Gdje sam ono stao?

Jednom u nekim novinama, novinar je pitao, već slavnu i bogatu, Coco Chanel je li sretna? Zagledana u daljinu, rekla je: „Neljubljena žena je izgubljena žena.“

Naravno, znajući da je život nije mazio i da je najbolja ljubav samo ushićena poredba, bolan žar i baklja što bi trebala svijetliti prema višim putovima, Coco je mislila na izgubljenost u vremenu i prostoru tj. u životu.

 

Mislim da se iz izrečenog traži žrtva, odricanje. To mi zvuči poznato – kroz trnje do zvijezda. Je li moguće bez žrtve i odricanja postati valjalim? Je li moguće bajatome i blatnjavome bez pranja zamirisati čistoćom? Ne, prijatelji moji, to nije moguće. Možete vi sad (tako udobno zavaljeni) misliti što vam volja ali povuci, potegni, pravica i istina će zasjati pred očima svakog od nas. Ne budemo li iskreni, kakvi god vanjskim izgledom bili, ostat će mo ništavni i ružni – varalice, krepci i slijepci. Ali nas goni neka sila – energija naše zaostalosti, pokvrenosti.

 

Pri hodu po kući misleći kako ću još nakititi štivo i šiljeći olovku, htio sam na frišak zrak. Moj mačak me gleda kao vukodlak. Krmeljiv je, moram ga obrisati. Donosim mu hranu, mijenjam vodu, čistim wc, a on (i sa zecovima je isto tako; samo oni ne zabalave toliko i jedu samo zeleniš) ni da mahne šapicom, niti „hvala“ da kaže! Zbog blokade u glavi i pretrpljene štete (mačak je kriv) nisam se imao kome obratiti. On me samo promatrao okrenuvši glavu na drugu stranu, htio je đipiti na obližnju fotelju.

─ Čekaj, balavče, da te obrišem – vidiš kako si slinav?!

Vidim da je vrag odnio šalu i da od pisanja nema ništa  u ruke sam uzeo (opet) Marquezovih „Dvanaest hodočasnika“. Knjiga pripovijetki koja plijeni svojom jednostavnošću i pitkošću. I zaista, zbirka se ističe ponajprije po tome što je baš svaka priča savršeno napisana.

─ Gdje sam ono stao?

─ Zanimljivo je kako mačke brzo zaspu (negdje sam pročitao da provedu 70% vremena u spavanju).

─ Ah, da!

Freud je naš unutarnji svijet podijelio na tri dijela:

1) Id

2) Ego

3) Superego

Id su nagoni, instnktivni i nesvjesni porivi koje bismo nazvati onim životinjskim u nama. Superego je savjest, moral, ideja o idealnom u nama i sastoji se od društvenih normi i pravila ponašanja koja smo usvojili u djetinjstvu, tijekom školovanja i kao odrasli ljudi. Ego je, pak, negdje u sredini; on čuje ono što govori Id i čuje ono što govori Superego pa odlučuje kako komunicirati sa stvarnim svijetom.

To, čini mi se, izgleda ovako: Id je konj a Ego je jahač. Jahač mora budno motriti snagu konja i smirivati ga kad ovaj podivlja.

Njih trojica se neprestano guraju i utrkuju; približe pa se raziđu i malo-malo pa se potuku.

 

Ponekad mi se događaju stvari koje tek naknadno počinjem shvaćati. Što ti je život!? Životne priče nisu samo odraz ličnosti. One jesu ličnost ili, točnije one su važni dijelovi ličnosti. Životna priča malo po malo postaje jedna vrsta identiteta. Ona utječe na to kako govorimo i što je sve tu važno, zrcali nas i oblikuje. dakle, ta priča govori puno o nama, govori puno o svijetu u kojem smo živjeli i o svijetu kakav želimo graditi u budućnosti.

Sad se vi vjerojatno pitate:

─ A kakve sve to veze ima s početkom pripovijedanja?

S obzirom na to da pri pripovijedanju pripovjedači nude i biserje, odgovorit ću načelno:

─ Svatko od nas, pa tako o gospođa Chanel ima skriveni život želja tj. zašto želimo to, a ne nešto drugo? I također svatko od nas je podložan kojekakvim promjenama.

Nije važno što su od mene napravili – rekao je Jean Paul Sartre ─ nego što ću ja napraviti s onima što su od mene napravili.