Barabe na djelu

Puk je izabrao Barabu! To je metafora, koja skraćuje ci­jelu historiju općeg oduševljenja za propalice, kad protiv njih nastupa nepopustljiv i bespomoćan moral: u jednom trenutku bira se ono što će trajati stoljećima!

Slijedimo još jedan čas novozavjetnu sliku: već pred su­dom raspust je u punom zamahu; izbor legalizira barabstvo kao bolju, veseliju stranu historije! I više nema novosti: na svim sudovima donosi se ista odluka većine. Nakon toga po­činje opet radost izjednačavanja u surovom beščašću.

Da: tragedija se može pripremati cijelu vječnost, ali se ostvaruje u jednom jedinom trenutku. Onda slijedi smrt za junaka, i udaljavanje od nje za publiku.

Barabski ton na sve strane pokazuje da smo mi u trijum­falnom periodu zaborava. Nadmetanje u drskosti, u nemi­losrdnom napadanju na nostalgiju za čašću vrednijom od ži­vota, nije samo stav, nego i put do opće sklonosti. Nedosta­tak morala mora biti što ekspanzivniji, što spektakularniji, da bi mu sva sredstva bila pri ruci. Uz raspust svi žele cirkus, svi traže vašar! To je vrijeme kad moralne nakaze s cini­zmom zarađuju time što se pokazuju. I ne smiju se uspoređi­vati s rugobama koje su žrtve prirode: u pitanju je posebna vrsta uvježbane protumoralnosti!

Dakako: osnovni tok ima i svoj sitnež! One koji prčkaju. To su sluge Velikog glasa, na njegovoj periferiji. Oni ne obavljaju manje važan, nego manje izravan posao: šire barabski rasap u kulturi. Frivolnost i cinizam, koji po prvotnom izboru privlače odobravanje javnosti, s razmetljivošću - što nije samo slučajna pratnja! - predstavlja svu trivijalnost za­jedničkog obzora u pirotehničkim neslanim akrobacijama: i on postaje zanimljiv njima samima! Jedina pozadina uvijek je razdragana surovost gledališta: banalnost postaje opojna. A opojna banalnost, lišena morala, kroz cijelu historiju drži palac spram dolje: ona poziva na uništenje! Radosna bezob­zirnost, oslobođena svih napora, prožeta mržnjom prema svemu što s njima nastaje, može se podvrgavati autoritetu, ako on od nje zahtijeva da bude potpuna; ili da slavi udalje­ne, često ishlapjele bogove: ona se može zanositi neprisut­nim, jer je ne obvezuje. I to je njen pozitivnisadržaj: to su­stavno pražnjenje tradicije; pretvaranje prethodne veličine u puku brbljariju: u slavu koja ubija!

Čast mora bježati od suda, ako ne želi biti razapeta: to je pravda vjekova! Ona se ne smije objaviti, ako želi postojati: to je paradoks etičkog čina!