Interview

Uzoriti, kako vidite stanje života bosanskih Hrvata-katolika u aktualnom trenutku?

- U ratu i nakon rata broj katolika – Hrvata je prepolovljen. Nažalost lokalna i međunarodna vlast nakon rata nije poduprla povratak kako je to činila s drugima. Niti su hrvatski čelnici imali takvu politiku da se održivi povratak dogodi. Sada je glavni problem stvarati povjerenje u opstanak. Ovisi od ostvarenja jednakih prava u ovoj zemlji. I mi Hrvati moramo biti zauzetiji oko svojih političkih, građanskih i ljudskih prava i sloboda. Više ljubavi pokazati prema svojoj rodnoj grudi. Ne smijemo olako odustati i napustiti ono što je naše.

- Kao što to i sami vidimo stanje života Hrvata-katolika na svim dijelovima BiH nije isto. Čini nam se najteže je u bosanskoj Posavini, čiji su stanovnici podijeljeni u tri političke administrativne cjeline – dio pripada RS, dio Federaciji BiH a jedan dio, Brčko distrikt, je posebna administrativna cjelina. Veliki broj ljudi je u inozemstvu. Najavljuju se prijedlozi za Ustavne promjene. Kako vidite položaj katolika u Posavini, pa i u BiH u cjelini u bližoj budućnosti?

- Nije samo podijeljenost na administrativne cjeline, nego je još bolnija podijeljenost unutar hrvatskog korpusa i što drugi uspješno koriste tu podijeljenost. Mnogi koji nas predstavljaju, ili su nemoćni ili su nesposobni ili su ucijenjeni. Tako je i pitanje Hrvata u Bos. Posavini, gdje se presporo zauzimamo oko naših prava i mogućnosti povratka i opstanka. Posebno kada je u pitanju izgradnja ustavnog sustava. Treba biti glasniji i složniji, jer nam nitko neće pokloniti naša prava ako ih se za njih ne izborimo.

- Osnovna mjesta okupljanja katoličkih zajednica u svijetu su crkve i ckrveni objekti. Veliki ih je broj tijekom rata srušen, devastiran i oskrnavljen u BiH. Uz Božju pomoć i doprinos dobrih ljudi veliki ih je broj i obnovljen. No, u mnogim mjestima nema „žive crkve“. Kako to promijeniti? Kako u svemu tome treba djelovati vjernik?

- Bogu hvala i dobrim ljudima, kao i hrabrim svećenicima u svim župama su ospobljeni prostori za slavlje Mise. Gdje se uspjelo „gnijezdo župsko sačuvati“, tamo će se i „ptići okupljati“. Zato je važno hrabriti tu nadu i ljubav prema svojim korjenima, kao i grobovima naših predaka. Oni su naš zavjet, da se ne odričemo onoga za što su oni svoj znoj, suze i krv lili i tu grudu posvećivali, da bi u njoj svoje kosti ostavili.

- Hrvati-katolici bosanske Posavine posebno štuju Blaženu Djevicu Mariju. Imali smo prigodu nedavno čitati Vaša „Pisma Mariji“, pobožno prozno djelo, koje odgovara na mnogobrojna naša pitanja. U Uvodu ste, između ostaloga, napisali: „Pisao sam jednostavno kako bih bio što bliži i što razumljiviji onima koji su otvoreni čitati srcem a ne samo očima.“ Koliko je danas važno znati „čitati srcem“?

- Vi ste prvi koji se osvrće na ta moja pisma. Istinski sam htio pokrenuti srce. Imamo mnogo znanja a premalo ravnanja. Dok spoznaja ne siđe u srce ništa se ne pokreće. Mnogo mi čujemo ušima i vidimo očima, a dok se ne čuje i vidi srcem, teško nas zahvaća. Ovo vrijeme elektronike otupljuje ljudsko srce. Valja ponovo oplemenjivati srce kako bi više plemenitosti bilo i pozitivne energije. To posebno odgaja pobožnost Blaženoj Djevici Mariji.

- Kod mladih ljudi koji su potekli na ovim prostorima a koji žive u inozemstvu sve je više odstranjivanja od rodnoga kraja. Kako promijeniti trend, koji vlada u velikom broju tih ljudi, da su bosanski krajevi i ljudi izvan modernoga svijeta i djelovanja?

