Baščaršijska škija

Edo, vojnik hrvatske jedinice na Stupu, ima svoju priču, jednu s prve crte bojišnice, koju ne želi izbrisati iz sjećanja, iz kuće na sup­rotnoj strani ulice, koja je igrala ulogu crte razdvajanja između sr­pskih i hrvatskih vojnika, izišao je dječak od šest godina. Nešto je po pustoj ulici tražio i nije znao da je na nišanu Edi i njegovim drugo­vima, svojim neprijateljima. Otac ga i majka zovu da se vrati, da će poginuti. Roditeljsku kuknjavu i dozivanje slušaju Edo i njegovi. Čak ni uvis nisu zapucali, da dječaka zaplaše i vrate nesretnim rodi­teljima. Dječak je, konačno, našao što je tražio, autić crvene boje, i vratio se svojim roditeljima.

Sutradan se na onoj kući iz koje je izišao dječak istovremeno ot­varaju i vrata u prizemlju i prozor na drugom katu. Na prozor, zak­lonjen za prag da ne bude vidljiv hrvatskim nišandžijama, viče muškarac, vjerojatno dječakov otac:

»To vam je za ono jučer!«

A na vrata izlazi onaj jučerašnji dječak! U naručju nosi košaru punu hrane i bocu šljive. Prešao je ulicu, crtu razdvajanja, i Edi, ko­ji mu je, ne otkrivajući se srpskim snajperistima, izišao u susret, uručio i košaru i hranu sa šljivom.

I siže koji u svaštari nosi naslov »Snajperist« u »Baščaršijskoj škiji« je, kao dogotovljena trolisna priča, dobio produže­nje naslova, koji sada glasi »Zaljubljeni snajperist«:

Moj prijatelj Ramiz bio je snajperist. Lovio je žrtve u četvrti Grbavica koju su držali Srbi - priča mi u kavani bojovnik Enver. -Zabarikadiran u potkrovlju jedne šesterokatnice, vrebao je po prozo­rima, terasama i krovovima srpske snajperiste, koji su ubijali ne­dužne građane na ulicama.

Ramiz je svakoga dana kroz dalekozor na nišanu mogao vidjeti ženu, malu, duge smeđe kose, uvijek u crvenom kaputu, kako prelazi preko terase i nosi u potkrovlje suprotne kuće kavu nekom srpskom zabarikadiranom strijelcu kakav je i Ramiz. Možda mužu, možda zaručniku, možda bratu, a možda samo komšiji.

Kad bi dobio smjenu i odlazio sa svog položaja na zasluženi odmor Ramiz bi onome koji bi ga zamijenio govorio što će vidjeti kroz nišanski dalekozor. I molio bi ga da ne puca u tu lijepu ženu u crve­nom kaputu, iako ona kavom časti njihova neprijatelja.

Ramiz je odlučio da će, kad rat završi, otići na Grbavicu, ispro­siti ženu u crvenom kaputu i njome se oženiti.

Ali je Ramiz teško ranjen, amputirali su mu lijevu nogu i sad će na Grbavicu morati na štakama. Njemu to ne smeta. On čeka kraj rata. On je još ludo zaljubljen u ženu u crvenom kaputu, koja dan i noć, noć i dan, prolazi kroz vidokrug njegova nišanskog dalekozora.

Siže naslovljen kao »Zakletva« u obradi je za »Baščaršijsku škiju« dobio naslov »Iščašenje»:

Hineći da je prilikom pada na zaleđenoj cesti iščašio ruku u lak­tu, Stevan Mrkalj, Srbin, došao je do svog susjeda Hasana Jašarevića, poznatog travara i čovjeka koji je vješt u namještanju iščašenih zglobova.

»Pomozi mi, snajperisti na sve strane, prije ću poginuti nego doći do bolnice i liječnika«, kaže Stevan Hasanu.

»Ne mogu ti pomoći, komšija, a pomoći bih ti htio. Kad sam pri­je tjedan dana sahranio majku, koju je ubio snajperist dok je prelazi­la ulicu, nad njenim sam se mezarom zakleo da do kraja života ni jednom Srbinu neću pružiti ruku. Dosad sam zakletvu održao! A, evo, sad ti dođe da ti namjestim zglob u laktu! Namjestio bih ga, kad ne bih morao prekršiti zakletvu danu majci nad njenim mezarom«, kaže mu Hasan.

»A bi li mi, komšija, namjestio koljeno da sam iščašio zglob u koljenu?« pita ga Stevan.

»Jašta nego bih namjestio!« kaže Hasan s olakšanjem.

»E, onda te molim da pođeš sa mnom do moga stana i namjestiš mi ženi iščašeni zglob lijevog koljena. Ona je, komšija, pala na ledu, a ne ja«, kaže Stevan. »Drži je za koljeno, a ruku joj ne moraš ni do­taknuti!«

»Može! Idemo odmah!« odgovori Hasan.

