Kažu da je kavez na prozoru znak pjesničkih duša. One sanjare sa žutim pticama s Kanarskih otoka. Čeznu i venu s romanima iz prošastoga stoljeća. Ali šta rade gnijezda? Gnijezda malo imamo, a više ih posjećuju zmije nego bezobzirne dječje ruke. Pa kada netko nađe uduplju golišane, ponese ih kući u kavez bez svakoga grizodušja. Nikakav ustav nije zajamčio slobodu kretanja ptica. Malo gnijezda vidim u ovom naselju - i grad je zato, jer je malo gnijezda. Ptice, osim najnedelikatnijih, ostentativno izbjegavaju velike konglomerate kuća. Mi tetošimo golube, a nas posjećuju bezočni vrapci. Ali u neko daleko doba, gnijezda su ptice vijale na svakoj gredi, u svakoj rupi. Tada se nisu ptice sasvim odricale čovjeka. Ovdje, eno svega jedno gnijezdo, visoko, na vrh jablana, na stablu koje strši u sredini svojih drugova. To je baš centralna tačka u svijetu živih stabala ovoga mjesta. Kažu da ima mjesta kamo dolaze neke rijetke ptice. Rode biraju kuće iz prošlih stoljeća, i samom pojavom dočaravaju slikoviti genij pokrajine. Na dunavskim sprudovima uzalud sam bilježio otiske noški dugovratih poletarka ...
Da. Hoćemo pjesme pjevica i njihove živahnosti. Zato smo sagradili kaveze. Ali za nas, za naš komoditet, a ne za njih. Pa tako imamo: kaveze za pjesnike, kaveze za žene, kaveze za talenat. Uvijek su po formatu i kovu starih vrsta, uvijek po tradiciji, sa zlatnim šipkama. Ili pozlaćenim? I onda imamo ptica koje neće da lete, jer ne vole da napuštaju kaveze za volju prostora gdje ima bure, nemira, kiše, groma. Mi smo sagradili kaveze za ljubav. Ne ljubav srca, nego obaveznu. To je zato da ljubav ne bude burna i stvarna nego bez briga, sigurna, spokojna, samo ljubav - ljupka i ljubavna. Bogovskim olujama je kraj. I ljubav i pjesma prelaze u prozu, u situ, zadovoljnu, idealnu prozu. I ako kavez ima otvorimo vratašca, ptice se sklanjaju na kišu. A gradski golubi klatare se naokolo ...
Tin Ujević"Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 612. - 613.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.