Mi obični ljudi

Pusta je cesta, vedra i duga je noć. Nju promatra onaj sa dna koji te još traži i luta poput šutnute bilijarske kugle ... tamo-vamo. Napolju se prosula mjesečeva prašina, hladna i sterilna mumija; kamena kao vječnost, jer spisatelj vjeruje u vrijednost njegovog štiva koje počiva u tome da svi tonovi svijeta odjeknu u njemu i pokušava taj sveukupni zvuk izraziti u pojmovima, u građevini. Postoji, dakle, mogućnost da se ta građevina može razoriti, a da ipak kao materijal još ima neku vrijednost. I pjesnici i prosjaci, svakojake fukare i sjecikese, sva stvorenja i mi sami težimo ka mašti jer posjedujemo nedostatak vokabularne moći sa kojom uvjerljivo možemo iscrtati naše živote (tuđe ni pogotovo).

─ I to je, prijatelji moji, ključ naše samoće!

Mi obični ljudi koji u sve vjeujemo i koji ne shvaćamo da je došlo vrijeme neke nove utopije – neodoljive utopije života u kojoj nitko neće moći odlučivati kako će drugi živjeti i umirati, gdje će ljubav biti postojana, a sreća moguća i gdje će svatko dobiti drugu priliku na zemlji.

Nema smisla u današnjem poretku stvari tražiti ono što je bilo važno u jučerašnjemu. No, opet velim: netočnost i nevjerodostojnost je u pripovijedanju podnošljiva ili vjerodostojna, jer joj u stvarnosti uvjek naginjemo – recimo pojmovno pojednostavljenje složenih stanja koja se zbivaju u tren oka. Mada je Friedrich Nietzsche jednom rekao: „Ne pišu li se knjige upravo radi toga da bi se sakrilo ono što čovjek u sebi taji?“

─ Sutradan.

Kukavice, kukavice! Ušutiste, književne ulizice! Pripuzice!

Svaka vam čast pismoznanci! Na što spadoste ledolomci?

Na što ste se sveli, vratolomci?

Htjeli, ne htjeli ne samo na luk bijeli, nego i na sebičluk cijeli

miriše vam pripovjedaluk bijeli – više no što ste željeli i htjeli.

Nisam stihoklepac ali poigravam se s rimom dok tražim masku po žepovima i čekam u redu na pošti da pošaljem paket (nisam siguran da li sam kuću zaključao).

Evo, voda na šporetu vrije (poklopac klepeće). Svaka riječ ima svoj miris: postoji harmonija i disharmonija mirisâ, pa prema tome i riječi.

Hajde, budimo iskreni, razmislimo, stanimo na loptu ─ naše su sudbe isprepletene, izmiješane kao smijeh i briga. Mi smo upućeni jedni na druge, jedni drugima ulazimo u snove. Jedni druge olajavamo, ismijavamo; a ipak jedni drugima pripadamo. Sve i da hoćemo, ne možemo se razdvojiti, a da nas razdvajanje ne zaboli ... nekog više a nekog manje. Jer najviša ljudska mogućnost jest ovo: rastvoriti (razvaliti) sve kao u igri, u glibu, utušiti iza koje se krije ozbiljnost. Rekoh – „ozbiljnost“, a ne inat ili prkos nakon kojeg slijedi kajanje; prije ili poslije. O tome je govorio i Sigmund Freud koji je u svojoj psihoanalizi obratio pozornost na potiskivanje, o etiološkom značenju seksualnog života jer to je velika bitnost u procesu psihoanalize.

Jedino kad nadolazi suton uznemiri se i muči ga malo ona bikovska glava kao kako je znao reći Borges, u vrijeme mjeseca Šabana:

»Maskirani bojadžija / Bik: ─ Na kraju mjeseca šabana 158. godine, pustinjski zrak bio je vrlo jasan i ljudi su gledali na zapad u potrazi za mjesecom ramadanom, koji donosi askezu i post. To su bili robovi, prosjaci, trgovci konjima, kradljivci kamila i kasapi. Ozbiljno su sjedili na zemlji i čekali znak sa kapije jednog svratišta za karavane pri putu za Merv. Gledali su zalazak sunca, a boja zalaska bila je boje pijeska ».