Završni čin

Crescendro – dan devetnaisti i dvadeseti:

nedjelja i ponedjeljak, 19. i 20. studenoga

Kako je za krajnji rok određena ponoć toga dana, nedjelja je trebala pro­teći u znaku frenetičnog pregovaranja. Kako bi još pojačali dojam da se približava prekid pregovora, Christopher i Holbrooke su zatražili od čla­nova američkog izaslanstva da se spakiraju i takav zahtjev uputili i osta­lim izaslanstvima. Objavljeno je i da se sutradan isključuju telefoni, te je osoblj e počelo naplaćivati račune. Dok j e ispred zgrade u kojojoj e bilo smješ­teno američko izaslanstvo stajala poredana prtljaga, postalo je jasno da su ostala izaslanstva prozrela blef. Bez obzira na postavljeni krajnji rok, ostali nisu ozbiljno primili američku prijetnju o odlasku s pregovora.

I kao da želi dodatno izravnati račune, Milošević je ponovno zatražio širi kopneni koridor na sjeveroistoku Bosne, nedaleko od Brčkog, najtanji dio Republike Srpske (u vrijeme pregovora koridor je bio širok jedva pet kilometara). Prema izvornom planu, odnosno zemljovidu Kontaktne sku­pine iz 1994., Koridor Brčko, ili kako su ga također zvali - Posavski kori­dor, sužavao se sve dok na jednoj točki nije dostigao jedva trideset me­tara, odnosno sveo se samo na podvožnjak ispod jednoga željezničkog mosta. Iako je postalo posve razvidno da Srbi nikad neće pristati na ta­kav nevjerojatno uzak "kopneni koridor", Izetbegović nije prestajao inzistirati na toj zamisli i svaki put kad bi se sreo s Christopherom podsjećao gaje kako se 1994. godine osobno složio s takvim koridorom. S Miloševićeva motrišta, širi bi koridor smanjio mogućnost da se Republika Srpska podijeli na dva dijela (te da se banjalučko područje izolira unutar prosto­ra muslimansko-hrvatske federacije). Holbrooke je zaključio kako bi se, imajući na umu količinu krvi prolivene zbog koridora, status guo — od­nosno koridor širok pet kilometara - najvjerojatnije mogao pokazati kao rješenje. Tog dana u razgovoru s Miloševićem, Silajdžić je pristao ostati fleksibilan glede koridora i, po svemu sudeći uz nevoljko Izetbegovićevo odobrenje, prepustio Brčko Srbima. Poslije se pokazalo kako Izetbegović zaista nije pristao na Silajdžićev ustupak - ali, nagodba je sklopljena.

Razgovori o zemljovidu počeli su u nedjelju u 8.30 i gotovo bez prekida trajali do duboko u noć. Christopher i Holbrooke isprobavali su sve mogu­će pregovaračke kombinacije - sastajući se odvojeno s Izetbegovićem ili Miloševićem, spajajući ih na istom sastanku ili, pak, uključujući Silajdžića i Šaćirbeja. Tuđman se vratio u Dayton te večeri nešto prije dvadeset dva sata, a Christopher i Holbrooke razgovarali su s njim sat vremena. Konač­no, oko 23.30 u nedjelju navečer, Holbrooke je pozvao Miloševića i Silajdžića da dođu u dvoranu za sastanke u američkoj zgradi. Dok su Holbrooke, Christopher, Wes Clark i ostali čekali na dnu hodnika u Holbrookeovu apart­manu, Milošević i Silajdžić su sjeli za stol da završe posao na zemljovidu. Chris Hill, koji odlično govori srpsko-hrvatski, posredovao je na sastanku.

