Dayton
Ruka što potpisa papir sruši grad
Vladarski prsti namet na zrak udariše
Dvostruko već je mrtvih, zemlja prepolovljena;
Tih pet kraljeva i kralja usmrtiše.
Mrtvace broje tih pet kraljeva no neće
Ublažiti čelo ni smekšat skorenu ranu',
Ta ruka milost daje ko ruka što nebom vlada;
Nemaju ruke suza da im kanu,
Dylan Thomas
(The Hand that Signed the Paper Felled a City "Ruka što potpisa papir". Pjesma Dyana Thomasa)
Dr. Jerry BLASKOVICH
Usprkos tomu što su Britancu i Francuzi priželjkivali pobjedu Srba, neočekivana je hrvatska pobjeda u Krajini trajno izmijenila vojnu i političku ravnotežu u Bosni i Hercegovini. Da Hrvati nisu oslobodili Krajinu, Bihać bi zadesila sudbina Srebrenice i Žepe. Hrvatsko-bošnjački vojni savez je povratio 20% područja okupiranih od strane Srba i na taj način doveo do onoga što zapadnim silama nije uspjelo diplomatskim putem. Onoga časa kad je postalo jasno da bi taj alijansa potpuno porazila Srbe, zapadne su sile, a osobito Britanija, izvršile pritisak na Hrvatsku da prekine sa svojim učešćem u Bosni. Čim su se Hrvati povukli, bošnjačka Armija nije sama mogla pružiti odgovarajući otpor i pretrpjela je ozbiljne gubitke.
Kad su Srbi osvojili 70% područja Bosne i Hercegovine, nisu imali razloga prihvatiti prijedlog Kontaktne skupine koja im je nudila 51%. Nakon uspješne bošnjačko-hrvatske ofanzive koja je poremetila odnose snaga, Srbi su se pobojali da bi taj savez mogao nadvladati i konačno su prihvatili ponudu.
Nakon što su povratili sva svoja područja u Hrvatkoj osim 4,5% istočne Slavonije i spasili zapadnu Bosnu, Hrvati su ozbiljno utjecali na daljnji razvoj politike Sjedinjenih Država. Kako je Bosna nestala sa svjetskih naslovnica, predsjednik Clinton se mirno mogao koncentrirati na politička pitanja koja će biti presudna u njegovoj sljedećoj predsjedničkoj kampanji 1996. Clinton je izvršio pritisak na bošnjačku Vladu da se pridruži mirovnim pregovorima, zajedno s Hrvatima i Srbima u Daytonu u državi Ohio. Potpuna nezainteresiranost zapadnih sila za događaje u Žepi i Srebrenici kao da je Izetbegovića vratila u stvarni svijet i on je prihvatio činjenicu da je za Bošnjake svaki mir koji se nudi neko rješenje. Clinton je prvi puta tražio zračne napade i obustavu embarga na oružje 12. listopada 1992. kritizirajući tadašnjeg predsjednika Busha. Zračne je napade proveo u djelo nakon tri i pol godine, no ukidanje embarga je vrlo uspješno sabotirao. Bushova politika koja se zasnivala na odustvu svake akcije imala je svoje uporište u informacijama koje su mu servirali beogradski plaćenici u Vladi Sjedinjenih Država, Međutim, ostaje nejasno zastoje Clinton nastavio voditi politiku jednako kao i Bush. Bushova administracija pomogla je Hrvatima i Muslimanima jedino uspostavom zone zabranjenog preleta, a i to je učinjeno samo zbog kritika iz Clintonove predsjedničke kampanje. Nakon što je Clinton postao predsjednikom, njegova je administracija jasno izjavila da želi očuvati integritet nepodijeljene Bosne i Hercegovine, osuđujući pri tomu podjele do kojih je došlo etničkim čišćenjem. Međutim, u Davtonu je američka administracija kafkijanskim uvjetima prisilila Bošnjake na predaju i na taj način zapravo prihvatila srpska osvajanja. Iako je davtonski ugovor prepun apsurdnosti koje proturječe suverenitetu Bosne i Hercegovine, on je ipak prekinuo pokolje Hrvata i Muslimana. Napori Clintonove administracije su zaustavili užase na neko vrijeme, barem do sljedećih predsjedničkih izbora u Americi.
