Iz dnevnika Josipa Berkovića

7. travnja 1941.

»Cijeli jučerašnji dan su iz Sušaka vukli brodove dole za Dalmaciju. Bilo ih je dvanaestak, što su prodefilirali kroz Kraljevicu i svaki se tu zaustavio po pola sata ili po nekoli­ko sati. Danas nam vele da su čekali pilota da ih provede kroz minska polja. Tako smo, možda posljednji put vidjeli. Zagreb, Beograd, Kosovo, Triglav, Slaviju, Frankapan (ko­ga je Slavija dovukla ovamo u dok i ostavila), školski brod Vila Velebita, neki brod sa slovom B na dimnjaku (Boka) koji se nije činio naš i koji nije ušao u luku, Topola i Labud.

Još jedan primjer psihoze. Pored spomenutih brodova, prošlo je i nekoliko motornih trabakula i jedan mali remor-ker koji je dovukao amo i ostavio ovdje dvije marone s uglje­nom. Kako je sićušni remorker teškom mukom vukao veliki teret, kako su se te crne točke nepomično odražavale od sive površine mora, naši su bolesnici vidjeli, kako polažu mine, vidjeli su nosače mina, čak s grbom.

Jedan mali vojni tanker s paradnim mitraljezom na kljunu prenosio je kroz cio dan neke pakete s municijom odavde u Bakar

I mi smo tako proveli prvi ratni dan držeći visoko nad sobom ogledalo i nastojeći iz naših kreveta pratiti sve to kretanje brodova u tom bezbojnom, oblačnom i kišovitom danu.

Večer nam nije donijela nikakvih vijesti. Do poslije podne je galamio radio »Donau« o tom kako je Fuhrer već od 1933. pokušavao da pronađe neki razumni sporazum s Jugoslavijom, da se nada tog očitovala pod mudrim reži­mom Stojadinovića, koji je napravio tako prijateljstvo sa Italijom. Međutim Jugoslavija je uvijek vodila dvoličnu politiku i prilikom okupacije Francuske su nađeni doku­menti koji bjelodano dokazuju da je J. još prije ovog rata imala sa Saveznicima zajedničke operativne planove, (dakle u vrijeme Stojadinovića ?) Ipak je njemačka strpljivost pre­šla preko toga nadajući se da će konačno pobijediti razbor Ali beogradska razbojnička klika nije mirovala. Mada je s bivšom vladom Nj. potpisala sporazum o pristupanju Troj. p. kojim je J. trebala da aktivno sudjeluje u novoj izgradnji

Evrope, mada se J. tim paktom nije ni na šta obavezala, mada je izričito naglašeno da za vrijeme trajanja rata Nj. neće tražiti ni prevoz trupa, ni prevoz materijala kroz J., a J je zagarantirano pravo na suverenitet i nepovredivost grani­ca, nego i Solun i izlaz na Egejsko more, srpska razbojnička klika je povela zemlju u rat. Nj. dotle ništa nije tražila od J., odrekla se i vojne pomoći jug. vojske, pa ipak sve to nije bilo dosta. Najveći neprijatelji čovječanstva, Englezi, uspjeli su da okupe nekoliko razbojnika, koji su unijeli rat u ovaj kraj Evrope za koji je Nj. činila napor da mu rat izbjegne. Nijem­ci ne mrze ni jedan narod. Oni ne ratuju s Hrvatima i Slo­vencima, a Srbe upozoruju da je čas krvave odmazde došao i da ne diraju Nijemce, jer će za svakog Nijemca biti pobije­no 10 Srba.

Naši vrli učitelji kulture, progovorili su jednom iz svoje crne duše. Kada se stvar međutim razmotri nešto detaljnije, vidi se opet fatalna pogreška beogradske vlade koja je vodi­la istu politiku kao. Poljska. Najprije protiv Hrvata s osovi­nom (Stojadinović), onda sa Hrvatima uz osovinu, a bez Srba (Cvetković) i konačno opet bez Hrvata proti Nijemaca (Simović).