Milošević i Silajdžić počeli su trgovati kao konjima na sajmu, na­stojeći dobiti pokoji komadić teritorija često veće simbolične negoli strategijske vrijednosti. Milošević je zatražio da se Srbima vrati Mla­dićevo rodno mjesto, a Silajdžić je nastojao dobiti što više povijesno muslimanskih područja. Kad je u jednom trenutku Silajdžić zatražio neki gradić sa starom džamijom, Milošević je odgovorio kako od toga nema nikakve koristi: "Ma, Harise", rekao je Milošević, "zar nisi čuo da su je oni idioti (bosanski Srbi) digli u zrak." Silajdžić je odlučno odbijao odustati od dodatnih dijelova teritorija u Posavini, a Miloše­vić je pristao predati tzv. Dolinu snajpera i neka ključna brda oko Sa­rajeva. Dogovorili su se i o konačnom obliku džepa oko Goražda, te granične crte Scotch Roada (poveznice toga grada sa Sarajevom). Na­posljetku, prema Miloševićevoj želji, počela je rasprava i o tome je li veličina srpskog teritorija dosegnula 49 posto. Bilo je razvidno, pri­sjeća se Hill, da - ako to Silajdžić ne bude mogao zajamčiti - Srbi ne­će moći pristati.

Prema Christopherovu rasporedu kretanja, ti su razgovori preki­nuti u ponedjeljak ujutro, negdje odmah poslije dva sata, kako bi Si­lajdžić mogao otići po neke zemljovide. Dok su čekali na nastavak raz­govora, Holbrooke je zatražio da vidi nacrt "priopćenja o neuspjehu". Proteklih nekoliko dana Christopherov pisac govora Tom Malinowski zajedno s članom Odjela za Europu Johnom Burleyem radio je na dva priopćenja -jedno u pohvalu uspjeha, drugo u znak žaljenja zbog ne­uspjeha - koja bi Christopher mogao pročitati na završetku pregovora. Malinowski je oba nacrta priopćenja stalno nosio sa sobom i pretvo­rio se u svojevrstan daytonski vjetrokaz; mnogi su izglede za posti­zanje sporazuma procjenjivali na temelju toga jesu li državni tajnik Christopher i Holbrooke željeli vidjeti priopćenje o "uspjehu" ili "ne­uspjehu". U ovako poodmakloj fazi pregovora, izgledalo je loše. Holbrooke je zatražio da pogleda priopćenje o neuspjehu, letimice ga je pročitao i bacio uvis. Dok su stranice lebdjele prema tlu, glavni je pre­govarač rekao kako priopćenje nije dovoljno "konačno": pregovarač­kim je stranama valjalo reći da se SAD posve povlači iz igre.

Hill se vratio u američku zgradu s ministrom vanjskih poslova Gra-nićem, koji je rekao kako Tuđman spava. Granić je odbio čašu vina i zatražio zemljovid. Čim su mu objašnjene izmjene na zemljovidu, slavljeničko raspoloženje je nestalo. "Nemoguće, nemoguće", vikao je Granić, udarajući šakom po zemljovidu. "Nula zarez nula nula posto izgleda da će to prihvatiti moj predsjednik." Iznenada se digao, otišao po ministra obrane Šuška i vratio da nastavi s tiradom.

Pomalo prepredeno, Silajdžić je ustupio uglavnom dijelove terito­rija koji su držali Hrvati, odnosno zemlju koje su hrvatske snage osvo­jile tijekom jesenske ofenzive u Bosni. Christopher, Holbrooke i Hill bili su zabrinuti kako će Hrvati reagirati, ali nisu očekivali tako žučljivu i otrovnu provalu od obično mirnog, sabranog dr. Granića. Minis­tar vanjskih poslova bio je sav izvan sebe zbog Silajdžićeve drskosti da trampi teritorije koje su Hrvati bili ponovno osvojili. "Dao si teritorij što smo ga mi osvojili", vikao je Granić na Silajdžića.

