Američki mir
Pod američkim vodstvom započet je posve drukčiji mirovni proces: jasan, efikasan i pragmatičan. Sve ono što je prije bilo komplicirano, odjednom je postalo jednostavno. Sve što je prije bilo nemoguće, postalo je moguće. Prvi je zadatak bio obnoviti hrvatsko-muslimansko savezništvo, te time stvoriti jasne odnose i demistificirati rat u BiH kao rat bosanskih Srba, upravljan i potpomognut iz Srbije za osvajanje i etničko čišćenje teritorija BiH i njegovo pripajanje Velikoj Srbiji. Cilj je ostvarivan dotad nezabilježenom brzinom. Već na marginama prekretničke sesije u Ženevi, tijekom koje su Hrvati i Muslimani bili još uvijek međusobno zaraćene strane, dogovoreno je da se za tjedan dana sastanu zapovjednici A BiH i HVO, generali Rasim Delić i Ante Rosso, te dogovore primirje. Zadatak je ostvaren. S obzirom na dotadašnja iskustva provedba je bila na razini čuda. Tek što je objavljena vijest o potpisanom primirju, vojnici su naprosto stali i oružje je utihnulo. Nikada poslije primirje nije ozbiljnije prekršeno. Pokazalo se koliko je hrvatsko-muslimanski rat bio zapravo rat koji su derivirala srpska osvajanja i međunarodni krizni menadžment koj i je nagrađivao osvajača. Ali i koliko su SAD uvjerljiv peace-maker. Dva tjedna poslije, u Washingtonu, politička su izaslanstva bosanskih Muslimana i Hrvata potpisala preliminarni sporazum o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije BiH. »Atmosfera je bila vrlo konstruktivna i nisu nas puštali iz Washingtona dok ne potpišemo«, prokomentirao je nakon povratka iz Washingtona Krešimir Zubak, novi predstavnik bosanskohercegovarčkih Hrvata u pregovorima. Tu formulu brzog i efikasnog sporazumijevanja, uz minimalističko uključenje javnosti sve do objave rezultata, SAD su nastavile u Beču. U američkoj ambasadi, američki su pravnici napravili Ustav buduće Federacije, uz blago sudjelovanje i očekivani konačni pristanak i muslimanskih i hrvatskih predstavnika. Bez medijske pompe, bez dostavljanja skica dopisnicima. Objavili su, ponosno" samo rezultat.
I, točno pet tjedana nakon što je Redman najavio jači američki angažman, usred ženevskih pregovora koji su se vrtjeli u krugu nesuvislosti, u Bijeloj kući - uz pokroviteljstvo američkog predsjednika Billa Clintona - Hrvati i Muslimani potpisali su Washingtonski sporazum o Federaciji BiH. Amerika je na prvome koraku pokazala što znači vodstvo. »Ovaj je dokument samo prvi korak, ali korak u pravom smjeru«, prokomentirao je Clinton.
Ujedno su promovirani novi lideri na budućem putu u mir, oni s kojima računa američka administracija: Haris Silajdžić, tada u funkciji premijera BiH, i Krešimir Zubak, novi predstavnik bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su i potpisali Washingtonski sporazum. Silajdžić je bio najsvečaniji, na povijesnoj razini. Jači angažman SAD-a bila je njegova opcija, a bila je to i njegova pobjeda nad Izetbegovićem. Zubak je bio najspontaniji, pokazao je izuzetan komunikatorski dar, umio je jasno i uvjerljivo u dvije rečenice izreći ono za što su drugi koristili mnogo kićenih i nerijetko praznih fraza. Iako je bio sasvim neiskusan na međunarodnoj političkoj sceni, ili upravo zbog toga. Zubaku ni desetak godina poslije nije bilo posve jasno zašto je baš on odabran da zamijeni Bobana, tko ga je odabrao, ni tko ga je preporučio. Dolazili su k njemu i prije neki ljudi iz međunarodne zajednice, dok je bio u Vladi HVO-a u Mostaru. Bio je više na terenu, kao zapovjednik, negoli u vladi. Apostao je šef pregovarača bosanskih Hrvata tako što ga je na jednom sastanku HVO-a u Livnu, na koj i je došao s terena, Boban pozvao iz auditorija na stranu te mu rekao da sutradan mora u Ženevu na pregovore, da će dobiti omotnicu u kojoj sve piše i da ga za tri sata u Splitu čeka vladin zrakoplov koji će ga odvesti u Zagreb. Nisu pomagala njegova obrazloženja da on ne zna ništa o pregovorima, ni kako se pregovara, da nema što obući i da nema s čime ići jer mu je sva imovina 300 njemačkih maraka, uz obitelj u izbjeglištvu. Uspio je tek dogovoriti kompromis da ga odvezu u Mostar po odijelo i da avion krene malo kasnije. Takva je to bila organiziranost.
