Djevojčica sa žigicama
Hans Christian ANDERSEN
Bila je ciča zima. Snijeg je vijao nemilice, a i mrak se već stao hvatati. Bilo je to baš na Staru godinu. Nitko ne htjede izaći na tu zimu i u taj mrak, samo je jedna siromašna djevojčica, gologlava i bosonoga, tumarala ulicama. Otišavši od kuće imala je doduše na nogama papuče svoje pokojne majke, ali su joj bile prevelike, pa su joj pale s nogu kad se sklanjala ispred dvojih kola, što su bijesno jurila ulicom. Jednu papuču nije poslije mogla naći, a drugu je zgrabio neki dječak i pobjegao s njom, govoreći da bi je mogao uporabiti za kolijevku kada bude imao vlastitu djecu.
I tako je mala djevojčica bosonoga hodala amo-tamo, a nježne joj nožice bijahu od zime sasvim pomodrjele. U svojoj staroj pregači imala je mnogo žigica, a jedan svežnjić držala je u ruci. Cijelog dana nitko nije od nje ništa kupio, niti joj udijelio koji novčić. Dršćući od zime i gladi, vukla se ulicama. Malo siromašno dijete izgledalo je kao prava slika bijede. Snježne pahuljice padale su po njezinoj zlaćanoj kosi, koja se raspletena spuštala niz pleća, no ona se nije na to obazirala.
Svjetlo se odražavalo sa svakog prozora, a miris gusje pečenke širio se ulicom. Bila je to večer uoči Nove godine, zna to dobro djevojčica. Ona se spusti u zakutak, skutri se između dviju kuća, od kojih je jedna bila nešto izbočenija. Nožice je podvukla poda se, no to je ipak nije sačuvalo od hladnoće. Nije se usudila poći doma jer nije prodala niti jedne žigice, ne zasluživši tako ni novčića. Sigurno će je otac kod kuće istući. Naposljetku, u kući je bilo hladno kao i ovdje, jer ju je samo pokrivao krov kroz koji je vjetar nemilice puhao, iako su veće pukotine bile zabrtvljene slamom i krpama. Njezine ručice gotovo su se smrznule od hladnoće. Oh, možda bi joj godilo kada bi samo jednu žigicu upalila i na njoj ugrijala prste. Izvuče jednu i povuče njome po zidu. Bože, kako je ta žigica sijevnula. Činila se kao kakva malena svjetiljka kada ju je djevojčica stavila kraj svoje tanke ručice. Bijaše to zaista čudnovata svjetlost. Djevojčici se činilo da sjedi pored velike željezne peći divno ukrašene i s blistavim mjedenim postoljem. Plamićak je gorio tako lijepo i grijao tako toplo. Već je htjela malo i noge ugrijati, kada se, oh, plamen utrnuo. Nesta peći, nesta topline - ona je opet sjedila u mraku s do-gorjelom žigicom u ruci.
Upali još jednu žigicu o zid. Plamićak zasja, a njegovo je svjetlo tako padalo na zid da je on postao proziran kao koprena. Djevojčica je mogla jasno vidjeti sobu, u njoj bijelim stolnjakom pokriven stol, a na njemu pripremljeno jelo: pečena guska, punjena jabukama i suhim šljivama. Još se nešto, čudesno, dogodilo: guska je skočila iz zdjele i počela skakutati po podu prema malenoj djevojčici - s nožem i vilicom zabodenom u prsa. Tada se žigica ugasi, a pred djevojčicom ne osta ništa nego debeo, vlažan, hladan zid.
Upali još jednu žigicu, a tada se našla sjedeći pod božičnim drvcem, ljepšim i bogatije okićenim nego što je bilo ono koje je na Badnju večer promatrala u izlogu nekog bogata trgovca. Tisuću svijeća gorjelo je na zelenim grančicama, a šarene slike - poput onih što ih je vidjela u dućanima - gledaju u nju. Malena ispruži prema njima svoju ruku, a žigica se ugasi.
Božične svijeće dizale su se sve više uvis dok joj se nisu pričinjale kao zvijezde na nebu. Upravo tada opazi kako jedna zvijezda pada i ostavlja za sobom svijetao vatreni trag.
Netko umire - pomisli djevojčica jer joj je -pokojna stara bakica, jedina koja ju je uvijek voljela, jednom kazala:
— Kada netko umre, jedna zvijezda pada s neba.
Ponovno kresne žigicom o zid, a svjetlo zasja oko nje. Usred sjaja stajala je njena stara bakica, jasnih obrisa, a blaga i ljupka pogleda. — Bako — klikne malena — povedi me sa sobom. Znam da ćeš otići kada se žigica ugasi. Iščeznut ćeš kao topla peć, pečena guska i veliko prekrasno božićno drvce. — I ona se požuri da upali cijeli svežanj žigica bojeći se da baka naglo ne nestane. I žigice su sjajile svjetlom kao da je podne. Njezina baka nikad nije bila tako lijepa i veličanstvena. Ona uzme malu djevojčicu u naručaj, i obje odletješe gore gdje je sama svjetlost i veselje, gdje nema hladnoće, gladi ni boli - jer bijahu kod Boga.
Sutradan u zoru ležaše tamo siromašna malena, blijedih obraza i nasmiješenih usana naslonjena o zid. Smrzla se posljednje večeri u godini. A novogodišnje sunce obasjavalo je mrtvu djevojčicu, koja je još sjedila držeći u mrtvo ukočenoj ruci žigice, od kojih je jedan svežanj bio izgorio.
— Htjela se ugrijati — rekoše neki ljudi. Nitko nije mogao ni zamisliti kakve je lijepe stvari ona te noći gledala, niti u kakvom se sjaju sa svojom bakom vinula u nebesa da tamo slavi Novu godinu.