Vani je posvuda tama i pišem samo što mi sjena kaže, moja klupa i naša plahost

Na što da se potužim kad padne noć? Nisam ja burek pa da se svima svidim, da svima bude lijepo. Malo me muči moja bikovska glava. Stotine i stotine sutona motrih tvoj luk i kolut kao nad livadama što goni na šutljivost i ovaj mjesec boje pijeska – upravo sada.

Je li cilj zaborav, koji trebam unaprijed dosegnuti? U kojoj jučerašnjici i u kojem dvorištu, pitam se? Kao u pustinji koja nema bitne razlike od kamene ceste koja vodi do bunara u kojem još ima vode. Kao u Adamovu vrtu i sinova mu Kajina i Abela kad je potekla krv. A mi se molimo neka ga razderu vuci; to je valjda najkraći put. Zvijezde su okrutne i bdiju kao u noći nečijeg rođenja a mi smo im zahvalni jer tjeraju ovo zlato od tame poput neželjenih zvjeri.

Vani je posvuda tama i pišem samo što mi sjena kaže, moja klupa i naša plahost.

Ljudi vole laž, a svi se kunu u istinu, a istina, pak, rađa mržnju iako je svi ljube jer ne žele biti prevareni, ne žele da im se dokaže da su na krivome putu. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje i u mraku otkriva. Valjda zato što je naše srce tromo, zaslijepljeno i sramotno pa hoće da ostane skriveno. Nije na meni da donosim sud. I što nas čeka na kraju puta? Nihilizam o kojem je govorio Nietzsche, koji dohodi?

─ Neću ti pričati o Ivanovom Otkrivenju, mada je vrijeme blizu. – reče mi svećenik iz Posavlja – kazat ću ti jednu priču:

„Jedan čovjek iz daleke Kine radio je od zvijezde do zvijezde i ništa nije stekao. Imao je samo sina jedinca kojeg je naučio da čita i lijepo piše. I taj čovjek je na samrti  ostavio svome sinu samo dvije kutijce; crnu i bijelu. Rekao mu je: „Crnu otvori kad ti bude jako teško, a bijelu otvori kad ti bude dobro u životu.“ Starina je umro, sin ga sahranio i tako nastavio s mukotrpnim životom. Radio je samo da se prehrani. Jednu večer opljačkali su ga; ukrali su mu svu bijedu koju je imao čak i njegovu jedinu košulju. U očaju i bezizlaznosti mladić odluči da se ubije. No, sjetio se očevih riječi i iz postave hlača izvuče crnu kutijicu, otvori i izvadi komadić papira na kojem je otac napisao: „I to će proći.“ Ove riječi su ga odagnale u njegovoj nakani i već idućih dana dobije namještenje kod seoskog poglavara kao pisar. Radio je i pomagao nepismenim seljacima, a gazda ga je obilato novčano nagrađivao. Stekao je kuću, imanje i ugled. Stari poglavar nije imao muške djece te je kćer i svo imanje, prije smrti, dao ovome vrijednom mladiću. Bilo mu je dobro, sjeti se očevih riječi i otvori bijelu kutijcu i iz nje izvadi komad papira na kojem je njegov otac napisao: „I to će proći.“