Spoznaja

Toga prijepodneva prolazeći pored gradske sale, za koju je André Rieu (napasnik jedan) rekao da sliči na šupu, kolovoz je najplodonosniji mjesec, kaže jedan mudrac dvadesetog stoljeća. Govoreći o plodnoj zemlji onda rađanje kasnog ljetnog (predjesenskog) života ostavlja još veći dojam rodnosti i blagostanja.

Uživao je u njezinom pokretu i bogatstvu njenih pričâ, a nije to isticao ili dao joj do znanja, niti je nekakvih drugih znakova s njegove strane bilo. Divio se čarobnom svojstvu žene da ništa ne učini suvišno i da u svemu znade uspostaviti mjeru. Znala je biti i tješiteljica, svijet obasipati lijepim govorom kao i onda kad prstima lomi i poslužuje kruh... mislio je, ispijajući kavu i uz drndanje kotača tramvaja gradskog prijevoza, u bašči Cafea „Alex“ (više beton nego bašča)

Ponekad se osjećao kao čovjek koji ne poznaje sebe, svoje misli – to ga postidi. Nije mu pristajalo i osjeti blagu nelagodu, i nije bio (kako babe vele) kočoperan, iz koje se pokušao izvući, bježeći na drugu temu.

Ono poznato znači ono na što smo naviknuti, tako da se tome više ne čudimo, naše svakodnevlje, bilo koje pravilo u kojemu se nalazimo.

─ Kako?

Nije li naša potreba za spoznajom upravo ta potreba za poznatim, volja da se svemu stranom, neobičnom, upitnom otkrije samo ono što nas ne može uznemiriti? Ne bi li to trebao biti instinkt straha, a koji se zove spoznaja? Spoznaja bi trebala biti klicanje radosti jer nam daje osjećaj sigurnosti?

─ Je li sve tako?

Obeshrabrenje je bilo očigledno (ništa nije mogao skriti). Obli ga rumen kao znak nelagode. Razlogom unutarnje uznemirenosti koja u njemu raste bezuspješno je traženje riječî koje bi mu trebale u takvoj prigodi. Čini mu se da bi izlaz iz te situacije bio njezin zanos koji je mogao ponijeti sred plavetnila oceana, uokolo u kojem bi, navlačeći na lice grimase neobičnog mira, i kao okamenjen gledao riječne alge, beskrajno tih. Voda je bila neobično bistra ali plitka da je mogao nazrijeti dno. Uvijek je znao suspregnuti i pod kontrolom držati svoje nagone i želje. K tomu riječi i slike su djelovale i imale određeni učinak na njegov mozak koji je odašiljao dalje. No, ostao je pri svome usprkos cjelokupnoj spregi događanja. Voda mu prišapnu na uho njegovu staru dvojbu kad noćima, znade biti nemiran zbog prohujalog vremena možda bar jednom netko pročita njegove verze; osjećajući da će mu umorna glava klonuti i usnuti slatki sanak na vječnome uzglavlju.

Držao se svojih strogih nazora (koja konzerva od čovjeka), pokore i razmišljao o viđenom kad se ona na jedan senzualan tj. sladostrastan način uznemiri i zabaci kosu otraga, izvi se u pojasu tako da grudi zategnuše bijelu bluzu, a vrat, dugačak i preplanuo, još se više izduži i dobi na ljepoti. Njezine modre oči, koje nije skidala s njega, radosno sijevnuše, mesnate usne lagano zadrhtaše a prstima započe otkopčavati bluzu. Taj božanski prizor kao neka objava tajnovita i bezmalo mistična. Kad je pokazala dojke čarobne pod ovim nebeskim svodom u prostoru nije bilo ništa nestvarno osim zemaljskog obilja užitka i radosti.