Dayton - kraj rata ili početak mira
Faris NANIĆ
Daytonski sporazum potpisan je pod pokroviteljstvom SAD koje su učinile dosta pritisaka na sve strane. Sada postoji određeni mirovni plan, potpisan i prihvaćen, ali još uvijek se ne zna može li on funkcionirati i hoće li i kakvog utjecaja imati na terenu. Nažalost, Sporazum je utemljen na mirovnom planu tzv. Kontakt grupe koji je podijelio Bosnu i Hercegovinu u dvije više-manje konfederalne jedinice u omjeru 51% teritorija za Federaciju Bosne i Hercegovine i 49% teritorija za srpski entitet, tzv. Republiku Srpsku. Na određen način, omjer je poštovao novoformirane krvave etničke podjele. On također poštuje vojne demarka-cione linije, uz neke iznimke kao što su dijelovi Bosanske Posavine, Grada Sarajeva i Zapadne Bosne. Pitanje strateške luke Brčko na rijeci Savi na sjeveru, i dalje je problematično. Ono se treba riješiti kroz godinu dana međunarodnom arbitražom, nakon isteka sadašnjeg NATO (IFOR) mandata. Sporazum je po sebi, prilično proturječan jer polazi od etničke podjele. Istovremeno, mandat je NATO trupa nametanje povratka svih izbjeglica i prognanih svojim kućama, a nakon što se to postigne, organiziranje slobodnih i demokratskih izbora za čitavu zemlju. Proturječno je, na primjer, da ako se vrate svi Bošnjaci u područje istočne Bosne koje je bilo većinski naseljeno Bošnjacima prije rata i počinjenog genocida, onda će Bošnjaci činiti većinu u srpskom entitetu i vrlo je moguće da se za predsjednika Republike Srpske izabere Bošnjak. Nitko se ne usudi pretpostaviti da će bilo koji srpski režim, čak i umjereni, takav razvoj dopustiti. Zbog toga je teško reći da će Sporazum u svojim ključnim dijelovima funkcionirati.
Dojam je bio daje Sporazum, s obzirom daje proturječan i težak za provedbu, prvi korak prema cilju za koji su se borili bosanski patrioti od početka, korak prema konačnoj reintegraciji zemlje. Američki predsjednik Clinton bio je prisiljen učiniti neke kompromise pri rješavanju bosanskog čvora, nakon što je prekinuo geopolitičku igru koja je ovo stoljeće igrala na kartu srpskog žandara na Balkanu, uspostavljanjem određene ravnoteže, barem između Zagreba i Beograda, jer je jednostavno zatvorio oči pred hrvatskom Ijetošnjom ofenzivom, ne samo u Krajini, već i u Bosni i Hercegovini. Sada je samo pitanje vremena koje će dobiti Clinton, pod uvjetom da dobije slijedeće izbore, da poduzme naredne mjere u rješavanju bosanske krize. Međutim, postoje neki strahovi. Prije svega, NATO baze su postavljene samo na teritoriju Federacije, odnosno teritoriju koji kontroliraju Armija BiH i HVO. Ne postoji niti jedna NATO baza koja će se postaviti na teritoriju Republike Srpske. Isti je slučaj bio s UNPROFOR-om. Kako su efikasne UN zaštitne snage bile u sprečavanju genocida već je znano. Nadalje, čini se daje osiguranje i zaštita demarkacionih linija između zaraćenih strana mnogo čvršće nego osiguranje međunarodno priznatih granica Bosne i Hercegovine. Ne znamo kako će NATO biti raspoređen i hoće li braniti postojeće vanjske granice zemlje.
Međunarodne snage - IFOR, pod NATO zapovjedništvom uključuju neke ruske, francuske i vojnike iz tzv. islamskih zemalja koje nisu članice NATO. Vrhovni zapovjednik je američki admiral Leighton Smith, zapovjednik južnog krila NATO u Europi. Ne može se isključiti moguću opstrukciju provedbe NATO mandata. Postoji opasnost instrumentalizacije tzv. mudžahidina unutar Armije BiH koji se trebaju demobilizirati i poslati kućama. Već smo svjedoci dvaju smrtonosnih incidenata s mudžahidinima u Srednjoj Bosni, gdje se netko trudi izazvati novi rat između Hrvata i Bošnjaka. Bolna odredba Sporazuma je demobilizacija vojnih potencijala. Tako Armija BiH treba demobilizirati 200.000 vojnika i reducirati svoj najsnažniji resurs na razinu od 16.000 u najkraćem mogućem roku. To je prema novoj shemi balansa snaga na Balkanu, koji se bazira na aktivama bivše JNA. Shema daje određenu prednost Srbima općenito. To će proizvesti barem dva problema. Prvo, kako će drastično reducirana Arniija BiH s nedovoljnim teškim, pa čak i oružjem srednje kategorije, biti u mogućnosti braniti više od 35% teritorija koji kontrolira. Drugo, brza demobilizacija 200.000 vojnika stvorit će socijalne nemire i nametnuti dojam da bosanska vlada nije sposobna rješavati probleme svojih najvrijednijih građana -vojnika oslobodilačkog rata, a da se ne spominju "obični" građani.