Naslov »Hrvatsko znakovlje« ostao je nepromijenjen i nad sižeom u svaštari i nad pričom u »Baščaršijskoj škiji»:

Ivan Ivanović, bankovni činovnik, otkako za sebe zna, bio je ka­tolik i Hrvat. Politikom se u vrijeme komunizma nije bavio, jer je ne baviti se politikom u to vrijeme bila najbolja politika. Kad je došla demokracija i svaki narod osnovao svoju stranku, i on se odlučio upisati u stranku gdje se upisivalo najviše Hrvata. Zakazana je os­nivačka skupština te hrvatske stranke i, prilikom podjele što će tko na toj osnivačkoj skupštini govoriti, njega je dopalo da u trajanju od pet minuta govori o hrvatskom znakovlju.

On je bio i katolik i Hrvat, ali što bi to moglo biti hrvatsko znakovlje nije znao. Da nekoga, dok su ga tom temom zaduživali, upita što je to o čemu bi imao govoriti, bilo ga je stid, jer bi time, bo­jao se, pokazao da nije ni Hrvat ni katolik. Mislio je i mislio, ali nije mogao smisliti ništa dok ga netko ne uputi u hrvatsko znakovlje. A pitati nije mogao jer bi se znalo što to znači, da je nikakav Hrvat kad ne poznaje znakovlje svoje vjere i nacije.

Našao je rješenje. Pravit će se bolesnim i na osnivačku skupšti­nu neće doći. Tako će izbjeći etiketu daje nikakav katolik i još nikakviji Hrvat kad ništa ne zna o hrvatskom znakovlju.

I mislite da je izbjegao etiketiranje? Nije! Rekli su mu da je ni­kakav Hrvat kad ga je lagana prehlada mogla spriječiti da prisustvu­je osnivačkoj skupštini stranke. Tom povijesnom trenutku!

Kao podsjetnik da za »Baščaršijsku škiju« napiše priču »Govor« u svoju je svaštaru Milak unio samo jednu rečenicu i pridodao joj jednu poslovicu:

Što je čovjek bliže smrti, sve manje govori.

Da je Bog stvorio ljude bez guzice, na svijetu bi bilo više svijet­lih obraza.

Nisam siguran, samo pretpostavljam da je bilješka pod naslovom »Zapovijed« u »Baščaršijskoj škiji« razvijena u pri­ču »Zamračenje«:

Ulični ga stražari opominju: »Nisi zamračio prozor. Zamrači ga!«

On ne pristaje zamračiti prozor.

Ne želi da mu se zapovijeda! Ne podnosi zapovijedi ni kad mu zapovijedaju razumnu stvar.

Dvije bilješke, jedna pod naslovom »Ljubičasti jorgovan«, a druga nazvana »Ptičica«, poslužile su Milaku da napiše pri­ču »O ptici i jorgovanu»:

Preko ulice su pružene tenkovske zapreke. Čelični ježevi, beton­ski blokovi, automobilske gume od kojih jedna gori i širi oko prepreke dim i smrad. U tom željezu, betonu i dimu na jednom zarđalom če­ličnom ježu stoji grana ljubičastog jorgovana.

Je li je netko rukom otkinuo u svom vrtu i tu donio, ili ju je tu bacila eksplozija granate kad je pala i eksplodirala u susjednom vrtu?

Televizijska je kamera uhvatila ptičicu koja skakuće po repu neeksplodirane mine bačene iz minobacača.

Kad se usporedi siže priče »Tenkist«, što sam ga našao u svaštari, s dovršenom pričom pod istim naslovom u »Baščaršijskoj škiji«, vidi se da je Milak, jer mu stvarni događaj nije nalijegao u zadani kalup, stvarnost razvodnio do te mjere da ono što se u njegovoj trolisnoj priči nalazi ima vrlo malo veze s onim što se stvarno dogodilo.

Izvjesni Simo Delić, bivši šef osiguranja tvornice automobila, iz Vojkovića, i brat mu Svetislav, prodali su kombajn i kupili stari tenk od jugoslavenske vojske. Vozaju se u svom tenku i pucaju na sve što je hrvatsko i muslimansko.

Vozaju se braća i pucaju! Ubiše majku i snahu Vahida Gluhovića, a kćer mu raniše. I kći rane preživi!

Slika televizija Vahida, i pita televizija Vahida: »Što bi ti, Vahide, učinio toj ludoj braći Delićima?«

»Ja bih s njima želio sjesti za stol, popiti kavu i porazgovarati. Pitao bi ih što im bijaše da kupiše taj tenk i da mi pobiše čeljad?«

Kakva čovječnost! Kakva ljudina! Bilo je mišljenje svih koji su gledali emisiju o dobrom Vahidu i ludoj braći Delićima.

Nastavak ove priče do sada nije bio prikazan na televiziji.

Juka Prazina, slavni Juka, uhvati živa oba brata Delića, uzme im tenk, a njih odvede dobrom čovjeku Vahidu Gluhoviću da s njima kafeniše i razgovara.

