnu i za Hrvatsku. U tomu bi Hrvatsaka morala pružiti bezrezervnu potporu.
pv