Do tada će vojnici koje je Clinton poslao ostati u Bosni i Hercegovini. Oni su se trebali vratiti do Božića 1996., međutim po tome kako se provodi Davtonski sporazum, to će se vjerojatno dogoditi tek nakon što Clinton metaforički zakorači u sljedeće stoljeće. Mnogi su do sada rekli da je slanje vojnika u Bosnu za Clintona tempirana bomba, međutim on će na tome vući političke poene sve dok se vojnici ne budu vraćali kući u lijesovima. Mogućnost da dođe do američkih žrtava nije osobito vjerojatna, jer je Clintonov pritisak na ostale igrače vrlo jak. Clinton je sve, samo nije budala. Iako Davtonski sporazum ne obećaje osobitu budućnost Bosni i Hercegovini, svakako će pomoći Clintonovim budućim političkim planovima.
Ponašanje brigadnog generala Patricka O'Neala i general-pukovnika Gregorvja Fontenota, po tome kako je izvijestio Wall Street Journal (12. prosinca 1995.) možda odražava pravi Clintonov stav prema Bosni i Hercegovini, kao i njegove predrasude prema Hrvatima. O'Neal i Fontenot su kadrovi iz vojnih učilišta, dobro obaviješteni i postavljeni da provedu ciljeve Clintonove vanjske politike. Kad je O'Neal prelazio međunarodnu granicu u Bosnu i Hercegovinu, lokalni ga je policajac upitao za putovnicu i prepriječio mu put. Američki je general pokazao na pušku M-16 koju je nosio jedan od njegovih vojnika i rekao: "Ovo je naša putovnica." Njegova sljedeća logična izjava mogla je biti i "Prvo pucamo, a poslije postavljamo pitanja." O'Nealov izazovni nastup svakako bi bio primjereniji kakvom zadatku brze invazije negoli provedbi dogovora o miru. U istom novinskom članku citiran je generalpukovnik Fontenot koji je u obraćanju vojnicima prije misije rekao da vode računa o svome držanju. Kako bi to ilustrirao, rekao je jednom od svojih narednika da prebaci laku strojnicu preko grudiju. "Ovo izgleda normalno, ali znači i - nemoj se zajebavati sa mnom." Nakon toga se obratio dvojici tamnoputih vojnika koji su također bili dio njegove skupine. "Bit će zanimljivo čuti od vas dvojice što ste vidjeli, jer su Hrvati rasisti", upozorio ih je. "Oni ubijaju ljude zbog razlike u boji kože."
Kako je Fontenot nedavno bio predavač na Fort Lavenworth School of Advanced Military Studies, najelitnijoj američkoj vojnoj školi, ova primjedba o predrasudama vjerojatno je odraz službene vojne doktrine.
Daytonski sporazum je prvenstveno podijelio Bosnu i Hercegovinu po etničkim linijama i nagradio Srbiju ukidanjem sankcija. Umjesto da poništi posljedice etničkoga čišćenja, taj ih je sporazum samo potvrdio. Sjedinjene Države su nagradile učinak genocida, silovanja i drugih raznih užasa na taj način što su utvrdile srpske ciljeve i naredile svojim vojnim trupama da patroliraju uzduž granica Velike Srbije.
