Jesu li Jugošvabe izumrli narod
Piše: Boris B. IKO
Nekako vrijeme ovih svadbenih derneka i inače valjda željni druženja i okupljanja pa smo počeli izmišljati blagdane i datume kako bi se okupili,ne radi žderanja nego da se podsjetimo kako smo imali (kad kažem „MI“ mislim na generaciju u ime svih nas iz šezdeset i neke), tako divno djetinstvo i da se svi složimo sa tom činjenicom kako ova naša djeca ništa ne znaju, jer ne znaju živjeti (uživati). Generacijski sukob je neizbježan.
Tako se sjetim naših očeva, jugošvaba, sa svojim kariranim sakoima obično prevelikih revera, karirane kape (kićanke), lica sakrivenih ispod ogromnih zulufa i naravno neizbježne torbice (pederuše,kako smo je posprdno zvali). Poneki debeli zlatni lanac i zlatni zub koji su bili znakovi samog društvenog statusa. Bili su najveći patrioti, nije bilo niti jedne utakmice a da se nisu umotavali u jugoslavensku zastavu i samo spominjanje Josipa Broza – Tita bilo je dovoljno da im suze radosnice ovlaže oči, kao topla julska kiša. To veliko seljačko srce bilo im je puno otadžbine. U tu istu otadžbinu donosili su marke, franke, dolare, šilinge i započinjali gradnju svojih dvoraca, koji nije bio ni na nebu ni na zemlji. Razapet između želja i mogućnosti, kako i same potrebe na selu. Odjednom su krovovi dodirivali nebo, imali su balkone na svim stranama svijeta, dvorišta su ukrašavali lavovi sakriveni iza velikih kovanih željeznih kapija. Valjda su sa tim prividnim materijalnim bogastvom htjeli dokazati svoju ispravnost odlazka drbuhom za kruhom. Jugošvabe su čitav svoj trud uložili u tu nekakvu budućnost o kojoj su sanjali; sanjali su o tom nekakvom danu „X“ kada su se trebali vratiti u svoju otadžbinu.
Kao pravi kršćanski narod, u toj svojoj mučeničkoj sadašnjosti, nadali su se u nekakvo blagostanje i užitak u budućnosti. Trebale su im godine da shvate i nekolicina bolesti koje su vukli sa sobom, da je za povratak već kasno ali ne žele da priznaju poraz i potpunu kapitulaciju da njihov povratak i penzionerski život provode u zavičaju koji odavno nije njihov zavičaj. Ni ta otadžbina nije više njihova jer su se svom snagom htjeli prilagoditi tim ljudima gdje su radili ne vidjeći da sve većim svojim naporom da postanu Švabe, Švicarci, Amerikanci ili Austrijanci sve više prestaju biti Jugošvabe, jer su svu svoju snagu uložili da što dalje pobjegnu od te Jugoslovenske sudbine.
Sjetim se svoga oca i njegove priče, o nekakvom kumu i njegovom djetinjstvu kad je taj kum dotjerao prvi bicikl, bože koji je to bio doživljaj. Onda se sjetim njegove generacije i onih starih mercedesa i fordova, mi djeca imali smo onaj isti osjećaj kao i on sa onim biciklom.
Pitam se, koji osjećaj sam ja svome sinu ostavio, o biciklu mu ne mogu govoriti jer se rodio davno poslije njega. Govorim mu o osjećaju vožnje stojadinom, fićom o onom kinu u domu kad smo prvi put gledali Tarzana, vidim da gleda u mene kao da mu objašnjavam pravila nekakve nove virtualne igrice, nekakvog nepostojećeg svijeta.
Nema više ni Jugošvaba, taj narod kao ime je izumro zajedno sa Jugom ali od njih su postali Hrvati, Srbi i Bošnjaci „radnici na privremenom radu u inostranstvu“ i ništa drugo se nije promijenilo, osim naziva. One dvorce u otadžbini koji nisu ni na nebu ni na zemlji, koji su već odavno samo na zemlji jer su zapaljeni buktinjom mržnje ratne gluposti. Od tih ljudi postaju najveći patrioti koji će se ponovo kititi zastavama i kleti himnama novostečene otadžbine. Ove „velike“ Hrvate, Srbe i Bošnjake diljem čitavog svijeta pod grižnjom savjesti što nikada nisu nosili teret borbe pomagat će svoja sela i ljude u njima, dopustit će da budu varani i pljačkani od rođenog naroda i roda svoga i nikad neće biti spremni da priznaju sebi da im je težak taj zavičaj koji nose na leđima samo iz jednog jedinog razloga jer ne žele da ugase onaj san o povratku. Jer mi taj san prihvaćamo kao nužnost vlastite sudbine i nemamo nikakve iluzije da možemo utjecati na nju, kao što smo prihvatili nužnost rada na baušteli, kao što je nužnost prihvatanje najgorih poslova i da im ti daš nekakvu pozitivnu notu jer moraš prihvatiti onu ljestvicu po kojoj se vrednuje tvoj rad, ponašanje i čitavo postojanje.
Ta ljestvica se sastoji samo iz pitanja: „ jesi li naš ili njihov“?!
S poštovanjem