Imam vrlo malo vijesti o našem unutrašnjem natezanju koje je trajalo od 27/III do 6/IV Očevidno je samo da je Maček bio sasvim izigran, on o svemu nije ništa znao. Da li je on zaista sa Cvetkovićem dao Nijemcima ustupke koji bi sasvim kompromitirali nezavisnost zemlje? Kada je bio pakt potpisan, imao sam dojam da vlada neće imati više uzde u rukama i da će Hitlerovi agenti moći da rade što hoće. Oni bi vjerovatno doveli do unutarnjeg cijepanja. Međutim u koliko bi vlada stvarno zadržala uzdu u svojim rukama pakt bi bio dobar. On ne bi čak preko mjere škodio ni Englezima koji bi, ako uopće imaju snage, održali solun­ski front. A ako su oni nemoćni, ni naša im pomoć neće kori­stiti da se održe.

Osim toga mislio sam prvih dana da je kurs čvrstoće doduše opravdan, ali da dolazi kao opozivanje pakta s Nj. kao izazov, jer promjenu nije bilo moguće izvesti ranije. U tom bi slučaju i šanse da ipak ne dođe do rata bile veće.

Odkad je Simovićeva vlada uzela vlast, nisam međutim vidio da je išta ozbiljno poduzeto da se s Hitlerom nade modus vivendi. Čak ni spektakularno. I ja vjerujem da s njim nema pogodbe, ali stvarni prijedlozi i velika aktivnost pregovaranja mogu da dovedu i do rezultata, makar privre­menih. A ja ne vjerujem da je J. tako spremna za rat, da joj svako odgađanje ne bi dobro došlo.

Poslije svega ostaje ipak nejasna unutarnja situacija. Jesu li srpski generali mislili da i onako sudjelovanje Hrvata u ratu nije osobiti faktor, bilo da su unaprijed uvjereni da se oni neće tući ili da će, ako se i budu tukli, ishod rata ovisiti o drugim faktorima, a ne o našem otporu. Prema tome je bolje ne davati Hrvatima nikakva jamstva i poslije rata situacija će biti protiv njih.

Interesantno je i držanje zagrebačke radiostanice. Civil­na zaštita se javlja s apelima policije za zamračivanje, ali nema spomena o kralju, o otadžbini, o potrebi jedinstva. Jedan govornik zaštite govori kako je potrebno da mi čuva­mo živote bez kojih mi Hrvati nećemo postojati. Drugi opet veli: »naša domovina, ma kako se ona zvala«. Osim toga stalno opominjanje red. ravna, da se zamračuje i apstinacija cijelih četvrti, da se to ne učini, ukazuje na to da postoji otvorena sabotaža mjera odbrane.

Banska vlast jedva da se spominje. A ni vojska se ne javlja. Kakva je to dakle situacija ?

Našoj doktorici je naravno jasno da su Hrvati izdajice ako neće zavezanih očiju u boj. Garancija ? Kakove garanci­je ? Pa imate svoju državu! Ali kad ja velim da ni u vojsci ni u državi nisu subjekti, ona veli. naravno i ne mogu biti. Vidite i sami da nisu zaslužili da budu generali itd., kad se ovako drže. Zaslužite najprije, a dotle vas treba dobro drža­ti.

Ona je samo predstavnica srpske inteligencije. Ja nisam predstavnik hrvatske inteligencije — ja sam najekstremniji sporazumaš i »zajedničar«. Ja jedino razumijem psihozu kod Hrvata i smatram da je ona stvarno velikim dijelom nastala od te srpske gospode. Kad dakle ja ostajem a priori izdajnik i antidržavni, kakve mogućnosti za sporazumijeva­nje još postoje ?

Srpska su gospoda rušili ovu zemlju kroz 20 godina. Srpski generalštab ju je konačno upropastio...

Je li to odgovor na sva pitanja povodom izbijanja ovog rata? Ne bih htio da vjerujem u to, grčevito tražim izlaz, opravdanje, nadu. Ali sve je crno...

