Let iznad četiri lista

Dobar glas daleko se čuje, a loš još dalje. Da u tome ima i istine dokaz su matere koje su kćerima govorile:

─ 'Ćeri moja, zlato moje, eto prispilo ti vrijeme za udaju. Dobro otvori oči. Nemoj dijete u Balegovac, tamo se samo tuku i piju.

 

Anto Kelin i njegov pajdaš Mrvelj bili su očit dokaz. Jednom sam (ima tome podosta godina) vidjevši Antu kao zatvorenika (uhapsilo ga) trljao oči od nevjerice.

─ Izdž'o je hadžija i gore stvari, izdrž'aće hadžija i ovo!

Od dragosti što me vidi pa mi glasom grlatim doda:

─ Susjed, ako te neko mrko pogleda – samo reci meni!

 

Jednom je fra Mirko Filipović u „Svjetlo riječi“ rekao:

„Kad je fra Ivan Franjo Jukić 1842. prolazio ovim krajevima, (između Dervente i Doboja) negdje u okolici Foče susretne nekoliko ljudi i upita svog pratioca: 

- Kakvi su to Hrvaćani?

- Bježi, ne pitaj – odgovori kiridžija – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi.

 

Hrvaćani su za Jukića oni koji su se u ove krajeve doseli iz Hercegovine i Dalmacije.“

 

***

 

Kiša je davno već prestala padati. Promatrao je prozore na obližnjim zgradama i sunčeve zrake koje su padale unutra kroz pukotine žaluzina, podrhtavale su samo na prvi pogled, a u stvari su mirovale u svom kosom položaju spajajući dva svjetla, vanjsko i unutarnje, kao što se u vremenu spaja trostruko viđene od kojeg je sadašnjost sve.

 

Jedan poteže natočenu čašu s pjenastim (i vjerojatno hladnim) pivom:

─ Ode k'o u kreč

 

Tog dana bilo je dobrovoljno darivanje krvi. U glavu mu dođe poštapalica novokonponiranog bećarca:

„Mala moja kad bi meni dala, i ti bi se dariocem zvala!„

 

***

 

Utvaram si pravo (tako je govorio Ćiro Blažević) zamijetiti da se sunce bogovski osililo i okolni oblaci, slični mačićima, nisu mu mogli nauditi. Konobari u Tošu su zasukali rukave i brzo poredali stolove.

Na kutiji s cigaram namjesto „Pušenje ubija“ mnogo bolje bi stojalo... naprimjer:

─ Pušenje nije za svakog... ili Nek' puši kome se puši.

A pročitavši s druge strane prasnuo je u smijeh: „Djeca pušača imaju veće izglede da će i sama početi pušiti. „

Nešto nakaradnije nije odveć pročitao.

Nastavio je dalje s čitanjem kratkog romana od Màrqueza „Nevjerojatna i tužna priča o nevinoj Eréndiri i njezinoj bezdušnoj babi“. Onda ga je tušio poznanik s pričom o otoku Cresu, Lošinju i Vranskom jezeru (valjda je bio tamo).

„Legenda o postanku Vranskog jezera govori da je ono nekad bilo veliko polje u vlasništvu dviju sestara Gavanki. Jedna sestra je bila bogata i škrta, a druga je bila siromašna. Bogata sestra se osilila i počela otimati posjed drugoj, a okrutno i škrto je postupala i prema siromasima. Radi toga je na nju pala božja kazna, potres i potop. Razrušen joj je i potopljen zamak. Ostaci zamka se prema priči i danas vide duboko na dnu jezera i samo se katkada, za oluja, čuje zvonjava iz vodenih dubina. „

 

***

 

Okolo Ivanovog odra bilo je tužno:

 

„Padaj suzo ali nemoj dugo, padati niz lice. Ako nekad zaplakat se mora, nek to budu suze radosnice! „