Daytonski sporazum je obećao izbjeglicama povratak u vlastite domove, bez da su pri tome izloženi maltretiranju, optužbama, istragama, ili bilo kakvoj diskriminaciji - osobito po pitanju etničkoga podrijetla. Međutim, ta su obećanja bila isprazna. Čak i ako izbjeglicama bude dopušten povratak, tad će vrlo vjerojatno njihovi domovi, ako su nadživjeli lokalne sukobe, biti uništeni prije njihova dolaska. Mnoge od njih će zadržati i opravdani strah. Ona ista srpska "policija" i slične skupine koje su etnički čistile cijele gradove i sela i dalje kotroliraju ta područja. Sporazum nije vodio računa o sigurnosti ljudi koji se vraćaju u područja iz kojih su iseljeni, a da se ne govori o tome da mnogi na mjestu svojih kuća nalaze tek neupotrebljive ruševine. Sva infrastruktura, kao i sve institucije koje jamče građanski život, na mnogim područjima uopće više ne postoje. Kako nije moguća poljoprivredna proizvodnja, a nemaju ni gdje stanovati, mnoge izbjeglice se moraju smjestiti u logorima. U takvim izbjegličkim centrima redovito nedostaju škola, bolnica, kao i administracija, pa su česte epidemije. U takvim uvjetima izbjeglice su ponižene na razinu bespomoćne egzistencije i potpuno su ovisne o dobrotvornoj pomoći. Zapad se ne bi smio iznenaditi kad sljedeća generacija Bošnjaka, ukoliko je uopće bude, sazrije u terorističke skupine. Ona muslimanska djeca koja su preživjela, neće zaboraviti svoje mrtve ni to kako je Zapad mirno promatrao kako ubijaju ili ranjavaju njihove očeve i siluju njihove majke i sestre. Usprkos činjenici da su Bošnjaci najizdvojeni]i dio islamskoga svijeta, takvi bi logori lako mogli postati plodnim tlom fundamentalizma.
Iako Bošnjaci i dalje vjeruju u nerealni džentlmenski dogovor s Clintonovom administracijom kako će im Amerikaci pomoći u naoružavanju i vojnoj obuci, za sada ništa od toga nije učinjeno.
Sudeći po tome kako su se džetlmeni ponašali ranije, Bošnjaci bi bili strašno naivni da im sada doista povjeruju. Daytonski sporazum je pretpostavio i opće razoružavanje. Tako srpske snage, koje su svakako bile najbolje naoružane, zadržavaju 85% oružja koje su imale prije Daytona, dok je Armija Bosne i Hercegovine morala smanjiti svoje naoružanje za 87,5%. Srbi nisu mogli poželjeti bolji dogovor.
Ako se malo bolje analizira, Daytonski sporazum je doista vrlo neobičan. Taj je sporazum zapravo mrtvačko zvono za državu Bosnu i Hercegovinu, jer je prihvaćanjem članka II., koji kaže da "prava i slobode koje postavlja Europska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama nadilaze sve druge "zakone", ta država zapravo izgubila svoju suverenost. Novi Ustavni sud Bosne i Hercegovine će imati devet sudaca, od kojih će po dva biti iz svake etničke skupine i još troje koje će imenovati Europski sud za ljudska prava. Međutim, suci stranci imat će više ovlasti od onih lokalno' izabranih. U članku od 4. ožujka 1996. u Insightu Duncan Hunter, predsjednik Nacionalnog sigurnosnog podkomiteta za vojna posredovanja, zaključio je da će visoki predstavnik postavljen od strane UN-a, zapravo biti novi guverner Bosne i Hercegovine. Svi ti uvjeti navode kako će Bosna i Hercegovina biti protektorat UN-a. Predstavnik UN-a će provoditi mirovni sporazum, voditi računa o susretljivosti lokalnih vlasti i koordinirati aktivnosti svih civilnih organizacija i službi koje će sudjelovati u ponovnoj izgradnji države. Taj će visoki predstavnik i davati upute međunarodnoj policiji UN-a, čiji bi zadatak trebao biti savjetovanje, pomaganje i nadgledanje rada pravnih poslova i službi, medu kojima je i sudstvo. U onim slučajevima kad središnja Vlada Bosne i Hercegovine donese odluke koje neće biti predložene izvana, takvu odluku Vlade može blokirati bilo koja etnička skupina. Taj uvjet nije osobito pogodan za Vladu, jer će tako svaki zakon koji ne bude odgovarao Srbima jednostavno biti odbačen.