9.  travnja

»Jučer potpuna urota šutnje oko nas. Ni o čemu glasa. Izašla je zabrana neprijateljskih radiostanica. Ljudi ih dakle slušaju, ali se ne usuđuju govoriti o čuvenom. Naše časne s plamenim očima slušaju Pavelića kroz sat i po. Međutim kad uveče govori Maček nekoliko riječi, onda ude­se tako da baš u taj čas vrte pucetom tako da na kraju čuje­mo samo »vjera u Boga i seljačka sloga«. Kasnije se doduše dokazalo daje to bila ploča, jer je govor bio ponovljen (dva­put?).

Ni jednom riječju se ne spominje Jugoslaviju, državnu zajednicu, neprijatelja. Zadesilo nas je ono najstrašnije što može zadesiti jedan narod - rat. Preporuča ljudima da vrše sve svoje dužnosti, da za vojsku daju što treba, da budu dis­ciplinirani. Ne da se obraćaju na strane organizacije i narodne zastupnike. »Ja ostajem s vama«.

Kani li dakle HSS da od Nijemaca dobije u ruku vlast? Račun je svakako loš. sporazumaši su već unaprijed isklju­čeni. Čovjek tuđinac je Pavelić. Ako pokuša igrati na kartu »Slovačke« HSS će izgubiti lice, a bit će svejedno likvidira­na.

»Novosti« su juče došle na bijedne 4 stranice (od pon. 7-og). bez naročitih vijesti: rat, pakt s Rusijom. Pa to smo čuli i ranije. I u slučaju rata R. i J. s trećom silom nastavit će se politika prijateljstva i poštovanja teritorijalnog integrite­ta i suvereniteta. To znači da će Rusi, kada Jugoslavija bude likvidirana za zelenim stolom tražiti uspostavu Jug. ili će jedan od njenih zadnjih ciljeva biti ta uspostava. Vidi se da je Staljin naše kuražio na rat, kad je potpisao pakt pred sam napadaj Nj. Taj pakt ujedno znači. Komunisti Jug., tucite se! Ali oni se neće tući. Oni hoće uspjeh bez borbe. I to puni uspjeh.

Koliko propalih duša među Hrvatima! Časne vele. »svaka šuša hoće da bude velika, nitko neće da sluša«. Jedan bolesnik veli. Bolje bi bilo da smo se pustili okupirati - Rusi bi nas opet uspostavili. Kao da Rusi trebaju robove kojima će davati slobodu ni za što. Ako oni potpisuju pakt sa nama, to je u nadi da ćemo se tući.«

10.   travnja

»Naše muke. Doktorica se tuži da ne dobije nikakvih novina. Politike nema već od 5-og. Morat će dakle početi čitati zagrebačke »Novosti«.

 

Ta operetna predstava ne iznenađuje, iako rastužuje. To je dakle kraj Jugoslavije. 22 godine i 131 dan. Znali smo da će biti proglašena »hrv. nezavisnost« onoga dana, kada se njene trupe pojave pred Zagrebom. Samo nismo očekivali da će Maček predati vlast Paveliću...

Taj jadni predstavnik posljednje seljačke stranke u srednjoj Evropi svršio je još jadnije nego ostali njegovi dru­govi, on je izdao da spasi život svoj i svojih sunarodnjaka. Taj predstavnik seljačke pasivnosti i seljačkog mirotvorstva vodio je 12 godina politiku čekanja, politiku pasivnosti, politiku »zadržavanja reda i mira« on je pozivao ljude da zadrže red i mir u doba Jeftića, da ne narušavaju mir Stoja-dinoviću, a kada je Simović izvršio udar, on je opet poruči­vao narodu da se drži mirno i disciplinirano, da sve daju za vojsku, otišao u Beograd da položi zakletvu i konačno pozvao narod da se mirno pokori Paveliću, počinivši tako najbriljantnije političko samoubojstvo.

