Gutajući dugu

Došao sam u carstvo iza smrti. Ne poslije, nego iza. To jest, nije to bio posmrtni život, drugi svijet; bilo je ne­što trećega, ili ako se govorilo ili moglo činiti da je na ovom svijetu, u njegovoj jeftimbi. Koliko ih ima? — Jer grob je jedna rupa, a ovo nije rupa, ovo je njen nastavak, gdje? valjda u prostoru ispunjenom uzdahom; možda u nekoj kutiji. Maknuti iz rupa, to je poglaviti problem akcije. Tamo vodi ekonomija borbe. Ali maknuti iz ove kutije, s bom­bonima?

Liječimo živce. Došao sam u kutiju preko groba, dalje od smrti (što ne znači da sam bio mrtav ili besmrtan) i počeo sam ispitivati da li ne postoje još kakve kvakaste ili kvrgaste mogućnosti. Jer ovi (uzdajmo se, ženski) fotografi­rani anđeli jesu psihološka stanja, i kruže nestašno kao leptirice. Vjetar je načelo života svih tih stvari i bića i lepršaju u zraku, u prahu. Kao utopljenik za slamku hvatao sam se za žudnju mogućnosti. Biti napokon gospodar svoje duše, svoje inspiracije, bez alkohola i bez kokaina. Neću u besko­načnost da se hranim šilima i ognjilima. Jutra jesu; dakle mi postojimo. Pa sjene? Sjene postoje sa svjetlom. Gdje? Negdje daleko iza prsobrana, pijući dugu, dalje od ljubica, ruža i kaćuna, u gustom izvezenom hladu koji sunce plaši. Misli sebe u budućnosti, i prešao si granice. Ali ovo nije u redu vremena, ovo je bezvremlje; ovo čuči u grmlju i šikarju i vere se po proplancima, u devetim svjetovima, što ne natiču značku niti rozete. Ni lutaoci nismo, u spokoj izgubljeni letači s jednostavnim osjećajem da je atmosfera Ocean u kojemu smo mi električne šarene ribe. Duga nam se koketno smiješi; oh, možda duga lišena svake konkretne simbolike. Duga uopće bez aluzija.

Pelud sjećanja. Dosta škakljanja. Liječimo živce. Pjena. Sisaljke pjene.