Iako Daytonski sporazum dopušta IFOR-u (zapravo NATO snage u Bosni i Hercegovini) da poduzima policijske akcije po vlastitiom nahođenju njihov je posao da ostvare uvjete za slobodne i poštene izbore, da pomažu humanitarnim organizacijama, kontroliraju cijeli zračni prostor nad Bosnom i Hercegovinom, da deminiraju prometnice, kao i da osmatraju i sprječavaju sukobe medu civilinim stanovništvom, izbjeglicama i prognanicima.
Međutim, IFOR ne može sve to provesti, jer za to nema ni snage ni načina. Daytonski sporazum je uveo međunarodne policijske snage, međutim njihova je jedina zadaća da budu tamo.
Borci za ljudska prava su pogriješili kad su rekli da će 1992. godina ostati zapamćena po tome što su u Bosni pobijeni svi Muslimani. Njihova je procjena bila preuranjena. Međutim, budućnost ne izgleda blistavo za Muslimane dok je god Daytonski sporazum na snazi, jer tako uspostavljeni mir odgovara jedino zemljama Zapada. Daytonski je sporazum prepun kontradikcija. Sporazum predviđa da na općim izborima u Bosni i Hercegovini građani trebaju sudjelovati prema mjestu stanovanja iz godine 1991. To zvuči dobro, jer na taj način na izborima mogu sudjelovati i raseljene osobe. Ali dakako, srpski dužnosnici sada traže da glasovanje mogu obaviti samo oni ljudi koji trenutno žive na područjima Bosne i Hercegovine. Na kraju je odlučeno da mogu glasovatiti i izbjeglice, ali ti su ljudi izloženi ozbiljnoj nedoumici. Ukoliko nekoliko stotina tisuća muslimanskih izbjeglica koji žive u Njemačkoj želi glasovatiti, može im se dogoditi da izgube svoj izbjeglički status, odnosno da moraju napustiti tu zemlju.
Zapadne zemlje nisu shvatile da su Muslimanima istrage i kažnjavanje ratnih zločinaca vrlo važni. Muslimani misle da je pravda jedina osnova za moguće pomirenje. Veleposlanik Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Državama, Sven Alkalij, nekoliko mi je puta rekao: "Prvo mora biti pravde, a tek potom slijedi pomirenje." Nebrojene nepravde - one stvarne, kao i one pretpostavljene u budućnosti -mogu izrasti u nove sukobe. No, da bi se dogodio ikakav proces zaliječenja rana, oni koji su bili odgovorni moraju pred sud radi zločina protiv čovječnosti. Veleposlanik Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima Muhamed Šaćirbej je izjavio da će mir "propasti ukoliko Tribunal za ratne zločine ne bude bio podržan i ako ne bude barem na minimalnoj razini stvarne pravednosti." Svi oni koji su u Bosni i Hercegovini uspjeli preživjeti bili su ohrabreni kad su Ujedinjeni narodi konačno 1993. uspostavili Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Iako taj sud nema ovlasti hapsiti kriminalce, ipak predstavlja prijetnju svima onima koji su zlostavljali, silovali i ubijali.
No, što su dali, Ujedinjeni narodi su vrlo brzo i uzeli. Početkom 1994. Ujedinjeni narodi su objavili da će Komisija za ratne zločine, tijelo koje je prikupljalo podatke za međunarodni sud, biti raspuštena radi veće političke efikasnosti. Ujedinjeni narodi su slabili Međunarodni sud vjerojatno zato da se ne bi miješao u proces uspostave mira. Zapravo, Ujedinjeni narodi su željeli da postojanje Međunarodnog suda za ratne zločine bude tek simbolično, iako je taj sud počeo djelovati vrlo samostalno, pod vodstvom glavnog suca Richarda Goldstonea. Njegova odlučnost da prodre do istine iznenađujuće je legitimizirala to sudsko tijelo.