Dokaz više kako su seljačke stranke, miroljupci, tolsto-jevci, nesposobni za svaku aktivnu politiku, da su u stanju da svojim »sviješću« i »mirom« samo da pobiru mrvice sa stolova gospodara, u stanju da isprose ovu ili onu povlasti­cu, ustupak sporednije vrsti, ali nikada da se afirmiraju trajno. Za opstanak Jugoslavije možda je takova stranka bila sreća: nasuprot ludom beogradskom igranju uz bauk ona je strpljivo čekala, nije reskirala stvari i konačno je dočekala august 1939. da se privremeno afirmira. Ali taj polovični sporazum pokazao je svu jalovost seljačke stranke na vlasti, niti je uspjela da u Beogradu izvojuje poštovanje toga sporazuma, niti je uspjela da ga nametne svojim vlasti­tim masama, a da ne govorimo o potpunom nedostatku ini­cijative, dosta razumljivom u ovo teško doba. O Beogradu i da ne govorimo. Praviti sada bilansu njegovih pogrešaka, njegovih ludosti, njegove kratkovidnosti, na ovaj čas je deplasirano, kad to znači naše vlastito opijelo. Sve ono stoje ostalo od tvrdoglave politike toga Beograda, beogradske palače i crkve, gore danas zapaljene i porušene od njemač­kih bombi. Kulturni Nijemac u svojoj bezgraničnoj bahato­sti i osvetoljubivosti započeo je sistematsko uništavanje civilnih zgrada i ubijanje žena i djece. Sjetimo se sada njiho­ve vike na Engleze i njihovo bombardiranje »bolnica«. A sje­timo se i Guernice! I Abmeric! Da, balkanski Beograd imao je moralne veličine i kuraže da prkosi svemoćnom Nijemcu, da mu pljune u lice kao odgovor na njegove zahtjeve. To Beograd mora da ispašta. Ne vlada, ne vojska, nego baš one mase koje su u deliriju oduševljenja za slobodu, nezavisnost izašle na ulice 27/111 1941. U kukavičkoj, podloj, ropskoj Evropi treba zatrti i posljednji trag ponosa i heroizma. Te prednosti rezervirane su samo za superiornu vjeru, rasu, a ne za njene neprijatelje. Kod tog fakta heroizma Beograda sporedno je kako je to izazvalo Hrvate i samo pospiješilo raspad. Sporedno je i to daje narod pošao za jednom klikom kojoj nije samo pozadina. Narod nije diplomat. No kako bilo deplasirano nad ruševinama Beograda govoriti o njegovim grijesima, ostaje vječni refren: Beograd je upropastio zem­lju.

 

Vele da je Simović itprkos zagrebačkoj proklamaciji izdao naređenje da se trupe trebaju boriti na svoju ruku. To je samo posljednji po redu akt Beograda kojim će da računa sa stvarnošću, koji neće da vidi u državi ništa osim sebe. Naravno, taj akt je logičan i nemoguće bi bilo zamisliti dru­gačije držanje poslije svega što se dogodilo. B. je počeo rat protiv volje Hrvata, on na njih nije uopće računao. On ga i ponižava »kako je vladao kroz sve prošle godine, kao da Hrvati uopće ne postoje«.

12. travnja

»Punoća ličnosti, ne može biti dostignuta bez punoće političkog života jedne zajednice.

Hrvati su dosta upotrebljiv materijal - odatle njihovo hvalisanje s kulturom - ali se nikad nisu izdigli i nikad se neće izdići do jake individualnosti, ni kao pojedinci ni kao grupa, jer im nedostaje shvaćanje da se čovjek može afirmi­rati jedino preko svoje vlastite zajednice. Borba Hrvata za nezavisnost samo je prividno išpoljavanje takvog shvaćanja. Po načinu na koji se ta borba vodila već stoljećima, vidi se da joj je glavna značajka pasivno očekivanje pomoći izvana, da je to doduše nezadovoljstvo sa stanjem koje vlada i osje­ćaj da je potrebno boriti se proti tome stanju, ali se ta borba nikada ne izdiže iznad praznog blebetanja ili mahanja zastavama, a u najboljem slučaju (to jest najgorem) zvanje tuđeg »osloboditelja«.

Potpuno angažiranje u toj borbi je sasvim sporadično. Život je ipak miliji nego sloboda.

Danas jure pored nas, preko Križišća, njemačka motori-zacija u koloni. Naši vojnici i žandari presvlače se u civile da ih ne bi zarobili, razdaju vojnu imovinu i bježe svojim kuća­ma. Komandant Selaca izdao je naređenje, da se dok u Kra­ljevici digne u zrak, ali su to spriječili prijetnjom da će svi oni koji naredbu izvrše biti streljani.