»Zašto mi ubiste nanu i nevjestu?« pita Vahid Simu i Svetislava.

»Pa, naišli na nišan!« kažu braća.

Vahid se, koliko god bio dobar, i koliko ga god dobrota proslavi po svijetu, nije mogao suzdržati i brata Simu podbode laktom pod rebra. Tenkist glasno jauknu i kroz jauk reče:

»Vahide, bolan, što me udaraš? Da sam htio, da sam bio zločest čovjek, uz majku i nevjestu mogao sam ti i kćer ubiti. Da sam je ga­đao u glavu, a mogao sam, umjesto u grudi, i pogodio joj glavu kao što sam joj pogodio grudi, ne bi preživjela. Mogao sam, a nisam htio! I za to bi mi trebao biti zahvalan.«

Ne zna se što je nakon toga očitovanja Simina milosrđa Gluho­vić uradio Delićima. Gluhović izjavljuje da je Delićima ostao zahva­lan na ono malo milosrđa što su mu ga pružili, da ima živu kćer, pa ih je pustio da se bez tenka vrate u svoje Vojkoviće.

Ali se može čuti i to da Delići, i pored iskazanog milosrđa prema Vahidovoj kćeri, svoje Vojkoviće nikada više nisu vidjeli.

Jedno je sigurno, to se može provjeriti i na tome zasnovati sud, da je Milak iznevjerio stvarnost. U priči »Tenkist«, kakvu nalazimo u »Baščaršijskoj škiji«, Vahid je mnogo veći čovjek nego što je bio kad je preko televizije govorio. U priči nema dvojbe što je bilo s braćom Delićima. Tamo se sve zna: njih je dobri Vahid Gluhović, zahvalan i za ono malo milosrđa što ga je od braće dobio, pustio da odu pješke svojoj kući. Ne, ipak u tenku! Pješke - da im to bude pokora za to što su mu ubili na­nu i nevjestu.

Siže desete priče po redu, i zadnje koju ćemo prenijeti iz svaštare, u svaštari bez naslova a u »Baščaršijskoj škiji« pod naslovom »Strijeljanje«, dokazuje da se motivi Milakovih pri­ča ponavljaju i u sadržaju i u poantiranju toga sadržaja. Da su uvijek o istom i da stalno završavaju na isti način! Da je jedna priča, bilo koja, matrica svima ostalima i da autoru nikako ne uspijeva nekoliko motiva staviti u određeni odnos, koji bi sli­ku svijeta učinio drukčijom, a priču raznovrsnijom. To je glav­ni razlog što će ovo biti zadnji prijenos sižea iz svaštare u pri­ču o njenu autoru. Da se pokaže njihova istost, i deset ih je bi­lo dovoljno prenijeti!

Na Dobrni su srpski vojnici uhvatili Bošnjaka snajperista, ime­nom Zijad, i osudili ga na smrt, što se svakom snajperistu i bez suda dosuđuje. Ali pet srpskih vojnika odbija izvršiti presudu.

Kad dragovoljno nije išlo, srpski zapovjednik izdaje pismenu zapovijed Panteliji Opačiću da ustrijeli snajperista Zijada. Pantelija s otkvačenom strojnom puškom izlazi pred Zijada, ruka mu je na okidaču i on samo što nije zapucao.

»Jesi li ti jučer ručao sjedeći na kupoli tenka?« pita Zijad Panteliju.

»Jesam«, odgovara Pantelija.

»Jesi jeo ono malo jela duže od jednog sata?«

»Jeo sam.«

»Čitav sam te taj sat imao na nišanu. Bio sam gladan, uživao sam u gledanju kako slatko jedeš, i bilo mi je kao da sam sjedim na tenku i ručam. A kad si dovršio ručak, uživao sam u tvojoj sitosti kao da sam se sam nasitio. Zato, ni kad si jeo ni kad si bio sit, nisam potegnuo okidač na pušci« reče Zijad.

Pantelija zakoči pušku, ode zapovjedniku i reče mu da Zijada ubiti ne može.

Zapovjednik se ljutnu i odluči sam uraditi ono što su vojnici odbili. Ali pomisli: »Što da on čini ono što njegovi vojnici s valjanim razlogom odbijaju učiniti?« Zato Zijada oslobodi smrtne kazne, koja se bez suđenja dosuđuje svakom snajperistu.

Stavi Zijada na popis zarobljenika koji će biti razmijenjeni s Bošnjacima čim dođe do prve razmjene.

I tako, jedna za drugom, kao kupine na vlati kovilja, kao ulovljene ribe na vrbovu prutu, nižu se te pričice pune ljudske dobrote, drage uhu, prijatne duši, jer dobrote u svom svijetu nikada ne može biti dosta. Nanizane u »Lampašu« i »Slobod­nom Primorju«, gdje se tiskaju pod imenom Mile Milaka, one govore glasom dobrote iz pakla opkoljenog grada, pjevom koje će svako uho prepoznati kao rajski pjev.