Sito

Pitagora je jednom rekao: „Mudrost koju temeljito naučimo nikada nećemo zaboraviti.“ Dakle, (a ja velim) nešto kao vožnja biciklom. Kad jednom naučiš voziti biciklo – nikad više nećeš zaboraviti.

 

Nećka se. U želji da (nedajbože da izdangubi) nešto napiše, da glava ne eksplodira na jastuku zamjećuje da učeni ljudi spominju prošlost i tumače kako im paše. Svi pametuju i žele biti važni. 

 

 

Elem, na um mu pade baba Joznica i njezine gatke u fildžan, vradžbine, saljevanje stravina i njezino tumačenje. Naročito oko uroka i nabacâ (na seoske momke pa da cura pođe za njega, a najbolje da ode sama tj. da je ukradu kad se smrkne).

O ljudskoj niskosti najbolje tumači (a tko bi drugi), Friedrich Nietzsche u knjizi „Tako je govorio Zaratustra“:

„Odozgor sipe odlikovanja i milostiva slina a prema gore žude sve grudi bez odlikovanja.“

 

─ Mila majko nemoj Ive kleti, reko me je najesen uzeti.

A istina o onomu što je prošlo, samo jedna. Jedna i jedina, kao rascvala djevojka, a tumačenje (Bogu za plakati), uspravno kao uparađeni sedamdesetogodišnji kavalir ili kao neka seoska pijandura (ovaj prvi sliči na avet a obadvojica sliče na udbaše iz sedamdesetih).

Misao koja mu je nedostajala – a htio je da ponese cijelo štivo – cijelo ovo vrijeme stojala je uza nj, ali ne zamijećena budući da je bila izokrenuta naopačke jer dubokoumni se ljudi u ophođenju s drugima sami sebe prave komedijašima i ne moraju biti shvaćeni. Ako je tako (a jest) moraju samo hiniti površnost.

 

─ Ono što jučer bijaše ludost, sutra bi moglo biti mudrost.

Jedan mudrac podijelio je ljude u tri kategorije: 1. veliki ljudi, 2. osrednji, i 3. sitni judi.

─ Kako ćeš kojeg prepoznati?

1.     Veliki ljudi pričaju o ideji (učevni i načitani – rekle bi babe).

2.    Osrednji ljudi pričaju o materiji (kolika ti je plaća, što voziš, koje gume imaš na autu – dakle, ono što svakodnevno čuje).

3.     Sitni ljudi pričaju o drugim ljudima (babe i tetke vele – smradaju, pozelene u licu dok zavist i ljubomora kulja iz njih).

 

Pokojni fra Grga („misliti je naporno i nije za svakog“) spominje veličinu ljudi u svezi smrti i nadgrobnog spomenika:

„O ljudskom življenu ovisi hoće li čovjek imati jednu smrt, dvije ili će ostati besmrtan. Ljudi čiji je život bio beznačajan koji su živjeli samo za sebe vrlo brzo za kratko vrijeme budu zaboravljeni i o njima samo govori spomenik na groblju. Ljudi koji su činili dobro drugim ljudima, zapažena djela za dobrobit ljudi – oni imaju dvije smrti: tjelesnu i smrt koju mi zovemo spominjanje uspomena. Ljudi koji tjelesno umru, ali zbog njihovih djela vječno žive – mi zovemo besmrtnici.“

 

─ I novo sito o klinu visi.

Prije (otprilike) dvije tisuće i petsto godina živio je Sokrat. I već tad znao je da svaku vijest treba propustiti kroz tri sita. Živimo u ubrzanom vremenu punog informacija, priča, glasina... i možemo se naći u nezgodnim sitacijama, ali mudri Sokrat je rekao:

─ Neka svaka vijest prođe kroz tri sita

1)     Prvo sito je sito ISTINE. Je li ta vijest (informacija) istinita?

2)     Drugo sito je sito DOBROTE. Hoćeš li s tom viješću učiniti dobro ili loše?

3)     Treće sito je sito KORISTI. Hoće li ta vijest nekome koristiti (Cui bono)?

Princip „Tri Sokratova sita“ možemo nakon toliko godina rabiti i danas, pokazujući mudrost i jednostavnost (ponajprije pravicu).

 

Norman Cousins govori ovako: „Na sreću ili ne, živimo u razdoblju u kojem prosječni pojedinac, kako bi bio informiran, mora znati nekoliko puta više nego prije samo trideset-četrdeset godina. Biti „školovan“ danas znači raspolagati ne samo površnim poznavanjem umjetnosti i znanosti nego i osjećajem za međupovezanost kakav se poučava u malo škola. I konačno, biti 'školovan' danas, u smislu širih potreba, znači biti pripravan postati građaninom svijeta; ukratko, riječ je o školovanju za preživljavanje.“

Postoji razlika između stjecanja znanja i informacija i posjedovanja mudrosti i razboritosti. Znanje možete steći na sveučilištu, putovanjima, u vezama, iz knjiga koje čitate i ostalih aktivnosti u kojima sudjelujete. No stječete li time i mudrost?

Prema Websterovu riječniku „mudrost“ je „odlika onih koji su mudri, razboriti... ukazuje na sposobnost prosuđivanja i suočavanja s drugim ljudima, situacijama itd. na ispravan način, na temelju širokog raspona spoznaja i znanja, iskustva i razumijevanja“. Drugim riječima, mudar je čovjek onaj tko je u stanju zagledati se u dublje značenje stvari. No kako bi stekao mudrost, čovjek, čini se logičnim, mora dovoljno toga proživjeti kako bi razvio određenu dubinu filozofskog promišljanja i tako stekao mogućnost procjenjivanja vlastitog iskustva i učenja na temelju toga što mu se događa. Moguće je da je Epiktet, kad je zapisivao ove riječi, na umu imao slične misli: „Kad god vam se nešto dogodi, ne zaboravite se okrenuti sebi i pogledati kojim sve sposobnostima raspolažete kako biste taj događaj preokrenuli u svoju korist.“

 

─ Pametno zbori – rekli bi – u ovaj tmuran i kišovit dan.

Netko zvoni na vrata (samo da nisu Jehovini svjedoci). Onda se muva po kuhinji i razabire istrulo voće, mlati rukama; rastjeruje vinske mušice i smišlja (umorilo ga brate... a i da vam ne dosadi) još koju pametnu... za kraj štiva, pa je našao Mariu Montessori i njenu besjedu o pogreškama i prilikama za učenje.

─ Katkada nam se čini da je svijet prepun ljudi koji nam s radošću ukazuju na naše pogreške. Čovjek koji je voljan poslušati tuđi stav i priznati da su mogući i drukčiji pristupi, čovjek je čija će se mudrost povećavati zajedno sa širenjem zalihe znanja.

 

Talmud pita: „Tko je mudar čovjek?“ i odgovara: „Onaj koji uči od sviju.“ 

 

U ono vrijeme reče Isus svojim apostilima:

 

─ Ako vas u nekom gradu ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prah vašega grada, koji se prilijepio za noge, stresamo sa sebe!'