Otvorite dušu na sliku i jedan po jedan van
Dobro jutro Posavino!
Kao i svakoga jutra tog drugog vikenda u septembru mjesecu (memorijalna utakmica u Potočanima), vrijeme povratka. Izmoreni više od sinoćnjeg tuluma nego od same utakmice koju je trebalo iznijeti na plećima pedesetogodišnjaka. Nije nam lako. Kupujemo ćevape, bureke, nešto od dnevnih glasila da skratimo dužinu puta koja i nije bezznačajna. Smijemo se glupostima kao mala djeca. Pozdravljamo prijatelje koji su nas tako lijepo dočekali i ispratili onim osjećajem pripadnosti. Znali smo da smo dio njih i oni dio nas. Lijepo!
Sve bi bilo tako idilično da nema onog ružnog nastavka i dolaska na granični prijelaz u Slavaonskom Brodu; tu počinje naše ružno nastavljanje. Ono obavezno odvajanje u stranu kao da ne pripadamo jednom stadu, kao da se razlikujemo po boji, mirisu. Zar do juče nismo bili braća po muci, zar do juče nismo govorili iz sveg grla da se borimo za istu stvar, zar smo danas „ONI“, zar donedavno nismo svi bili „MI“. Zar smo danas bosanski Hrvati, zar „pravi“ Hrvati žive samo u Hrvatskoj. Oprostite nam ako naš miris ćevapa i domaće kobasice bude toliko jak da nadražuje te profinjene nosnice koje nisu ni osjetile onaj miris muka koji je bio posvuda po Hrvatskoj za vrijeme ratnih stradanja. Zato, upućujem ovu protesnu misao jednoj svjesno bezobraznoj djelatnici graničnog prijelaza u Slavonskom Brodu, koja je svojim riječima na naše nelagodovanje nama bezrazložnog zadržavanja odbrusila - citiram: „Ko vam je kriv zašto niste išli u školu“!? Aludirajući na naš privremeni rad u inostranstvu, i vjerovatno misleći kako smo u toj borbi „trbuhom za kruhom“ naučili razmišljati stomakom, dok su nam moždane vijuge zakržljale od puke neupotrebe. Znam da ovaj protest neće pročitati nitko od nadležnih koji bi mogao nešto i učiniti da spusti ove „bogove u uniformi“ na zemlju, ali u ime svih nas koji vjerujemo u budućnost, vjerujemo u Boga, vjerujemo u Hrvatsku, vjerujemo u nadu da može biti bolje, vjerujemo u bolja vremena. Mi (Hrvati na privremenom radu u inostranstvu) ne želimo nikakav poseban tretman ali nemojte nam Vašim postupcima gurati pod nos onaj osjećaj kako smo nepoželjni, nemojte ubijati nadu u nama, nemojte ubijati onaj osjećaj pripadnosti jednom stadu, jednom narodu. Nemojte zaboraviti da ljudska bića mogu biti sretna samo ako se mogu radovati (nadati) nekoj boljoj budućnosti.
Danas, u našem dobu kad smo nesigurni u svakom pogledu našeg postojanja (rat, nezaposlenost, siromaštvo). Danas, kad slabi i ono uvjerenje u besmrtnu dušu čovječiju, kad slabi uvjerenje o boljem nadgrobnom životu, kad nestaju moralne tradicije obitelji i društvenog poretka; zar ne vidite da je sve manje i nas i vremena. Kako godine prolaze uviđamo da imamo sve manje i manje uporišta za koje bi se mogli uhvatiti; da nada i uvjerenje u postojanje potpune ispravnosti i istine polako ali sigurno iščezava iz naših glava. Nisam skeptičar, rođeni sam optimista, zato vjerujem da ima još dovoljno pametnih i ljubaznih graničnih djelatnika u lijepoj našoj koji će bez nekog vlastitog priželjkivanja da za dvije čokolade proda svoju dušu, jer će savjesno obavljati svoj posao. Za tih par eura mi se moramo suočiti sa životom onakvim kakav jest; okrutan, i moramo poštivati činjenicu da stomak nije gladan ali je srce hladno. Zato, nama koji smo daleko od domovinskog praga, nama koji svim svojim bićem branimo ispravnost rata za samostalnost, nama koji smo već desetljećima u jednoj košari sa svim jugoslovenskim narodima, nama koji ponosno iskazujemo svoju pripadnost i mukotrpno pokušavamo iskočiti iz te košare pune diskriminacije i predrasuda. Zato nismo mi „ONI“ nego svi smo mi „MI“ jedan narod, jedna nada u bolju budućnost u koju vjerujemo. Ta svjesno bezobrazna djelatnica (ime ne znam, mada bi ga vrlo rado ovdje spomenuo) kada svojim depresivnim ponašanjem i uznemirujućim izjavama ubija onaj osjećaj pripadnosti koji je za nas i te kako važan.
I zato, prije nego što upotrebite moć svoje uniforme, provjerite, možda su braća, sestre, očevi i djeca u tome autobusu svojim životima omogućili da i obučete tu uniformu koja od Vas čini to što jeste. Jer bez nje ste obični čovjek kojeg svakodnevnica i teškoće, patnja i strah od ovog života isto tako stežu, i zato nada u bolju budućnost imaju veliko značenje. Bezobrazluk izazvan namjerno i svjesno koji našoj graničnoj djelatnici daje osjećaj važnosti, polako iščezava. Mi nastavljamo putovanje uznemireni i pomalo frustrirani, dok se ona vraća vlastitoj praznini duha i osamljenosti. Volio bih da postoje nekakve naočale za korekciju razuma, kao što postoje za korekciju čistog vida, ali i kad bi postojale nemojte zaboraviti da slijepi ostaju slijepi bilo kakve naočale da nose.
Znam, ako bi naš život sveli na dužinu ovog dana, između izlazka i zalaska sunca, za mnoge bi bio bez ijednog oblačka pun svjetlosti dok bi za druge bio mjestimično oblačan sa regionalnim padavinama uz jaku ali prolaznu grmljavinu. Stoga nemojte nikada zaboraviti da je „život bajka, samo koju pripovijeda neki idiot“.
S poštovanjem Vaš
Boris B. Iko