Dok je Goldstoneov neočekivano tvrdi stav procesima dao puni kredibilitet, počele su se događati vrlo čudne stvari u pozadini sudskih zbivanja. Usprkos vrlo brojnim dokazima, samo su tri oficira JNA optužena za ratne zločine u Hrvatskoj, a niti jedan Musliman iz Bosne nije optužen za slične čine tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba.
Tijekom procesa Dušanu Tadiću, Srbinu optuženom za ratne zločine, sud je odgodio nastavak suđenja, jer je obrana tvrdila da su napadi NATO snaga zaustavili traženje svjedoka. Proces je trebao započeti u studenom 1995., međutim odgađao se sve do svibnja 1996.
Od uhićnjenja Tadića još je 56 ratnih zločinaca formalno optuženo. Kao i obično, mediji su različito pratili suđenja Hrvatima i Srbima. Tisak je oštro kritizirao državu Hrvatsku što ne želi izručiti generala Tihomira Blaškića u Haag, ali istovremeno Srbija nije bila kritizirana jer ne želi izručiti Karadžića i Mladića. Tisak nije želio shvatiti daje bilo spornih pitanja oko procedure izručenja Blaškića. Nakon što je razjašnjena pravna procedura, jer hrvatski zakoni ni na koji način nisu predviđali takvu vrstu izručenja, Blaškić se dobrovoljno predao i otišao na suđenje u Haag. Ujedinjeni narodi su činili veliki broj krivih procjena od samog početka sukoba na tlu bivše Jugoslavije. Pod vodstvom Boutrosa Boutros-Ghalija Ujedinjeni su narodi na sukob gledali kao na građanski rat i ograničili svoju ulogu na nepristrano očuvanje mira. Međutim, i u takvoj ulozi pokazali su se potpuno nesposobnima.
Usprkos činjenici da je Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata, suverena država, Ujedinjeni narodi su donijeli odluku o embargu na isporuku oružja u tu zemlju i na taj način je spriječili da čini ono na što sve države imaju legitimno pravo - spriječili su je da se brani od vanjskog napadača. Embargo na oružje je pridonio produženju sukoba znatno više od suradnje Engleske i Francuske sa Srbima i više od anemije međunarodnih medija. Agresor je imao na raspolaganju veliku količinu najmodernijeg naoružanja, dok žrtve nisu imale gotovo ništa. Argument zapadnih zemalja, osobito Britanije, govorio je da bi ukinuće embarga na prodaju oružja dovelo do još većih nasilja i da bi Srbi tada još žešće počeli napadati. To je bilo tek djelomice točno. Sve do 1995. Srbi su gotovo nesmetano napredovali uz relativno malo gubitaka. Ukinuće embarga u to bi vrijeme povećalo obrambenu moć i Hrvata i Armije Bosne i Hercegovine, pa bi to rezultiralo jedino povećanjem gubitaka na srpskoj strani. Efikasnost hrvatsko-muslimanske ofanzive nakon dotoka ilegalnog oružja samo potvrđuje tu pretpostavku. Ujedinjeni narodi nisu ni na koji način odlučno reagirali nakon što je Srbija sasvim jasno napala drugu suverenu državu i prešla njezine granice. Britanija, Francuska, Sjedinjene Države i Rusija također nisu povukle niti jedan odlučan potez. Tijekom sukoba, glavne svjetske sile nisu smatrale bitnim što je došlo do povrede temeljnih međunarodnih sporazuma kao što su Povelja Ujedinjenih naroda, Ženevska konvencija, Opća deklaracija o ljudskim pravima, kao i nekih osnovnih vrijednosti kao što su poštivanje zakona, nepovredivost granica, sigurnost nedužnih civila.