Unatoč Granićevu emotivnom odbacivanju tog zemljovida, Holbro­oke se i dalje nadao da je moguć kompromis. Vjerovao je kako bi se, sve dok budu mogli mijenjati teritorije tako da uravnotežuju hrvatske ustupke s muslimanskima, "obrij malo ovdje, obrij malo ondje", po­sao sa zemljovidom mogao završiti do izlaska sunca. Dok je usplamtjeli Granić nervozno hodao po sobi, Holbrooke se okrenuo Izetbegoviću i upitao što misli o svemu. Izetbegović je rekao skupini okupljenoj u dvorani za sastanke kako se slaže s Granićem. "Ne mogu prihvati­ti ovaj sporazum", tiho je rekao bosanski predsjednik. "Na strani sam naših hrvatskih saveznika." U tom trenutku eksplodirao je Silajdžić. Još jednom nogu mu je podmetnuo njegov predsjednik, i to pred Ame­rikancima, Hrvatima i Miloševićem. "Ja ovo više ne mogu", povikao je i bacio svoje papire niz stol. Mrko pogledavajući Izetbegovića, Si­lajdžić je izjurio iz sobe i nestao u noći. "Sporazum" je "živio" točno 37 minuta.

Ono malo optimizma što je postojalo još oko četiri sata ujutro, u međuvremenu se posve raspršilo. Činilo se kao da su u tim jutarnjim satima sažeti svekoliki bijes i strast Balkana. Nevjerojatno smiren i besprijekorno odjeven za to pozno doba noći, Christopher je otišao u svoj apartman, istuširao se, presvukao i pripremio na povratak pred ploče za crtanje zemljovida.

Kad su (nakon pokojeg prospavanog sata) prevladale razbistrene glave, američki su pregovarači shvatili da im je onaj prvi predosjećaj bio ispravan: Silajdžićev "ustupak" ipak je bio malo suviše prepreden. Naime, ako su se Hrvati razljutiti, nema načina da se "zemljovid što je živio 37 minuta" pokaže kao rješenje. Kako se poslije prisjećao Hol-brooke, Izetbegović "ga nije mogao poduprijeti jer je znao da, kad je riječ o Hrvatima, taj sporazum ne može proći". Da je Izetbegović u sukobu s Hrvatima stao na stranu Silajdžića, s Federacijom bi bilo go­tovo. "Daje rekao bilo što drugo", poslije je govorio Menzies, "Fede­racija bi se istog trena urušila još u Daytonu. Da se Izetbegović svr­stao na stranu Miloševića, a protiv Granića i Šuška, ljudi na koje su se Bosanci morali oslanjati kako bi opstali, mirovni proces bi se ras­pao." Jedini je izlaz stoga bio nagovoriti Hrvate da se slože sa za­mjenama teritorija.

Ubrzo nakon izlaska sunca, u ponedjeljak ujutro, Christopher i Hol-brooke ponovno su počeli s razgovorima, prvo s Izetbegovićem, a po­tom s Miloševićem. Kako je zadani krajnji rok, u nedjelju u ponoć, dav­no prošao, američki su pregovarači odlučili produljiti pregovore za još jedan dan. Ako se preostala pitanja ne riješe do utorka ujutro, prego­vori završavaju.

Nakon neuspjeha sa "zemljovidom što je živio 37 minuta", Chri­stopher i Holbrooke su odlučili da valja uključiti i predsjednika Clintona. Tog jutra nazvali su Predsjednika i "rekli mu kako je po našem mi­šljenju došao trenutak u kojem bi njegova intervencija mogla biti vrlo važna". Preporučili su da predsjednik nazove i Izetbegovića i Tuđma­na u želji da ih pritiskom privoli na prihvaćanje prijedloga o razmjena­ma teritorija što su ih prije samo nekoliko sati bili dogovorili Silajdžić i Milošević. Christopher je vjerovao kako bi zbog Tuđmanove želje da "Hrvatsku čini dijelom zapadnoeuropske zajednice, poziv predsjed­nika Clintona bio vrlo učinkovit". Valjalo je pritisnuti i Izetbegovića. "Izetbegović je na rubu sloma", te je večeri Tom Donilon izvijestio Vershbowa. "Razvidno je da Izzyjeva odlučnost i spremnost da živi u jedinstvenoj (multietničkoj) državi jednaka nuli." Iz Washingtona Lake se oštro protivio predsjedničkom pozivu Izetbegoviću, strahujući da bi to moglo stvoriti dojam o pretjeranom američkom pritisku na Bosance da popuste. Naposljetku, dužnosnici u Washingtonu i Daytonu odlu­čili su da Clinton nazove jedino Tuđmana i pokuša ga nagovoriti da se složi sa "zemljovidom što je živio samo 37 minuta". Kerrick i Holbrooke napisali su natuknice i poslali ih u Washington.