Hrvatska blebetala se prave važna, to je sve američki ili francuski kapital, ili Nijemci ili Talijani. Mi bismo se veselili da je došla u korist radnog naroda. Sasvim sam degutiran tim i radnim narodom. Ispostavilo se da su to bile talijanske. Dr K. je vidio one koje je želio.

Nezadovoljstvo, bijeda, rđava uprava, nisu glavni krivci što nitko neće da se bori. Svijest o odbrani domovine, zajed­nice, ispoljava se nagonski. Glupost je govoriti da narod neće da se bori, jer nema zašto. On se bori, jer nema što da jede. Vidjeli smo site i presite narode koji se isto tako »nisu imali zašto« boriti.

Nažalost je tako i s hrvatskim narodom. Beograd ovo, Beograd ono, Beograd je skrivio strahovito mnogo. Ali ja se jako bojim da se taj hrv. čovjek ne bi tukao ni da mu je nje­gova vlastita uprava dala maksimum onoga što se u dana­šnjim prilikama može dati. Nezadovoljstvo je nešto, što se ne da zajaziti. Nezadovoljstvo koje prelazi u jal, sistematsko rezigniranje, odmahivanje rukom, prezirni smiješak na sva­ki konstruktivni napor, te glavne značajke hrvatskog čovje­ka i ujedno bitne oznake svih komunističkih masa, pred­stavljaju najopasniji štimung za razvitak bilo kakve ljudske zajednice. A tko će izmjeriti, je li ljudima zaista »prije bilo bolje«, jesu li zaista oni stjerani u propast, dok je nekad život bio lagan i lijep ? Hedonistička jadikovka i pasivistič-ka zloba, mekušnost i bespomoćnost.«

13. travnja

»Današnji dan zove se Uskrs. Ali to je samo iz običaja kalendarskog. Inače je i dalje Veliki Petak. Talijanske moto­rizirane kolone u silnom broju jure i dalje pored nas. Vele da naši na Velebitu pružaju otpor. Inače se bolnički stolar vra­tio iz rata i priča, kako se srpski oficiri predaju, ostavljaju oružje, bježe ili ih ubijaju. Čini se, da ima dosta sukoba karakterističnih za građanski rat. Mi smo inače siti, veseli i bezobrazni. Sestra donosi doručak šunke, šarena jaja i mla­di luk. Jedan Zagorac je indigniran. to ne valja ništa, jaja su gnjecava, prsti se prljaju od boje, šunka bez teka. Trebalo je šunku sasjeckati i ispeći na tavi, a jaja preliti gore.

Govori li iz tog Zagorca opća ljudska nezahvalnost i glupost, ili je to specijalni hrvatski inat? I u mirno doba jedva da je i kod svoje kuće bio sit; u ovo doba kada pola svi­jeta gladuje, on se buni proti ukusnoj šunki i šarenim jajima.

Inače vele, da talijanski vojnici u Bakarcu dijele djeci bijeli kruh i narandže.

I dalje bez ikakvih pobližih vijesti. Nijedna vijest s nijednog fronta. Doktorica neće da nas »uznemiruje«. U stvari ona hoće da nas drži u neznanju događaja. Opet srpska posla zatvaranja očiju pred stvarnošću. Uostalom izgovor se našao dobar Slušajući radio neke ženske gore su se posvadile.

Sjajna izlika da se za sve bolesnike bez iznimke iskopča radio.

Što se mene tiče, ja nastavljam svoj tipičan život čovje­ka iz pustinje. Cijeli svoj život, čak i kad sam živio u Parizu, uvijek sam bio na rubu. Niti sam znao da se približavam događajima, niti su mi drugi u tom pomagali. Ovdje sam ja jedino intelektualac, većina bolesnika, pa i djece, imaju slu­šalice, nisu na moju suvislu napomenu htjeli ništa da podu­zmu, da ih i ja dobijem. Doduše, na ovakav režim radija kakav vlada i onako ne bih čuo ništa.