Prema jednom izvještaju CIA-e iz Bosne i Hercegovine "više od polovice ukupne prijeratne populacije koju je činilo 4 365 000 ljudi ili je napustilo zemlju, ili je raseljeno unutar granica BiH, ili je ubijeno". Hrvatska je, nakon što je primila 272 000 ljudi s vlastitih područja koja su okupirali Srbi i još 640 000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, upozorila međunarodna tijela da više nije u stanju primati dodatne izbjeglice. Vrlo tipično, Francuska i Britanija, koje su zajedno primile 3 000 izbjeglica i Sjedinjene Države koje su primile l 000 izbjeglica, oštro su kritizirale hrvatsku Vladu za takvo ponašanje. Još je više hipokriziju Zapada razjasnio tekst u Indepen-dentu iz studenog 1993., u kojem je iznesen tajni sporazum koji je vrijedio unutar Europske unije o zabrani daljnjeg priliva izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Pregovarač Ujedinjenih naroda i bivši direktor tvrtke Kissinger & Associates, Peter Carrington, bio je prvi koji je ignorirao legitimne predstavnike zaraćenih strana, tj. njihove Vlade. Umjesto toga, on je pregovarao s lokalnim, nelegitimnim predstavnicima. Svi su zapadni političari nasjeli srpskoj propagandi nazvavši sukob građanskim ratom medu drevnim etničkim rivalima, u kojemu su sve strane jednako krive. Ono što je bilo najperverznije jest da je Zapad okrivljivao žrtve. Baš kao što su Srbi i priželjkivali, Zapad je odlučio ostati nepristran i igrati ulogu borca za mir. Zapad je želio da Jugoslavija ostane ujedinjena i jasno dao do znanja Beogradu da vojske zapadnih zemalja neće intervenirati.
Zapadne zemlje, a pogotovo Sjedinjene Države, snose krivicu za to što su dopustili da se sukob proširi i da se pokolji nastave. Na primjer, dok su američki špijunski zrakoplovi fotografirali masovne grobnice u Srebrenici, dužnosnici u Washingtonu su nastojali rehabilitirati srpskog predsjednika Miloševića.
Kad god su Muslimani odnijeli pobjedu nad Srbima, zapadne su sile protestirale putem medija. Ujedinjeni narodi samo su potpomagali takvom pritisku optužbama na račun Muslimana o navodnim zločinima nad Srbima. Promatrači Ujedinjenih naroda u izvještajima su navodili mučenja srpskih zatvorenika, dok bi kasniji izvještaji dokazivali da se takvo što nije dogodilo.
Zapadne su zemlje ili bile kontraproduktivne, ili su zauzimale srpska stajališta. Svaki prijedlog koji je mogao imati smisla dolazio bi prekasno.
Raspad Jugoslavije je pokazao da je europska sigurnost vrlo upitna bez inicijative i uplitanja Sjedinjenih Država. Tako su SAD, zbog ratnih sukoba, već treći put ozbiljno intervenirale u ovom stoljeću u Europi.
Zapadne sile mislile su da će mirovnim pregovorima i promatračima uspjeti zaustaviti sukob umjesto da narodima s tla bivše Jugoslavije dopuste da se slobodno brane protiv srpskih napada. Sasvim sigurno bi se i Hrvati i Muslimani, da su uopće bili u prilici birati, odlučili braniti.
Europa sada mora pomoći Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ponovnoj izgradnji vlastite infrastrukture. Gotovo je cijela Europa, a posebno Hrvatska, prepuna izbjeglica. Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice je u studenom 1992. iznio sljedeće podatke o broju izbjeglica u pojedinim zemljama: Njemačka — 220 000, Švicarska — 70 520, Austrija — 57 000, Mađarska — 50 000 i Švedska — 47 000.
Najveći gubitnici ovoga sukoba bit će Muslimani, bez obzira na konačni ishod Daytonskog sporazuma. Njihov je jedini izlaz da pokušaju izgladiti sve nesporazume s Hrvatima i ponovo učvrste povijesno dobre muslimansko-hrvatske odnose. Na taj način bi i jedni i drugi puno lakše prevladali nedaće koje su ih zadesile na krvavom balkanskom tlu.
