Valja nama preko rijeke!

BOSANSKA POSAVINA - 15 GODINA NAKON DAYTONA

Piše: Ivan NUJIĆ

Bog je poslao svjetlost, ali ljudima je tama bila draža. Od tada do danas problem Bosanske Posavine za među­narodnu diplomaciju ne postoji i ona se njime ne bavi. Predsjednik je sve uvjerio da je stvar legla i da su ishodnom Daytona Hrvati zadovoljni, a one koji to nisu politički je diskvalificirao. Posavljani su se pak, šuštali od čekanja i zlih pogleda, prevareni i razočarani, razmiljeli svijetom noseći u sebi svoju patnju i čežnju za zavičajem koji osta­de tako blizu a tako daleko.

Obespamećena Dejtonija

Daytonski sporazum, potpisan u prosincu 1995, donio je na svijet državu Bosnu i Hercegovinu, ali je ona kao sakato nedonošče, zbog ne­spretnosti primalja, smjesta morala u inkubator - pod direktnu kontrolu međunarodne zajednice. Kako god, sporazum je definirao Ustav države BiH, ali prije svega njezinu podjelu na Federaciju BiH i RS, dakako prema rezultatima ratnih osvajanja. Tako je Dayton donio Bosni ono što joj je tada najviše trebalo - kraj otvorenog rata i patnji milijuna ljudi - ali nije uklonio uzroke rata: nacionalističku isključivost i mržnju prema drugima. Štoviše, ratnohuškački nacionalizam, iz kojega se izrodila ideologija etnič­kog čišćenja, sa srebreničkim masa­krom kao krajnjim dometom, spo­razumom je neizravno promoviran kao posve legalna metoda političkog djelovanja, jer upravo su inspiratori mržnje supotpisnici toga sporazuma. Bilo je stoga iluzorno očekivati da će se bogovi rata - inače prvaci rigidnih nacionalističkih stranaka, čija je politika i gurnula zemlju u rat - pro­metnuti u graditelje mira i suživota. Osim toga, Dayton im je u ruke dao ključ kojim mogu i dalje zaključavati vrata napretka vlastite države: kriterij vladanja i odlučivanja prema kojemu je bitna entitetska odnosno nacionalna pripadnost. Termin građanin posve je zabačen u korist fraze tri konstitutivna naroda. Tu nema manjina, nema osta­lih, nema građana, napokon - nema ljudi. A upravo je ljudima, izbjeglica­ma, rat nanio najveću nepravdu i zato se upravo na pitanju prava izbjeglica i raseljenih osoba, definiranih Anek­som 7 daytonskog Ustava, dokazalo kako je taj Ustav u biti proizvod zla i nepravde, jer potpisnici Ustava imaju na raspolaganju sve moguće mehaniz­me da legalno spriječe provedbu odlu­ka koje su sami potpisali.

Dejtonština na djelu u Derventi

U slučaju Bosanske Posavine takav je okvir uvjetovao da se u prve tri go­dine nakon Daytona broj povratnika u taj kraj mogao na prste izračunati, a oni najhrabriji, koji su na povratku uporno ustrajavali, bili izloženi doga­đanju naroda, odnosno linču, kao u Derventi na Jurjevdan 1998. Odredbe Aneksa 7 (cl. 2: "Strane se obvezuju stvoriti na svojim teritorijima političke, privredne i socijalne uvjete pogod­ne za dobrovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih osoba, bez davanja prednosti nekoj određenoj grupi"...) u Derventi su mrtvo slovo na papiru. Ta općina, u kojoj je, od 56.328 prijeratnih stanov­nika Hrvata bilo 21.972 (tj. 39%), a Bošnjaka 7.122 (12,64%), s 13.658 po­rušenih objekata označena je u svibnja 2005. kao druga u BiH po porušenosti stambenih objekata, odmah iza grada Sarajeva (18.847 ruševina). Međutim, iako najviše ruševina u Derventi pripa­da Hrvatima i Bošnjacima, u pet prvih godina nakon Daytona (1996-2000) u ovoj su općini popravljani isključi­vo objekti u vlasništvu Srba, za što je utrošeno 13.731.312 KM ili godišnje 2.746.262 KM. Nakon što su 2001. u obnovu službeno uključeni i Hrvati i Bošnjaci, kroz 7 godina (do 2007) utrošeno je 9.342.307 KM ili prosječ­no godišnje 1.334.615 KM - dakle upola manje nego u prvom periodu. Napokon, kada su 2008. Srbi isključe­ni iz obnove jer im je sve obnovljeno, država je za obnovu kuća derventskim Hrvatima odobrila samo 250.000 KM, a Bošnjacima 350.000 KM, s tim što je hrvatsku vlast pokušala skratiti. Napo­kon, u 2009. godini za 787 Hrvata koji su tražili obnovu svojih kuća u Derventi, državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, koje vodi g. Safet Halilović, nije predvidjelo ni suhu šljivu: oni su potpuno isključeni iz bilo kakva programa pomoći institucija BiH.

Nadalje, koliko se BiH brine za svoje građane, pokazuje podatak da su od 2004. do 2008. kroz projekte spo­menutog ministarstva u derventskoj općini obnovljene ukupno 82 kuće, i to za sva tri naroda skupa, što je manje od donacije Republike Hrvatske Hrva­tima derventske općine samo za 2009. godinu, kada je 98 hrvatskih povrat­nika dobilo materijal za obnovu kuća. Dakle, Hrvatska je u jednoj godini bh. građanima pomogla više nego njihova država u četiri godine.

Kako je s ostalim građanskim pra­vima za Hrvate u Posavini, nije teš­ko dokučiti jer oni ondje - prema daytonskoj logici - i nisu prije svega građani, nego Hrvati, što u prijevodu na derventski znači: pripadnici u ratu poraženog naroda. U govoru mnogih Dervenćana ratni događaji u ljeto '92, koji su završili izgonom većine od strane manjine, još uvijek se sažimaju pod izrazom oslobođenje. Stoga nije teško dokučiti što bi osloboditeljima značio povratak većine izbjeglica.

Vratiti se Bosni - vratiti se sebi

Da se Bosna i Hercegovina treba otarasiti Daytonskoga sporazuma i pribaviti ustav prikladan za Europu - da će ona to jednog dana, prije ili poslije, zaista i učiniti - to nitko oz­biljan ne može zanijekati. Međutim, dekomponiranje postojećega, ple­menskog uređenja i afirmacija novo­ga, građanskog i ljudskog, moguća je samo preko postojećih institucija. A one, daytonske kakve već jesu, ipak nude jedan izlaz: glasačko pravo. Stoga dobro rade Hrvati u Bosanskoj Posavini što u velikom broju, unatoč opstrukcijama od političkih protiv­nika i od lažne braće, traže i dobivaju osobne dokumente Bosne i Hercego­vine te tako ostvaruju svoje pravo su­djelovanja u vlasti. Dobro rade i oni koji se sa zaradom vraćaju u zavičaj i poput biblijskih prognanika-povratnika siju polja i sade voćnjake te tako pokazuju da im zemlja bosanska nije nezahvalna, nego da svaki ulože­ni trud obilato nagrađuje plodovima, pružajući im zadovoljstvo da pošteno žive od svoga rada - svoji na svome.