Uvijek osamljeni, neugledni, prezreni, diletantski meditator koji dolazi do svijesti o svom položaju, tek kad ga izvanjske prilike sasvim isključe iz zbivanja. Tek onda je vlastitom krivnjom sav život proživio u jednoj isključeno-sti.«

(14. travnja?)

»Poslije dosta dana pokušavam opet da čitam Mariuso-va. Teškom mukom sabrao sam se da dočitam pasus o Vilimu Osvajaču, tom Hitleru XI. vijeka, koji je svaku grubu silu pokrivao pravom, svaku otimačinu novom raspodjelom dobara. Nažalost ovih pet bolesnika oko mene toliko brblja­ju, da je potreban napor da ostaneš sabran više od 10 minu­ta.«

15.   4. 1941.

»... Pronose se fantastične vijesti o postreljanim hrv. vojnicima od Srba. Sigurno tu ima pregonjenja, ali je sigur­no da su ti bezumnici bili spremni za to da ljude turaju na borbu i poslušnost kuršumima...«

16.   4. 1941.

»Ništa to nije, gospodine! I u prošlom ratu se pucalo u vojnike koji se nisu htjeli boriti. Sve to ovisi o dobroj komandi i pouzdanim četnicima koji će ubiti svakoga koji mrdne...«

17. 4. 1941

-Talijanske motorizirane knlone prolaze i dalje pored nas u velikom broju. Pojavila su se vele u Kraljevici, vele, tri talijanska vojnika s puškama da čuvaju stražu. A došli su konačno i Ustaše! I svi ih naravno burno pozdravljaju...«

19. 4. 1941.

»Dosta su lijepe Hrvatice obukle svoje svečane haljine i pošle u šetnju s talijanskim vojnicima. Odavde, iz sanatori­ja, vide bolesnici vesele parove u šetnji. Naše svete sestre gledaju mirno kako Talijani odvlače dok. Jedna tumači bolesnicima kako su Talijani iste vjere kao i mi, i to kao jed­na familija...«

23. 4. 1941.

»Pozadina Pavelićevog puča naravno nije poznata. Vele da su Nijemci tražili od Mačeka da sastavi vladu, ali daje on odbio... Sve sam to osjećao i ja odgojen dakle po sentimentu i po razmišljanju, bio uvijek melem održanju i jačanju te države čak i pod cijenu ustupanja, odricanja Hrvata. Traže­ći uvijek manje zlo, ja sam ga nalazio u mirenju Hrvata s izvjesnim srpskim presizanjima. Nažalost, ta njihova presi­zanja prelazila su sve mjere. Na kraju to popuštanje i ta pomirljivost nije služila ničemu. Ona nije dala dojam dobro­voljnosti žrtve, nego servilnosti. Ona je ponižavala onoga koji ju je prinosio, a izazivala bezgraničnu bahatost kod onih kojima se prinosila. Oni su to smatrali nečim što tako mora biti.

U stvari, ta je zemlja pošla tako radikalno krivim putem da se ni u kom slučaju nije mogla održati. Shvaćena kao srpski pašaluk, ona se nije mogla reformirati i trajala bi upravo dotle, dok bi represivna sila iznutra bila dosta jaka da je održava, to jest dok su vanjske granice sigurne...«

29. 4. 1941.

»Prečitavam stranice pisane u doba raspada i »nove slo­bode« ... sve veće priklanjanje »slobodne Hrvatske Njemač­koj«. Neukusno, nisko dodvoravanje, laskanje, bezgranična servilnost. Nekadašnje »vjekovno ropstvo« pretvorilo se u »vjekovnu suradnju«. Na stranicama »H. naroda« piše se nova historija po kojoj su Hrvati već hiljadu godina živili u bratskoj suradnji i slozi s »velikim njemačkim narodom«, nikada nije bilo nesporazuma... ipak srpsko ropstvo je trajalo samo 23 godine. S Nijemcima surađuju Hrvati na  ravnoj nozi već 1000 godina. S Madžarima su živjeli u ljuba­vi i razumijevanju. Kome su dakle robovali ?«