Te se noći raspravljalo o nekim temeljnim pitanjima. Do kojeg se stupnja Amerika treba uključivati u buduće diplomatske napore? Je li u američkom nacionalnom interesu nastojati postići mir, čak i ako su­kobljene strane nisu čvrsto odlučile da će mu težiti? I, što je ključno, ako Dayton propadne, koliki će stupanj kontrole SAD zadržati nad bu­dućim pregovorima? Holbrooke je ustvrdio kako pregovore valja pre­kinuti i posve dići ruke od Bosne; kao što je napisao u svojoj verziji "priopćenja o neuspjehu", SAD je zaista sve pokušao i došlo je vrijeme za povlačenje. "Holbrooke ne želi ponovno pokretati posredničku i pu­tujuću diplomaciju -tvrdi kako je ovo kraj naše inicijative", telefonski je Donilon izvijestio Vershbowa. Državni tajnik Christopher, s druge strane, držao je kako bi SAD trebao održati proces na životu, sačuvati prekid vatre (koji je, u slučaju da pregovori propadnu, istjecao 11. pro­sinca) i po mogućnosti obnoviti posredničku diplomaciju.

Amerikanci su odlučili kako bosanski Muslimani zaslužuju da im se pruži još jedna prigoda za postizanje kompromisa. Te noći SAD će im postaviti posljednji ultimatum: ostavit će im se još jedan sat za odlu­ku, a nakon toga konferencija završava. Putem sigurne telefonske ve­ze Christopher je u 21.30 nazvao predsjednika Clintona i zatražio nje­govu suglasnost. "Rekao sam Predsjedniku da su vrlo veliki izgledi da nećemo uspjeti", prisjeća se Christopher. "U biti, dao mije ovlasti da učinimo što možemo. Prema mom sudu, da smo nastojali to ondje (u Davtonu) produljivati, zapravo bismo samo unazađivali krajnji (mirovni) proces." I nakon što su od Predsjednika dobili zeleno svjet­lo, Christopher i Holbrooke su se pripremili za sastanak s bosanskim Muslimanima.

Tog ponedjeljka, nedugo nakon deset sati navečer, dva visoka ame­rička pregovarača sastala su se s Izetbegovićem, Silajdžićem i Šaćir-bejom u zgradi bosanskog izaslanstva. Za državnoga tajnika ovo je bila posljednja slamka. Nastojao je uvjeriti Izetbegovića kako je sporazum dobar, te daje SAD uspio postići gotovo sve stoje zatražio. Pa ipak, bo­sanski predsjednik i nadalje nije pokazivao namjeru da preuzme bilo kakvu obvezu. Vidljivo ljutit, obično vrlo kontroliram Christopher po­digao je glas i kazao Izetbegoviću kako ima sat vremena za odluku.

Pet minuta nakon što su Christopher i Holbrooke napustili zgradu bosanskog izaslanstva, gotovo posve izgubivši kontrolu nad sobom, razbjesnjeli Silajdžić uletio je u Holbrookeov apartman. "Vi i Christo­pher sve ste uništili", vikao je na Holbrookea. "Nikad ne možemo po­pustiti pod američkim ultimatumom, nikad ga ne možemo prihvatiti." Uzvraćajući na paljbu, Holbrooke je rekao Silajdžiću kako su dobili 95 posto od onoga što su očekivali od Daytona te da SAD nije spreman na to se "samo tako popišati". Zatražio je od Silajdžića da napusti prosto­riju i sljedećih sat vremena iskoristi kako bi svog predsjednika privolio da prihvati ovu konačnu ponudu prije nego što bude prekasno.