Tuđman i Izetbegović, koji su tada potpisali nikada realiziranu izjavu o budućoj Konferederaciji Hrvatske i Federacije BiH, ni u Bijeloj kući nisu se lijepo gledali. Izetbegović je održao govor kao da je promašio skup, kao da hrvatsko-muslimanski rat još traje i kao da je upravo Washingtonski sporazum platforma za njegovu opciju centralizirane BiH. Tuđman je otišao u povijesne silnice. Owen i Stoltenberg, odjednom pretvoreni u bivše igrače, bili su u publici. Europska ministarska trojka - Klaus Kinkel, Willy Claes i Karolos Papulias - došli su svjedočiti sporazumu koji je podcrtavao neefikasnost ED. U pet tjedana SAD su dovele ratne protivnike do sporazuma o zajedničkoj (praktički) državi. U pet tjedana EU jedva da bi mogla sazvati sastanak i dogovoriti se o dnevnom redu. A onda bi im »strane LI sukobu« poremetile dnevni red jer bi se članice podijelile oko »strana«. Ni Sporazum o Federaciji, kakav je potpisan, nije bio željeno rješenje, ni s hrvatske ni s muslimanske strane. I u njegovoj pozadini bilo je pravih drama. Ali, za razliku od Owenovih ženevskih pregovora, kada je svaka drama odmah bila na »žici« i na ekranu, u novoj pregovaračkoj formuli one su ostale skrivene od javnosti. Političko vodstvo Hrvata moralo se odreći ranijim planom predviđene vlastite republike u BiH i pristati na kantone u federaliziranoj BiH, koju bi Srbi tek trebali prihvatiti. Muslimansko vodstvo, kojega je osnovna ideja bila stvaranje muslimanske države na što većem teritoriju, s izlazom na more i Savu, moralo se odreći već obećane države i pristati na Federaciju s Hrvatima. Konfederacija je bila usputna i prolazna ideja koja je Tuđmanu olakšavala objašnjenje Hercegovcima zašto ih je utopio u Federaciju iako on nije dao naslutiti da je tako shvaća. Tek što je najavljena, Tuđman nije skrivao svoju nesklonost hrvatsko-muslimanskoj Federaciji, BiH kao unija tri republike bila mu je istinski draža. Ali, također je naglašavao kako je američki pritisak snažan i da se to mora prihvatiti, želi li se zadržati SAD u mirovnom procesu. Mirni i racionalni Zubak, koji je dugo bio zagovornik cjelovite Bosne, koji je kao zapovjednik HVO-a u dolini Usore u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata uspio očuvati savezništvo s Armijom BiH, odbijao je u Beču potpisati preliminarni sporazum o Federaciji, procijenivši da ide na štetu Hrvata u situaciji kada je BiH već ratom etnički podijeljena. I bojao se da je Hrvati iz BiH neće prihvatiti. Kada je sve već smatrano završenim, kada je svečana ceremonija potpisivanja u Bijeloj kući već zakazana, a avionske karte rezervirane, izvijestio je Zubak predstavnike Hrvatske, Matu Granića i Miomira Žužula, da on to ne potpisuje. Najprije ga je pokušao nagovoriti Granić, uvjeravajući ga da se to mora. Bez uspjeha. Zubak je bio nov u pregovorima, nenavikao na (o)lake pogodbe. Prema Žužulu: »Krešo je problijedio, ukočio se, počeo govoriti da radije ide u BiH poginuti nego se vraćati u Bosnu kao izdajnik svoga naroda, jer takav sporazum za Hrvate nije dobro rješenje. Shvatili smo da tu više ne pomažu uvjeravanja, da on zaista neće potpisati. Posljednja karta bio je Tuđman.« I, večer prije nego što su u Beču trebali parafirati Sporazum o Federaciji i najaviti veliku ceremoniju u Washingtonu, iz Zagreba je u Beč, sasvim neplanirano i vrlo hitno stigao Tuđmanov predsjednički avion da odveze Zubaka Tuđmanu - na posljednju rundu uvjeravanja. Sljedeći je dan parafirao. Tuđman mu je, sjeća se Zubak deset godina kasnije, obećao poslati ljude koji će Hrvatima u BiH objasniti da je sporazum o Federaciji dobar i u interesu Hrvata. I poslao je kasnije, među ostalima, za Hercegovce najuvjerljivije - Gojka Šuška i Ivića Pašalića. Na pripremnom sastanku VONS-a u Zagrebu pokazao je kartu Federacije, još uvijek bez preciznih razgraničenja, uz opasku: »Vidite li kako je lijepa ova karta!« Nitko nije imao primjedbi. Otpor je slomljen, barem dok ne odu s Pantovčaka.
