Zima je bila sa puno snijega

 

U davna još vremena bio je osuđen ponos, dizanje nad uske mogućnosti. Ali osuđena je bila i velika radoznalost, grabežljivost mozga. Ti orlovi, možda su to ljudi najskromniji, s najmanje potreba. Nego povjerenje ne uživaju. Nažalost, ni Faustu ne vjeruju. Kao god ni Prometeju.

Tin Ujević („Savremenik“ XXVII.,br7.-8., str.610.-611.;Zagreb, srpanj-kolovoz 1938.“Grabežiljvost mozga“)

***

 

Kao i svake nedjelje a i svecom, bez obzira na sušu i ljetnu pripeku, zalegli smo udnu šljivika (šljive Madžarke, bjelice i pokoja zezdelija). Bila je i jedna jabuka – ljutka i sitna (božemeprosti kao da je divljaka - ljuta kao ljuto žensko).

─ Ilinom je znao biti blagoslov u Garevcu, a na Roka (odmah poslije Velike Gospe), u Prudu.

Izvaljeni na ležaljkama i madracima zalegli u travu uz živicu i ostruge preko koje ako se kroz gustiš malo proviri i na prste propne, širio pogled na livade i pašnjake u večernjem zatišju koje je znalo uhvatiti dušu do ganuća. Pod već ugaslim nebom stričevo je pripovijedanje izazivalo neko dodatno zadovoljstvo nas curica i dječaka. Moljakali smo ga da nastavi s pripovijedanjem kada se dan potpuno ugasio, a večenja vlaga otpočinje s prosipanjem rose.

─ Njegovo pripovijedanje, uz dim cigare i dubokim glasom, bi u pjesniku odagnalo pjesničku glad (Bukowski bi sigurno pripalio jednu).

I kada bi od pričanja sustao nije se moglo razaznati priča li pročitano ili opisuje doživljeno. Nismo mogli zamijetiti kad odustaje od tuđeg, a otpočinje s vlastitim. Priča je bila uzbudljivijom što je više izmicala pročitanom i doživljenom – što se više primicala izmišljenom.

─ I de ti sada znaj pa razaberi što je doživljeno a što izmišljeno?

Takve priče i zapetljancije uvjek rasplaču i potresaju ženska srca ali bogme i pokoje muško. A naime, radi se o dvoje neznanaca.

─ Nastavi, nastavi!

„Dakle, u jenoj kolodvorskoj čekaonici i u sitne sate sretnu se dvoje ljudi... muškarac i žena...“

Pogledao sam okolo o čuo tišinu, ovolikačke oči i do trave obješena usta.

„... sretnu se dvoje ljudi. Ona je na izmaku mladosti ali žena mladolika. S plavim čupercima (kikicama). Sivooka. Sjedi i čeka u crvenkastom kaputu i sličnom šalu s crnim pjegama. Usne ko nacrtane (mesnate i lijepe). Lice svijetlo, pravilno i fino. Lijepa kao muštuluk. Grudi joj pristaju a na nogicama zimske čizmice. Sve je fino uparila. Ruke bez rukavica (vjerojatno je imala tople dlanove) i mirne, s prstenom na prstu lijeve ruke (nije zaručnički, niti bračni), u ušima naušnice a oko vrata babin ili materin lančić – to je sve od zlatnine što je na sebi imala.“

─ A on?

„U kaputu do koljena (iz džepa mu viri knjižica, mekog uveza, od Gabriela Garcíe Márqueza „Pukovniku nema tko da piše“ – knjiški neki čovjek), krojačkom, tamnom i malo zgužvanog od puta – izgužvanost pri putovanju nikome ne smeta. Podšišan, mirišljav i s bradom od tjedan dana. Vrat (skoro do brade) ušuškan plavim Kašmir šalom. Plećat i jak, a usne mu kao izrezane i čvrste. Nos njegovoj glavi pristaje i da je manji ne bi valjalo.“

 

Vani je ciča zima (možda i poledica), snijeg pod nogama škripi i padao je cijeli uboga dan i noć (kao u filmu „Doktor Schiwago“) . Možda u  današnjem svijetu i nije neobično kada žena sa zanimanjem tako dugo u tamnom sivilu iza prozora gleda igru (oko noćne lampe) snježnih pahulja. Rijetki glasovi putnika jedva su dopirali do njih (gluho je doba) i takva je atmosfera još snažnije naglašavala tajac u čekaonici, onu vrstu tišine koju je noć gutala svojom hladnoćom.