Zaboravljeni grobovi

Desetu brdsku brigadu, u čijem je sklopu bila i naša treća bojna prvog bosanskog puka, bacali su s jednog položaja na drugi. Stalnoga mjesta na bojištu nismo nikada imali. Nekada su nas zvali leteća, a nekada jurišna brigada. Koje je ime bilo pravo, to ne znam, ali da smo bili svakom loncu poklopac, to je točno.

Nicali smo gdje nas nisu sijali...

U Dolomitima se nešto poljuljalo, mi smo već bili tamo. Nekoliko talijanskih navala odbijeno, nekoliko drskih provala među njih učinjeno i stvar dovedena u staru kolotečinu. Dok bi mekušavi Austrijanci ostajali u osiguranim položajima, mi smo već na Sol di Lani branili ugrožene pozicije i po noći slušali tajanstvene šumove, koji su dolazili iz utrobe brda, očekujući s nespokojstvom tren, kada će nas nekoliko desetina vagona dinamita dignuti nebu pod oblake.

l tako je to išlo bez prestanka...

Treba probiti front na neprohodnom Mt. Finokiu i uvaliti se u Val Taragnolo, jurišati na Sol Santo, mi smo tu. Utvrđeni trigonometar Mt. Pazubio, zaštićen tisućgodišnjim slojevima snijega, u isto vrijeme sije smrt po vrhovima i dolinama Alpa. Kroz dvadeset metara duboki snijeg bušimo dane i noći hodnike ispod zaleđene površine i primičemo se njegovoj vulkanskoj glavici, ali greška, učinjena našim geološkim neznanjem, osvećuje nam se ljuto na dvjesta koraka pred ciljem. Uši, nos, usne i ruke otekle su nam do nevjerovatnog razmjera, a zatim je došlo na oči sljepilo, izazvano sunčevim zrakama i blještanjem snijega. Izobličenog izgleda, očiju koje ne vide, ostavljamo ovo carstvo snijega pridržavajući jedan drugoga za krajeve šinjela, da se ne zagubimo u po bijela dana.

Na platou Sedam Općina vode se ogorčene borbe, ali prije nego krenemo na tu stranu, potrebno je provaliti preko Barkole u Pazinsku Dolinu i doći na Mt. Majo iza leđa Arsiu.

Sve se to vrši proračunskom točnošću, da na svakom mjestu upadnemo u pravi čas u bitku. Kamionom nas prebacuju preko Levika pod Asiago. Samo dvanaest sati gadne borbe i mi prepolovljeni dolazimo natrag u Leviko.

U vagonima na pruzi čekaju nas već "marš-kompanije" da upotpune nastalu prazninu, a dva dana kasnije prolazimo kroz Ljubljanu. Vlak dopuzi do krajnje stanice, koja je već na domaku topovskog zrna.

Sve se komeša. Gorica je pala...

Ispod druma kojim marširamo, vide se goričke izbjeglice po ledini. Žene s djecom i djevojke trče nam u susret, penju se uz put i dočekuju nas klečeći na koljenima i s krikom na usnama.

-    Bosanci, vratite nam našu Goricu!
Dolje, ispod puta, cika i poklici izbjeglica.

-    Bosanci dolaze! Bosanci će nam vratiti dom.

Ovo nam razdire dušu. Ulazimo u borbu sedme, osme i devete sočanske bitke, koje se nižu jedna za drugom.

Kao ukleta vojska, bez mira i pokoja, stvaramo se na svakom mjestu. Napadamo, branimo i izazivamo, ali se u stalnim okršajima spuštamo kroz artiljerijsku kišu morskoj obali u Monfalkonu.

Trst je u opasnosti. Zadnje uporište njegove odbrane, uzvisine kod Jamiana izgubljene su.

Divlji Kras je pokriven mrtvacima.

Dan i noć puzimo po šiljatom kamenitom tlu, da od Brestovice do Jamiana puževim hodom na trbuhu pređemo sedam kilometara.

Juriš na nož. Za pola sata uzvisine su u našim rukama, za drugo pola sata mi smo ih opet izgubili, da ih tokom noći ipak uspijemo održati.

Prije zore smo smjenjeni.

Bjedni ostaci naše bojne sabiraju se na putu koji vodi za Trst. Kazani s toplom hranom čekaju nas. Nastaje gozba. Nas dvije stotine živih i sposobnih za žlicu, naklonilo se na jelo spremljeno za čitavu tisuću ljudi.

Kuvari pitaju za ostale.

- Ne... oni neće više jesti vaše splačine s prokislim mesom.

Na Soči je i dalje grmjelo, a mi smo, nošeni svojom sudbinom, u otvorenim vagonima jurili prema Rumuniji u susret novim događajima.

Prelazilo se iz dana u dan, iz borbe u borbu. Formacija brdske brigade bila je tako udešena, da je sve ispadalo gipko i elastično. Svaka bojna u njenom sastavu bila je potpuno samostalna i rijetke su bile prilike, da dva ili više takvih bojni operiraju na istom području, već su kao samostalne postrojbe ubacivane prema potrebi na razna mjesta i kod raznih divizijskih formacija.

To je bio razlog, da je Bosancima u ovakvim brigadama padalo u dio da uvijek povuku kestenje iz vatre za druge. Najgori položaji, najopasnija mjesta, najlošija hrana i najkrvoločniji zapovjednici bili su jedina prednost, koju smo imali pred drugim nehrvatskim bojnama.

Sudjelujući u dvanaest sočanskih bitaka, tirolskoj ofanzivi, i najzad u onoj od 15. lipnja 1918. godine na području Mt. Grape, imali smo prilike upoznati se sa svim položajima na italijanskom bojištu, od Jadranskog mora do jezera Garde.

Životi hrvatskih trupa, a naročito Bosanaca, podmetani su svjesno i neštedice pred ždrjela talijanske artiljerije i samo tako se može razumjeti činjenica, da je kroz prvi bosanski puk prošlo blizu stotinu tisuća boraca. Jedan veliki dio od toga otpada na treću bojnu sastavljenu od bojovnika iz Posavine, koja je stalno popunjavana usljed ogromnih žrtava, koje je sijala na sve strane.