Bosna-Sava Company

Dinko DELIĆ

 

Grad šećera imao je slatku publiku, naročito seljančice rumene od kulena i đakovačkog vina. S obraščićima od crvene paprike i šminke kupovane u Mađarskoj i u Trstu, dobre curice, imale su domaći odgoj Kad je bećar gleda, ona dvaput trepne, pa pocrveni. A onda se smije i pleše cijelu noć. Ta slavonska kuhinja, ljuta paprika & bečki valcer A kad Sunce obasja jutarnji pavsage, sve bi opet bilo ravno i slatko: kroz ušorena sela tekla bi rijeka Sava, paori gajili biljke i debeljuškaste svinje koje su rado slušale rock & roll i tako dobijale na težini.

Band je dolazio u Bošnjake, selo kraj Županje, da snimi long-play ploču. Profy studio ROCKOKO bio je na glasu kao mjesto sa feelingom za nebesku mjuzu. Kao kad blueseri pješače deltom Mississippija u filmu CROSSROAD: gore nebo, dole blato i gitara u ruci. Mi, Bosanci, uglavnom brđani, jako smo željeli naučiti pravi blues.

Dvoranu kina u centru Šećer-Grada zvali smo Opserva­torija. Izbacivač, Milo Malotonac, bio je poznat kao MASTER BLASTER, jer u dvorani Posavci gledaju zvijezde. Velike i male. Velike zvijezde na pozornici rokaju HEAVY METAL, a male naroka Milo, ako treba. Na koncert došla je raja iz Sara­jeva. Šatro, išli su za nama, jer smo bili mlad & perspektivan band. Tip sa Alipašinog Polja, mršav ko da nikad nije vidio ćevape, na vratima pita Milu.

-    "Da ćornem teke, rista, gatibo?" A Milo napravi kravatu ispod pazuha i kaže.

-    "Proviri."

Za zvučnik "high frequency power speaker" (visokotonac) Milo je govorio "malotonac" Da je imao sreće u životu, zvao bi se BUDD SPENCER, ovako je ostao zaostao.

Grupe su se pomijale Županjom još od ranog jutra. Pri­java kod dviju nasmijanih slatkica s dekolteom što je obećavao toplu dobrodošlicu, tonska proba sa domorodnim tehničarom zvuka koji je nudio ton ROLLING STONESA, iako sviraš ko papak, i anestezije u izobilju. Muzičari su pušili, pili i pripremali se za svirku.


Poslije READINGA, NASHVILLA & ILIDŽE, u Županji se pucao najveći BOOM-fest u ovom dijelu svijeta.

 

Yogroo, stari bubnjar (njegovi preci bili su Bongo--Bongo), unezvjereno je brljavio:

 

- "Papci, ha! Đe mi je sin? Đee moj sin?!!" Valjali smo seu grčevima ko bolesne hijene. Njegov topčić već je 20 godina uzalud prašio žensko meso.

 

-     "Šta  baljezgaš? Hadume!"   Podbadali   smo.   Yogroo  je urlao:

 

-     „Rock and roll, šuperde! Ja sam izmislio rock!“

 

U zadimljenom prostoru poletjeli su bubrezi, vanzemaljci, jetra, crijeva, šišmiši, ruke, noge. Užas. Histerija. Yogroo on the road again...

 

Prehlađeni Tica pričao je o psima. Nos mu je curio u kriglu piva. Liječio se antibioticima i drugim tabletama do kojih je mogao doći. Umjesto u bubanj počeo je svirati u živce. Izašli smo napolje da bi on prikupio energiju gledajući u Sunce. Povjerio mi se kako noćima sanja Band na TV i stotine izbezumljenih curica što padaju u nesvijest i jure za nama dripcima na vrhuncu slave. Zagrlio sam ga. Pjevali smo i ljuljali auto. Ja od muke, jer sam uzalud čupao iz Tice rhytm & blues za večerašnji koncert, a on (sa svojim psima) lepršao na haubi blaženo ko pčela u cvijeću. Sve je bilo plavo. Nebo. Cvijeće. I - auto, vozilo uvijek budnih čuvara reda.

 

Klasika, murja. Konjica u pogrešnom kadru. Legitimisali su nas. Bio sam civiliziran indijanac s europskom kulturom & osobnom kartom. Tica nije imao ni jedno, ni drugo. U duelu s nervoznim bljedolikim dao mu je lovu, a uzeo bezveze papirić.

 

 

Studeni 2017.

Vrelo: "Bosanska knjiga mrtvih"