Izetbegoviću nije bio suviše drag američki angažman u tadašnjoj fazi rata. Vidjelo se to već pri njihovu posredovanju u donošenju zajedničke deklaracije Tuđman-Izetbegović nekoliko mjeseci ranije, kada je dan poslije uskočio pod Owenovim vodstvom u sličnu deklaraciju s Krajišnikom i suglasio se s modelom raspada Bosne. No, nije bila riječ samo o bojazni da će mu SAD nametnuti neželjeno rješenje. Bila je riječ i o neskladu »karaktera«. Izetbegovićev način vođenja politike - s puno filozofije, puno promišljanja i oklijevanja, bez jasnih odluka bio je upravo suprotan američkome: bez puno filozofije, ali s jasnim i brzim odlukama. Uz to, SAD su tada iz vrlo pragmatičnih razloga istiskivale iz prvoga plana Izetbegovića i uvlačile Silajdžića, koji je prepoznavao trenutak i s kojim je dogovor bio jednostavniji. Tuđman, sklon brzim odlukama i uvijek spreman za akciju, s dobrim procjenama odnosa snaga, bio im je mnogo jednostavniji sugovornik od Izetbegovića.
Hrvatska, koja je nekoliko mjeseci ranije bila pod prijetnjom međunarodnih sankcija zbog sudjelovanja u hrvatsko-muslimanskom ratu, postajala je ubrzano zemlja-partner u američkome mirovnom procesu. Ali, na sam dan svečane ceremonije pod Clintonovim pokroviteljstvom, Tuđman je bio povrijeđen i duboko nesretan zbog američkog postupka i neshvaćanja hrvatske borbe za slobodu. Ne zbog Federacije, već zbog Julie, Julienne Eden-Bušić radila je kao press-officer u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu. Dvadesetak godina ranije, tada vrlo mlada Amerikanka iz dobrostojeće obitelji, zaljubljena preko ušiju u Hrvata Zvonka Bušića, pridružila se njemu i partnerima u otmici putničkog aviona TW A u New Yorku 1976. godine. Naivno revolucionarni, namjeravali su time poslati poruku i skrenuti pozornost na stradanje Htvatske u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. U otmici je poginuo jedan policajac, a otmičari su uhićeni i osuđeni za terorizam. Zvonko i Julie dobili su kaznu doživotne robije. Julie je pomilovana i izišla je iz zatvora nakon 13 godina, ali je zauvijek ostala na američkoj listi osoba osuđivanih za terorizam. Zvonko nije pomilovan. Julie je bila vrlo draga, otvorena, spontana, srdačna i, ljudski gledano, žrtva vlastita mladenačkog revolucionarnog zanosa i avanturizma. Njezina je životna priča priča za roman (koji je poslije sama i napisala) ili za film. Gledano sa stajališta političkog pragmatizrna, ambasada u Washingtonu posljednje je mjesto na kojemu bi bilo koja država zaposlila osobu njezine biografije. Još k tome u razdoblju kada je Hrvatska na međunarodnoj sceni stalno trebala dokazivati da nije nastavak NDH i da Hrvati nisu ekstremni teroristi. Washington je imao razloga da takav postupak shvati kao provokaciju, ali o zapošljavanju u hrvatskoj ambasadi nije odlučivao. Ipak, pokazao je stav: Julie, kao osobi s liste osuđenih terorista, uskraćena je dozvola za ulazak u Bijelu kuću na ceremoniju potpisivanja Sporazuma. Bila je to poruka s pljuskom. Umjesto da izvuče pouku i skloni Julie iz Washingtona - Tuđman je, ljutit i vidno potresen američkim nerazumijevanjem za povijesnu borbu za hrvatsku stvar, odlučio poslati svoju poruku Clintonu i rehabilitirati Julie na svoj način. Toga poslijepodneva, kada je službeni protokol završen, dao je pozvati sve hrvatske diplomate i novinare te predstavnike hrvatskog iseljeništva u svoj apartman. Pred specijalcima FBI-a, raspoređenima u sobi, uz