Konačno, možda se najvažniji aspekt može ilustrirati primjerom grada Foče u Istočnoj Bosni. Foča, grad s bošnjačkom većinom prije rata, ostaje u Republici Srpskoj, prema odredbama Sporazuma. Srbi su tamo ubili više od 7000 Bošnjaka 1992. i počinili ratne zločine silovanja, protjerivanja i zatočenja ljudi u koncentracione logore. Pitanje je kako će biti moguće bošnjačkom izbjeglici iz Foče vratiti se kući i tražiti bilo kakvu do/volu od civilinih vlasti tamo, kada zna daje čovjek kome će predati zahtjev isti onaj koji je ubio njegovu ženu ili silovao kćer. Neće biti prisile, odnosno ne razaznaje se tko će silom nametnuti pravo povratka, tko će povratnike štititi od istih ljudi koji su počinili zločine genocida prije tri godine. Prema tome, ne vidi se mehanizam povratka izbjeglica.
Unatoč svemu, ovo je bio najodlučniji pristup, s političkog i vojnog aspekta, u usporedbi s bilo čim što je dosada predloženo, npr. Vance-Owenov, Owen-Stoltenbergov, Kinkel-Juppeov ili Plan Kontakt grupe. On uključuje NATO snage i, prema umirovljenom čelniku njemačke vojne kontra-obavještajne službe, generalu Paulu Schereru, ovaj puta NATO i Amerikanci moraju igrati grubo. To nam daje određenu nadu. Sporazum ima i neke prednosti jer Bosna i Hercegovina ostaje međunarodno priznatom državom, sačuvanom u svojim sadašnjim granicama. Osigurana je jedinstvena valuta, a bilo je prijedloga i za dvije ili čak tri ravnopravne valute. Postojat će jedna Centralna banka i za nadati se je da će ona biti doista narodna banka, a ne samo valutno vijeće. Sporazum osigurava postojanje jedne centralne vlade i parlamenta, iako donekle obogaljenih. Mir je šansa Federaciji BiH da ostvari određeni model koji će, vremenom, postati atraktivan donekle izoliranim bosanskim Srbima i nekako im pomoći da promijene način razmišljanja i političko vodstvo te se pridruže Federaciji kao projektu za sve građene Bosne i Hercegovine. Kontrolirani rat koji je harao Bosnom bio je gorivom za paradržave i paravojske, za plaćenike i sve koji su radili na destrukciji države i njezina stanovništva. Zato mir može biti prilika za Bosnu i Hercegovinu, kako je predsjednik Izetbegović naglasio nekoliko puta.
Ljudi različito reagiraju. Reakcije uglavnom ovise o tome je li njihov rodni grad ili selo pripao Federaciji ili Republici Srpskoj. Ljudi iz Bosanske posavine protestirali su u Zagrebu. Čitav teritorij ovog vrlo bogatog dijela zemlje pripao je Srbima, osim dvije male općine na sjeveru. Demonstriralo se protiv hrvatskog Predsjednika, jer su članovi bosanske delegacije izjavili kako je postojao prethodni aranžman hrvatskog i srpskog predsjednika prije pregovora u Daytonu da će Posavina, koju su mahom naseljavali Bošnjaci i Hrvati, pripasti Srbima.
Jednogodišnji mandat za provedbu Davtonskog aporazuma je pred nama. To bi se vrijeme trebalo potrošiti ne samo na postizanje vojnog i političkog rješenja, već i na traženje najboljeg mogućeg načina rekonstrukcije zemlje, potpuno uništene ratom i kreiranje uvjeta za razvoj i bolji život stanovnika Bosne i Hercegovine.
Vrelo: "Tjeskoba vremena", str.196-198