- Otuđenost od svog korjena je velika opasnost. Za to je prvo obitelj pozvana da srcem prenese ono vrijedno i drago na buduća pokoljenja. Posebno je to dužnost prenijeti ljubav prema svome zavičaju, mjestu gdje leže toliki naši pokojni, a gdje su im roditelji odrasli. Svećenici su pošli za njima u tuđinu da ih sačuvaju u vjeri i kulturnoj baštini korijena. Nažalost, to se pretvorilo u proces asimilacije radi probitka materijalnog. Ni država ne čini u svojoj politici i programu da ti mladi zavole svoje korjene.

- Koja je to osnovna odrednica vrijednosti katoličkoga tradicionalnoga života kojega katolici u BiH posebno baštine?

- U našoj obitelji je bila prva škola vjere i molitve. U obitelji se naučilo što je sveto i za koje se vrijednosti treba žrtvovati, ako je i potrebno i umirati. Obitelj je bila sveto gnijezdo ljubavi i zajedništva. Nedjelja je bio Božji dan u kojem je središte slavlje svete Mise. Svetkovine kroz godinu su bile središte okupljanja oko slavlja Mise i sakramenata, ali i susretište rodbine i prijatelja. Svi oni koji su pošli iz svog kraja pate za time. Jedno vrijeme pokušavaju obnoviti u novoj sredini te vrednote, ali brzo to počne blijediti.

- Brčanska sela koja posljednjih godina dvadesetoga stoljeća nisu imala sreću te su porušena, iseljena i obespravljena, danas se polako, poput ptice Fenix, dižu iz pepela. Čini mi se da ih drži vjera, jer prvo što podignu kada se vrate jesu kapelice ili crkve. Tek tamo gdje trebaju značajnija sredstva crkve još uvijek nisu obnovljene. Kako u tim velikim selima, poput Ulica, učvrstiti i povećati osjećaj za izgradnju nove crkve, a samim time zasigurno povećati i povratak?

- Da je bilo sloge između vjernika i svećenika, kao i Uprave franjevačke Provincije i tamo bi davno nikla crkva. Problem je nastao što je Uprava Provincije htjela novu crkvu a narod je htio obnoviti staru. To je bolno podijelilo župljane. Rekao sam da mi crkva ne treba, ako nije u službi vjernika. Nadam se da će novi župnik uskoro početi nove planove i nove mogućnosti. Bit ću mu potpora, ako se vjernici nađu u istom pravcu.

- Živimo u svijetu zahvaćenom velikom ekonomskom krizom, ali čini mi se, da je svijet zahvaćen sveopćom krizom, ponajprije krizom morala i poplavom nekih novih „vrijednosti“. Kako tom zlu novoga vremena stati na kraj?

- Kriza morala je dovela do ove ekeonomske krize. Bez obnove moralnih i duhovnih vrijednosti, nije moguće uspostaviti ispravan ekonomski razvoj. Izvrnute vrednote ne mogu izgrađivati budućnost. Profit, potrošački mentalitet i sekularizam vodi sve u dublju frustraciju.

- Uzoriti, što biste na kraju ovoga razgovora poručili Hrvatima – katolicima brčanskoga kraja, razasutim po cijelom svijetu, ali i onima koji žive na svojoj rodnoj grudi i dostojanstveno i ponosno čuvaju baštinu, tradiciju i sveopće vjerske, nacionalne i kutlurne vrijednosti?

- Sve one koji žive na svojoj grudi, hrabrim ih u strpljuivosti i pouzdanju u Boga. Posebno ih hrabrim u slozi i neumornom zauzimanju oko svojih prava i soloboda, da postignemo jednakopravnost s drugima s kojima živimo. Posebno ih hrabrim u svjedočkom življenju vjere, koju će hraniti svagdanjom molitvom, nedjeljnom Misom i bratskim zajedništvom. One koji žive izvan svoga kraja, a srce im nije odgorilo od tog kraja, neka se često nađu na svojim ognjištima makar bila i zgarišta. Neka dovedu djecu i mlade, te im pokazuju staze kojima su hodili. Neka im pokažu gdje leže naši preci. Svojim čuvanjem imanja i posjećivanjem rodne grude, neka hrabre one koji su opstali na svom ognjištu ili su se hrabro vratili. Posebno neka ne zaborave na svim razinama podupirati borbu za jednaka prava u ovoj zemlji.