američko ozvučenje apartmana koje, s obzirom na prigodu, uopće nije bilo upitno, Predsjednik je, uz čašicu bijelog vina, održao vrlo emotivno predavanje. U prvom je dijelu objasnio sve mane povijesnih hrvatskih vođa, od Starčevića i Radića do Tita, navodeći na zaključak kako je on najveći. U drugom je dijelu hvalio Federaciju, koja na prvi pogled ne izgleda idealno za Hrvate, ali je pragmatično i na dugi rok dobro rješenje te pohvalio američku ulogu. Treći je dio bio posvećen Julie, koju je pred svima pozvao k sebi. »Kad ste svi vi šutjeli, ti si bila hrabra i bacala s terase nebodera na Jelačićevu trgu letke koji su upozoravali da je Jugoslavija hrvatska tamnica«, govorio je on vrlo emotivno, držeći Julie za ruku. Otmicu aviona nije spominjao. Svi su opet šutjeli. Poruka zacijelo nije doprla do Clintona. Niti bi takvu gestu netko racionalan, netko tko ima temeljnu orijentaciju o ponašanju na međunarodnoj političkoj sceni, mogao ikada shvatiti. Kao što je teško bilo shvatiti da je Tuđman, koji je imao izoštren politički instinkt kada je riječ o bližem susjedstvu, bio tako tragično neupućen u tadašnje odnose i trendove na međunarodnoj sceni, da mu je bila nepoznanica sve što se događalo izvan granica bivše Jugoslavije. Tih je dana u intervjuu Reutersu, danom u Washingtonu, ocijenio kako je realno očekivati da će srpski entitet u BiH ući u konfederaciju sa Srbijom, a Federacija s Hrvatskom, upozoravajući: »Pritom će, razumije se, ostati vrlo važno pitanje kako riješiti razgraničenje jer se ne radi samo o razgraničenju između Srba, Hrvata i Muslimana, nego, budimo realni, radi se o strateški-geopolitičkom razgraničenju između Istočne Eutope i Zapada, razgraničenju koje na ovome tlu traje od raspada Rimskog Carstva i kršćanstva sve do naših dana.« U to je vrijeme, inače, Clintonova administracija već provodila inicijativu za proširenja NATO-a na istočnoeuropske države, bivše članice Istočnog bloka, kao i na baltičke zemlje, bivše republike SSSR-a. I poticala EU na proširenje.
No, Clintonova administracija nije trebala Tuđmana da joj protumači svijet, već da joj bude suradnik u mirovnom procesu na Balkanu, kojim će se SAD potvrditi kao jedini uvjerljivi sigurnosni menadžer u Europi. Mir u Bosni nije bio cilj, već sredstvo. Uvjet koji treba ispuniti kako bi se pokazalo da je NATO pod američkim vodstvom jedini jamac europske sigurnosti. A za tu je ulogu Tuđman bio vrlo dobar i pouzdan partner.
Preduvjeti za novi mirovni proces pripremani su ipak nešto dulje nego što se to javno vidjelo. Već od jeseni prethodne godine Charles Redman je diskretno, iza scene, počeo graditi hrvatsko-muslimansko savezništvo. Identificirani su suradnici. Na diplomatskoj razini hrvatsko-muslimanske pomirbe sretna je kombinacija pronađena u paru Haris Silajdžić - Mate Granić. Miomir Žužul, kojega je Tuđman imenovao svojim posebnim izaslanikom za pregovore o BiH, bio je glavna politička spona SAD-a i Hrvatske, odnosno Tuđmana. Na muslimanskoj je strani i ta uloga povjerena Silajdžiću, kojemu je bila namijenjena liderska pozicija i koji je, prvi put od početka rata, otišao na dulje vrijeme u Sarajevo te postao premijer. Daljnji mu je politički uspon, uz američku podršku, bio gotovo zajamčen. Međutim, dionice su mu pale nakon što se pokazalo da ne može preuzeti kontrolu nad vojskom. Vrlo pragmatično, Amerikanci su se tada, unatoč nekompatibilnostima, okrenuli onomu tko je kontrolira - Izetbegoviću.