Kako se rok primicao, Holbrooke je sa suradnicima unosio zadnje preinake u priopćenje o neuspjehu pregovora. Na temelju Christophe-rovih i Donilonovih napomena fatalistički ton Holbrookeove jutarnje verzije znatno je ublažen, pa se priopćenje postupno vratilo na izvor­ni nacrt što ga je predložio Malinowski. To je priopćenje daleko bolje odražavalo Christopherove poglede - odnosno, da je Davton uvelike značio uspjeh, da pregovaračke strane moraju nastaviti graditi na te­meljima Davtona, te nastaviti mirovni proces. Naglašavajući kako je postignuto razumijevanje o svakom glavnom pitanju osim zemljovida, u priopćenju se kaže da će "nastavak pregovora biti obilježen pojedi­nostima glede zemljovida o kojem razgovaramo. Međutim, nismo že­ljeli umjetno postignut sporazum, jer takav bi sigurno propao." Američko se izaslanstvo dogovorilo da će, ako pregovori doista propad­nu, pregovaračke strane potpisati privremeni sporazum o produlje­nju sporazuma o prekidu vatre, ponovno potvrditi sporazum o istoč­noj Slavoniji i Federaciji, još jednom prisegnuti obvezama preuzetima u New Yorku i Ženevi, te obećati da će se poslije obnoviti pregovori, ali ne na teritoriju SAD-a. "Naposljetku", zaključuje se u nacrtu priop­ćenja, "kao stoje vrlo jasno pokazalo naše iskustvo iz Daytona, jedino pregovaračke strane mogu donijeti kritične odluke koje zahtijeva us­postava mira. Nastavit ćemo im pomagati na svaki mogući način."

U 23.30 te večeri John Kornblum se zaputio u zgradu bosanskog izaslanstva po odgovor. Šaćirbej je u hodniku dočekao Kornbluma i re­kao kako će Bosanci prihvatiti konačnu pogodbu pod uvjetom da dobi­ju Brčko. U vrlo žestokoj raspravi, Kornblum je rekao Šaćirbeju da po­stavlja novi uvjet. Već je bila donesena odluka o statusu Brčkog - dobit će ga Srbi - i ta se rasprava više ne može otvarati. Zatim je Šaćirbe­ju uručio nacrt priopćenja o neuspjehu pregovora. Kornblum se posli­je prisjećao: "Kazao sam da smo cijeli dan ulagali nadljudske napore, ali da se po svemu sudeći pojavljivalo previše pitanja koja se nisu mog­la prevladati, posebice stoga što su Bosanci neprestano otvarali jedno pitanje za drugim." Šaćirbej je odbio prihvatiti nagodbu bez Brčkog, a Kornblum mu je odgovorio da pregovori završavaju sutradan ujutro.

Kornblum se vratio u zgradu američkog izaslanstva kako bi ostali­ma priopćio da Bosanci ne prihvaćaju dogovor bez Brčkog. Holbrooke je nazvao Christophera, koji je otišao na toliko zaslužen i potreban mu odmor u svoj apartman u Hotelu Hope - kako bi mu prenio daje "sve gotovo, ali nije još gotovo", ovisno o tome hoće li se dogoditi čudo s ustupkom oko Brčkog. "Preporučam vam da malo odspavate, a mi ćemo ovdje nastaviti." Christopher je, međutim, vjerovao kako je uvođe­nje Brčkog u završni čin, "ona kap koja je prevršila svaku mjeru". Na­kon tolikih sati pregovora o drugim područjima, "ovo novo pitanje, uz opću nesklonost Izetbegovića (sporazumu), moglo bi biti ona zadnja slamka", prisjeća se Christopher. Chris Hill je nacrt priopćenja o neuspjehu uručio Hrvatima, koje je zatekao usred partije karata. Tuđ­man, opušten i samouvjeren kao rijetko kada, nasmiješio se nakon što je pročitao priopćenje i upitao Hilla je li SAD zaista spreman javno okriviti Muslimane za neuspjeh. Hill je odgovorio da još nije odlučeno kako se postaviti prema tom aspektu zatvaranja pregovora.