Nada iznad svega

Latas dolazi u Bosnu na čelu kaznene ekspedicije nakon pobune bosanskog plemstva protiv Porte, koju je predvodio Husein-kapetan Gradaščević. Omer-paša Latas je u tom pohodu tako i toliko temeljito opljačkao Bosnu, pozatvarao i poubijao cijelu intelektualnu elitu, čitavu ekonomsku i duhovnu snagu, plemstvo i veletrgovce, da je, po mojoj ocjeni, kičma samostalnosti Bosne bila slomljena njegovom pojavom u Bosni. On je stotine i stotine najuglednijih bosanskih prvaka dao pobiti, među ostalim i Ali-pašu Rizvanbegovića, onog istog koji je u Gradaščevićevoj buni stao na stranu Porte. Mnoge od njih dao je protjerati u Sjevernu Afriku, u Palestinu, u Anadoliju, čak u Perziju, razasuo ih je po čitavom Osmanlijskom carstvu. Osim toga, dao je opljačkati imanja, popaliti kule, pohapsiti trgovce, uništiti njihove ekonomske centre koje su imali u Solunu, Carigradu, Dubrovniku, Veneciji, i tako osiromašio Bosnu da je ona poslije njega zaista zapala u duboku tamu, čije će se posljedice osjećati do dana današnjega.

U biblioteci Bošnjačkog instituta naišao sam na vrlo poučan podatak koji ilustrira to moralno opadanje Bosne. U jednoj filozofskoj knjizi, koja je pripadala nekom trgovcu Muhibiću, pisanoj na perzijskom jeziku i u kojoj se citiraju brojni arapski, turski, latinski i grčki izvori, taj je Muhibić s perfektnim poznavanjem tih jezika pravio svoje bilješke na latinskom, grčkom, na arapskom i na turskom jeziku. Uz samu knjigu prilijepljene su čitave stranice njegovih razmišljanja i komentara, a na nekoliko desetina mjesta on ispravlja orginalne izvore autora toga ruko­pisa i popravlja njegove pogrešne citate Aristotela, Ružda i ostalih filozo­fa. Interesantno da je jedan obični trgovac imao takav kulturni nivo. Ta knjiga ima svoj redni broj koji dokazuje da je u Muhibićevoj biblioteci bilo više od hiljadu knjiga, zatim, da je te knjige čitao i studirao, da je govorio više stranih jezika. Nakon dvadeset godina, njegov je sin na toj istoj knjizi, pored tih rukopisa, vrlo jednostavnim, polupismenim stilom napisao da mu se rodio sin Mustafa, da bi na koncu njegov sin, dakle unuk trgovca Muhibića, primitivnim rukopisom, s nepoznavanjem grama­tike, napisao kako mu se otelila krava.

Tu se slikovito može uočiti kako Bosna od zemlje visokog kulturnog nivoa postaje tamni vilajet. Pad koji je Bosna doživjela s terorom i pljačkom ekspedicije pod komandom Omer-paše Latasa jedan je od vrlo teških momenata historije bošnjačkog naroda i same Bosne, koji će na njihov budući razvoj ostaviti trajne negativne posljedice. Materijalna propast povlačila je za sobom i onu kulturnu, a onda i moralni pad u cijelosti. Na primjer, po prvi se put nakon Latasa preko podne počinju mandaliti po Bosni dućani...

Onda je Bosnu okupirala Austro-Ugarska monarhija, čiji je dolazak izazvao masovno seljenje. Uzroci su prvenstveno počivali na strahu. Istodobno su Bošnjacima bili obećani posjedi, zemlja u Turskoj. Nakon Elizabetina verdikta iz g. 1492., po kojemu se Židovi protjerani iz Španije ne mogu više nikada vratiti u tu zemlju, Austro-Ugarska je donijela sličan dekret, kojim se muslimanskim iseljenicima zabranjuje povratak u Bosnu.

Aleksandar Ranković i tzv. nova Jugoslavija preuzeli su to pravilo iz tzv. stare Jugoslavije, po kojem su stanovnici koji su iz Makedonije i Bo­sne išli u Tursku gubili državljanstvo i pravo na povratak u svoju zemlju. Upravo u doba Rankovića trošili su se milioni da se četnici iz Evrope i Amerike vrate nazad u Jugoslaviju, dok se Bošnjacima zabranjivao po­vratak. Tek kada bi imali turske pasoše, mogli su dobiti prolaznu vizu za neku drugu zemlju ili ograničeni boravak.

Kad je u staroj Jugoslaviji provedena agrarna reforma bio je to još jedan veliki materijalni pad. Tada su nama ostali čardaci, a zemlja oduze­ta, tada je jedna čitava društvena klasa ostala bez ikakvih materijalnih sredstava. Znam da je bilo ljudi koji nakon tih reformi, odnosno sveobuh­vatnih pljački izvršenih nad muslimanima nisu do smrti izlazili iz kuća, ponos im nije dopuštao da pokažu kako su prodali svoje zlatne satove i nakit svojih žena, da su u jednoj poraznoj materijalnoj bijedi, da moraju tražiti pomoć od drugoga kako bi preživjeli. Bilo je to tužno i bijedno umiranje jedne klase koja takav kraj nikako nije zaslužila.

Najveći i daleko najsudbonosniji lom bila je četnička agresija 1991., koja, evo, još traje. Nesposobnost da se agresija spriječi, a još tragičnije, nemogućnost da se od nje odbranimo, poljuljala je temelje našega bića. Usporedo s tim nevoljama i materijalnim osiromašenjem došlo je do totalnog moralnog kaosa. Uspjehe naroda da se spasi iz omče agresora i vojne uspjehe samoorganiziranih područja prisvajaju neke stranke i pojedinci koji su prvi ostavili narod da bi spasili svoju glavu. Neznalice se slave kao geniji, državnici i božiji miljenici. Nitkovi uzimaju najveće položaje, kriminalci postaju gradonačelnici, softe veliki stratezi, koji se rasipaju milionima dolara, pokupljenim od naših radnika i dobivenih iz islamskih zemalja. Notorni agenti neprijatelja vladaju strankom na vlasti, a istinski se naučnici i oficiri tjeraju i odbacuju. Oni koji dijele i rasipaju njima tuđe i narodne novce jesu »dobrotvori«, a oni koji daju svoje vlastite i žrtvuju svoje vrijeme i imanja kleveću se i na sve načine ocr­njuju. Nema granica za tu iskvarenu mafiju, koja beskrupulozno isko­rištava vjeru i patriotska osjećanja, a prije svega izmučeni narod, servi­rajući mu iluzije, kako se ljudi ne bi osvijestili i svu tu bagru potjerali s uzurpiranih položaja. Jeftina je postala cijena raznih novinara i pisaca, za male novce oni su spremni napisati velike laži i klevete.