Hrvatska vojska - koja je unatoč embargu na uvoz oružja vidno jačala, podupirući Tuđmanove otvorene najave da će okupirana područja vratiti vojno ako UN-ova mirovna misija to ne uspije - bila je također čimbenik s kojim se računalo u novom mirovnom procesu. Jer, plan je implicirao da hrvatsko-muslimanski savez postane realna prijetnja silom koja će uspostaviti novi odnos snaga i, prema potrebi, nametnuti rješenje. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak uspješno je Pentagonu prodavao hrvatsku vojsku kao rješenje.
U Šušku - koji je u Hrvatskoj percipiran kao politički hardliner, izravno odgovaran za radikalizaciju Hercegovaca i tamne strane hrvatske politike u BiH, što on nikada nije opovrgnuo - Pentagon je pronašao dragocjenog suradnika. Zašto, nikada nije potpuno razjašnjeno. Dijelom vjerojatno i zato što je bio jezgrovit i jasan u izričaju, prepoznavao je priliku te preuzimao i izvršavao zadatke. Washington je to cijenio. Njegov odnos s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem bio je više od puke suradnje dvaju ministara iako to nikada nije sam isticao. Kasniji memoari i R. Holbrookea i W. Clarka pokazuju da je upravo Šušak u to doba bio najpouzdaniji američki suradnik u Hrvatskoj. Tako Wesley Clark bilježi: »Šušak je bio čest posjetitelj u Pentagonu i smatrao je sebe dobrim prijateljem sekretara Perryja. SAD su blisko surađivale s hrvatskom vladom od prethodnog proljeća (1994. - op. a.), kada je pomogla postizanju sporazuma o Federaciji, koji je zaustavio borbe između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, a Sušak je pridonio tom naporu. On je uvijek donosio ključne uvide u situaciju na terenu« (Wagging Modern War, str. 44).
Američko preuzimanje vodstva obavještajni su starosjedioci u Bosni počeli primjećivati kao pojačani priljev američkih kolega, ili suparnika, koji su zauzimali pozicije u UN-ovim civilnim strukturama. Istražujući obavještajni rat u BiH, Wiebs bilježi i zapažanja tadašnjega šefa osoblja u Unproforovu sarajevskom zapovjedništvu: »General Van Baal bio je izravno zabrinut zbog američkog uldjučivanja u Sarajevo i pripadaj ućih tenzija izmedju Amerikanaca i Britanaca. Vidio je mnogo takvih primjera, katkad vlastitim očima, jer je američka ambasada bila u susjedstvu bosanskohercegovačkog zapovjedništva (Unprofora - op. a.). »Odjednom se počelo pojavljivati mnogo Amerikanaca, uključujući i bivšeg zapovjednika združenog zapovjedništva NATO-a za Europu generala Galvina, koji je bio zadužen za izgradnju vojske mulismansko-hrvatske Federacije. Moji britanski obavještajni kontakti su govorili da su ostali Amerikanci iz CIA-e. Neki su bili u civilnoj odjeći, drugi u uniformama« (Wiebs, str. 43). Prema istom autoru, američka je obavještajna prisutnost (i) kroz UN-ove strukture jačala i u Tuzli i u Zagrebu.