Umjesto toga, Muslimani su načinili nekoliko vrlo opasnih poteza. Još se nije ni osušila tinta daytonskih potpisa, a oni su počeli uklanjati Hrvate s važnijih položaja u vojsci, Vladi, te unutar ekonomskih i obrazovnih struktura. Na primjer, sarajevski Medicinski fakultet ne samo da je prestao primati hrvatske studente, nego je čak i izbacio sa škole one Hrvate koji su već bili upisani. Iz tog je razloga pokrenuta inicijativa za otvaranjem Medicinskog fakulteta u Mostaru, a to će dovesti samo do još dubljega razdora. Ukoliko Hrvati.i Muslimani vrlo brzo ne nadu načina za trajno izmirenje, gotovo je sigurno da će, čim tlo dovoljno očvrsne da na njemu mogu manevrirati tenkovi, Hrvati i Muslimani ponovo krenuti jedni na druge, osobito na području oko Mostara. Srbi će se vjerojatno držati po strani, ali će možda pokatkad -ispaliti koju granatu, tek toliko da se vidi da su i oni u blizini. Zdravi savez Hrvata i Muslimana iz Bosne u labavoj konfederaciji s Hrvatskom, svima bi išao u prilog.
Zapad je bez ikakvoga srama odbijao nazvati etničko čišćenje genocidom, usprkos tomu što su srpski čini odgovarali međunarodnoj definiciji genocida: radnje počinjene u namjeri da se uništi, djelomice ili u cjelini, neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Umjesto toga, Zapad je genocid nad Muslimanima tretirao na isti način kao i na Staljinovo čišćenje 20 000 000 Rusa, Poljaka, baltičkih naroda, kao i mnogih drugih, koje je trajalo desetljećima. Možda će se jednog dana naći i neki povjesničar koji će, kako se to znalo događati sa Staljinom, postaviti pitanje je li se uopće ikada dogodio genocid nad Muslimanima.
Hitler i Staljin služili su se sličnim metodama - masovnim ubijanjima i koncentracionim logorima. Razlika je u tomu stoje Staljin ubio dvostruko više ljudi. Usprkos tomu, Staljin je sjedio za pregovaračkim stolom i smatrali su ga časnim, baš kao što danas smatraju one odgovorne za slične zločine u Bosni i Hercegovini. Konačni rezultat sukoba u Bosni jasno pokazuje pobjedu bizantinske prevrtljivosti nad zapadnjačkim makijavelizmom.
Balkanski sukob pravoslavaca Srba i katolika Hrvata doveo je do toga da su Muslimani Bosne gotovo do kraja istisnuti iz Europe. U velikom broju komentara o Bosni javljalo se mišljenje da je razlog nemiješanja Zapada u bosanske užase bio taj što su žrtve bili Muslimani. Richard Nixon je u svojoj zadnjoj knjizi, S onu stranu mira, iznio misao kako bi Europljani vjerojatno intervenirali da su umjesto Muslimana bili u pitanju kršćani ili Židovi. Umjesto toga, početkom devedesetih godina je Europska zajednica bila pasivni suradnik srpskoga pokušaja da u Europi ukine i posljednje ostatke Otomanskog Carstva.
Do krize u Bivšoj Jugoslaviji došlo je prije svega zato jer Zapad nije bio u stanju suočiti se s kolapsom komunizma i zbog toga su mnogi propatili. No, čak i u sadašnjoj, sasvim kasnoj fazi, ako se doista rasvijetle činjenice i ako zapadnjački humanizam unese razinu pravde u gotovo beznadnu situaciju, taj će pokušaj imati smisla. Zapad mora znati da usprkos mnogim patnjama, žrtve rata i nepravde nikada ne obole od amnezije.
Vrelo: "Anatomija prijevare", str. 245-255