Garevačka bojna - predaja i tragedija

 

Kad su odložili oružje, bojovnici su otjerani u Garevac i tamo zatvoreni u veliku zidanu štalu seljaka Pere Burića. U toj pretrpanoj štali žedali su i gladovali četiri - pet dana, točnije do sloma većine Rajkovačićevih snaga. Straža je samo ponekad dopustila seljacima da im dostave nešto hrane i vode.

Jednog je dana tako došla žena po imenu Janja²⁾ s velikom košarom hrane i punom kantom vode za zatvorenike. Straža ju je uputila k svom komandiru, koji je podalje sjedio u hladovini. Bio je grub, ali se Janja nije dala zbuniti. Rekla mu je tiho, ali odlučno:

- Druže, ova košara i ova voda samo je izgovor za moj dolazak k tebi. Nudim ti dobru zaradu.

Komandir se napravio gluh, te pozvao jednog od stražara i rekao. - Pregledaj košaru i, ako je unutra samo hrana, daj to zatvorenicima zajedno s vodom. Kad je stražar otišao, "drug" se obratio Janji znatiželjno :

-   Kakva je zarada u pitanju?

-   Unutra je zatvoren moj šesnaestogodišnji sin. Ako ga oslobodiš, dobit ćeš tri zlatna dukata i bogat si čovjek! - rekla je žena, promatrajući ga ispod oka.

-   Odmakni se pa čekaj košaru i kantu, a ja ću razmisliti.

Mudra se Janja u sebi smješkala i Bogu zahvaljivala što joj je dao tu ideju i što je uspjela baciti mamac na pravo mjesto.

Zapovjednik je nestrpljivo hodao, kao da ga muči Janjina ponuda. Povremeno je pogledavao štalu i stražara koji je upravo vraćao Janji praznu kantu i košaru. Onda ga iz misli trže ženin glas:

- Druže, mogu li donijeti jadnim ljudima još vode i hrane?

- Možeš! - odgovori on mehanički i nastavi se mučiti zbog ona tri zlatnadukata.
Žena je sva sretna trčeći nestala iza prvih kuća. Nakon pola sata vratila se s još jednom ženom. Obje su nosile po tešku košaru i svaka po kantu vode za piće s lončićima. Zapovjednik se tobože ljutio što su sada došle dvije, ali je ipak dopustio stražaru da zajedno s drugom ženom odnese sve zatvorenicima. Kad su ostali sami, zapovjednik straže kaže Janji:

- Ne smijem pustiti samo tvog sina! Svima bi bilo jasno da si me potplatila. Nego, ovako ćeš uraditi: Ja ću sutra u ovo vrijeme ponovno primiti smjenu zapovjednika straže. Ti ćeš mi donijeti tri zlatna dukata, ali obvezno donesi i hranu i vodu za zatvorenike, kao izgovor za tvoj ponovni dolazak. Na papir ćeš velikim štampanim slovima napisati imena svih dječaka koji su stari kao tvoj sin ili mlađi. Papir i dukate ćeš mi dati neopazice."

Sutradan je Janja došla s još dvije žene. Sve tri su nosile košare s hranom i kante s vodom. Stražari ih nisu pustili blizu, nego su pozvali komandira. Kad je ovaj vidio tri žene, tobože se jako naljutio i rekao da mu se Janja više ne pojavljuje na oči, jer iskorištava njegovu dobrotu i organizira kolektivnu prehranu zatvorenika. Zadnji put joj to dopušta, pa stražari neka pregledaju košare i odnesu ih sa ženama k zatvorenicima. Janja je znalački malo zaostala i gurnula mu u ruku 3 dukata i papir, te brzo krenula za ostalima prema štali. I "drug" je naglo negdje otišao. Vjerojatno tamo gdje će nasamo zadovoljno gledati kako mu se na dlanu žute dukati, koje dotad možda nikada nije ni vidio.

 

Kad su žene otišle i sve se smirilo, komandir je važno šetao ispred štale i proučavao neki papir. Učio je čitati imena i prezimena dječaka. Kad je to dobro svladao, pozvao je stražu da se spremi na ubijanje, prišao vratima štale i glasno progovorio:

- Slušajte me dobro, vi unutra! Smirite se da svi dobro čujete. Došla je zapovijed iz glavne komande u Modriči da se odmah puste na slobodu svi dječaci mlađi od 16 godina. Glasno ću pročitati njihova imena i prezimena, a vi ih bez gužve propustite do vrata.

Sporo, ali razgovjetno i glasno prozvao je deset dječaka. Kad je bio gotov, pažljivo je osluškivao žamor i pomicanje ljudi, kad se sve smirilo, partizan je upitao:

-   Jesu li svi prozvani došli do vrata?

-   Jesu! - uzviknulo je iznutra nekoliko glasova.                                

-   I vi ćete ostali biti pušteni, ali treba pričekati kraj istrage, pa budite strpljivi.
Onda se obratio dječacima:

-   Sad ćemo otvoriti vrata, a vi ćete izlaziti polako, jedan po jedan, s objema rukama na glavi. Mora biti potpuna tišina, jer samo jedna neopreznost s vaše strane može biti krivo protumačena i mitraljezi će mecima zasuti izlaz.

Jedan je stražar otvorio vrata i hitro se maknuo u stranu. Komandir je rekao mirno: "Jedan po jedan, polako izađite!" Dječaci su izišli s rukama na glavi. Kad su se odmaknuli nekoliko metara od izlaza, komandir je stražaru rukom dao znak da štalu dobro zatvori.

Dječacima je naređeno da se postroje dva po dva. Zapovjednik ih je pažljivo prebrojio i začuđeno uzviknuo: "Dvanaest! Kako to?"

Dva dječaka iziđu iz stroja, a jedan reče:

-  Druže, nas nisi prozvao, a mlađi smo od 16 godina. Vaša je komanda zaboravila upisati naša imena.

-  Dobro, ja ću im to javiti naknadno, a sada možete svaki svojoj kući. Dječaci su, onako gladni i iscrpljeni, zahvalili partizanu i hitro nestali.

Sutradan je došla naredba da se pobiju svi ustaše u Burićevoj štali. Izveli su prvih četrdeset bojovnika, odveli ih u šumu Garevac, i jednog po jednog ubijali maljem. U tom "poslu" omela ih je velika oluja, pa su na brzinu plitko zakopali tijela mučenika i pobjegli. Narod pripovijeda da je na tomu mjestu zemlja "disala" još sedam dana. Ostale borce iz Burićeve štale pobili su sljedeći dan u gustim šumarcima na obalama Save i Bosne.