U Hrvatsku je stigao MPRI. Već na marginama potpisivanja sporazuma o Federaciji u Washingtonu, ministar Šušak je potpisao u Pentagonu sporazum o hrvatsko-američkoj vojnoj suradnji. Službeno, ona je trebalo pomoći u pripremi HV za NATO standarde. Uistinu, trebala je pomoći da se HV pripremi za promjenu vojnog odnosa snaga u regiji i, bude li trebalo, za konačni obračun. Prema preporuci Pentagona, ministar Šušak obratio se za pomoć MPRI-u (Military Professional Resources Incorporated). MPRI je formalno privatna konzultantska tvrtka za vojna i sigurnosna pitanja sa sjedištem u Virginiji, koja okuplja umirovljene prije visokopozicionirane generale američke vojske i umirovljene visoke obavještajne dužnosnike. Prema pošalicama obavještajnih znalaca, MPRI ima više generala s četiri zvjezdice nego Pentagon. General Carl Vuono, bivši zapovjednik združenoga stožera američke vojske; general Crosbie »Butsch« Saint, bivši zapovjednik američke vojske u Europi; Hany (Ed) Soysster, bivši direktor vojne obavještajne agrencije DIA - često su nakon toga boravili u Hrvatskoj, poglavito u ministarstvu obrane i glavnom stožeru. Formalno, MPRI je bio neovisan o američkoj administraciji. Realno, bio je njena produžena ruka. Početkom svibnja, uz prešutnu suglasnost dijela američke administracije, obnovljen je takozvani »hrvatski naftovod« - tajne isporuke iranskog oružja Armiji BiH. Suglasnost je dao, uz Clintonovo znanje, njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake, a prenio američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith. SAD su odobrile ilegalne isporuke oružja unatoč prekinutim diplomatskim i praktički neprijateljskim odnosima SAD-a i Irana, te opasnosti širenja iranskog utjecaja u BiH. Naoružavanje bosanskih muslimana bio je prioritet. Prema Wiebsovim nalazima, za obnovu »naftovoda« zalagao se i Šušak, a protivio joj se Granić, dok je Tuđmana ponajprije zanimalo što će na to reći SAD.
Kako je pokazala kasnija istraga, State Departement o tome nije bio ni obaviješten, ai CIA je dogovora postala svjesna naknadno, kada je oružje već počelo stizati (Wiebs, str. 166-169).
Pozornost je posvećena i detaljima. Ured hrvatskog predsjednika, važnija ministarstva i diplomatska predstavništva te neki zapovjednici dobili su poseban američki dar: crne telefone sa zaštićenim linijama. Zaštićenima od svih ostalih. Uz takvu je obuhvatnu podršku Charles Redman učvršćivao Federaciju. Na terenu ona zapravo još uopće nije postojala, ali za pregovaračkim stolom bivala je sve jača. Redman je, suglasni su sudionici hrvatsko-muslimanskih pregovora iz toga razdoblja, bio najkompetentniji pregovarač u cijelome mirovnom procesu. Bivši pukovnik američkoga ratnog zrakoplovstva, koj i se poslije specijalizirao za sigurnosnu diplomaciju ili, uže, za europsku sigurnost, obnašao je dotad niz dužnosti i u NATO-u i u američkoj administraciji. I bio je prototip budućih američkih posrednika na Balkanu. Svima je uža specijalnost bila sigurnosna politika, a ne lokalni običaji ili međunarodno pravo, kao što je često bio slučaj kod njihovih europskih kolega (izuzev Britanaca). I to im je davalo novu prednost: sve im je bilo jasno i jednostavno, vrlo su lako svodili problem na njegovu bit i nalazili rješenja. A američka ih je administracija u tome podržavala. No, od svih Redmanovih znanja i vještina lokalne je pregovarače najviše impresioniralo to što je za samo nekoliko mjeseci doslovce naučio svako mjesto u BiH te etnički sastav stanovništva u njemu- prije i poslije rata. Bolje od njih samih. Čak je među federalnim partnerima kružila u to vrijeme pošalica: Ako ne znaš etnički sastav nekoga sela pod planinom, pitaj Redmana! Ambasador Redman bio je i vrlo dobar taktičar, znao je osmisliti scenarij. I buduću pregovaračku poziciju novostvorene Federacije predstavio je svojim europskim partnerima na njima iznenađujući način.
Nakon što je Federacija dobila Ustav, trebalo joj je dodijeliti i neki teritorij. Sredinom svibnja, u isto vrijeme kada je državni tajnik Warren Christopher u Ženevi sazvao pet europskih ministara obrane da se dogovore o nastavku pregovora, odnosno kako u njih uključiti Srbe, Redman je pozvao federalne partnere da naprave novu kartu unutarnjega razgraničenja BiH. Ioni su nacrtali lijepu kartu- 58 posto teritorija za hrvatsko-muslimansku Federaciju, a ostatak za budući srpski entitet. Bilo je to drastično različito od posljednje ponude - 51 posto za Muslimane i Hrvate te 49 posto za Srbe - iz europskoga akcijskog plana. Ali bila je to i karta podsjetnik i poruka. Napravljena je na temelju etničke zastupljenosti iz 1991., dakle prije etničkoga čišćenja. Svi su ministri trebali dočekati u Ženevi federalne pregovarače koji će doći iz Beča da bi u njihovoj prisutnosti svečano potpisali dogovorenu kartu. Ali kada se saznalo kakva je karta, europski su se ministri uskomešali, svi su otkrili neodgodive obveze, iako je pred njima bio vikend, i napustili Ženevu prije nego što su stigli bečki pregovarači s kartom. Ostao je tek Warren Christopher da im čestita i da svjedoči potpisu. I to je bila poruka. Karta je predstavljena kao početna pregovaračka pozicija i bila je tek taktički uvod u - sljedeću kartu.
...............................
Pregovori koji su zaključeni mirovnim sporazumom bili su kruna američke mirovne inicijative, vođeni na američki način - bez dvoraca i desetaka kuhara, u američkoj zračnoj bazi Wright Peterson pokraj Daytona u Ohiju, i bez razlaza dok se ne potpiše sporazum. Europljani su imali status statista koji su predstavljani kao saveznici. Bill Clinton objavio je postizanje sporazuma 21. studenoga. Bosna je dobila američki mir, nepravedan ali pragmatičan i održiv jedino u formi međunarodnog protektorata. Milošević je nagrađen time što je Republika Srpska, državna tvorevina nastala na zločinu i etničkom čišćenju, postala konstitutivni dio BiH, gotovo država u državi. Očito nije uzalud svirao klavir i pjevušio Sinatrine evergrine domaćinima u baru vojne baze. Uistinu, priznavanje Republike Srpske vrijeđalo je elementarne osjećaje pravde i humanosti. Ali, Milošević je bio bitan američki suradnik u postizanju mira: dao se poraziti bez suviše krvi, osim srebreničkog masakra koji je po svim indicijama bio izvan njegove kontrole. Istina, činio je to tek kada više nije imao izbora, kada se Velika Srbija urušavala. No da je bio manje racionalan, proračunat i beskrupulozan, i »Oluja« i operacije u BiH mogle su biti mnogo krvavije. Uz to, Amerika (još) nije željela poraziti Miloševića. Uostalom, tek su dva balkanska cilja bila pred ostvarenjem: integracija hrvatskih okupiranih područja i mir u BiH koji će (više-manje) zadovoljiti Muslimane. Preostalo je još uspostaviti vladavinu ljudskih prava na Kosovu.
Hrvatski je doprinos mirovnom sporazumu bio ključan.
Vojnim je operacijama, uz NATO-ovu zračnu potporu, najvećim dijelom stvorila preduvjete za mirovnu inicijativu. Tuđman se pokazao izuzetno kooperativnim: prihvatio je mirnu integraciju Slavonije, u ime bosanskih Hrvata odrekao se početkom rata okupirane bosanske Posavine kako bi Republika Srpska dobila kompaktan teritorij, a bosanski Muslimani dovoljno teritorija, bosanskohercegovački Hrvati prihvatili su Federaciju iako je bilo predvidivo da će doći do majorizacije i da će s vremenom biti istisnuti. Doduše, pitanje je da li je u tako furioznoj američkoj završnici Tuđman i mogao išta od toga odbiti. Ali, mogao je barem pokušati naplatiti suradnju, ishoditi neku nagradu. Nikada prije i nikada poslije Hrvatska nije bila u prilici barem pokušati iskoračiti ispred BiH i Srbije. Američka administracija nije skrivala zadovoljstvo hrvatskim vojnim i političkim partnerstvom i Tuđmanovom ulogom u postizanju daytonskog mira. U hrvatskoj je delegaciji, nakon konzultacija s američkom diplomacijom, dogovoreno da prigodom razgovoras američkim državnim tajnikom Warrenom Christopherom hrvatski predsjednik zatraži američku podršku za ulazak u pripremni program NATO-a »Partnerstyo za mir«. I uistinu, Christopher mu je servirao lopticu. »Možemo li što učiniti za Vas?« upitao je Tuđmana zahvaljujući mu na suradnji. »Vratite nam Zvonka Bušića«, odgovorio je Tuđman zbunjenom Christopheru (povjerljivi intervju sa sudionikom razgovora - op. a.).
Višnja Starešina: Iz knjige „Vježbe u laboratoriju Balkan“
str.186-197 / 264-265