Muka po Daytonu
Božo ŽEPIĆ
Kada je u malom američkom gradiću Daytonu parafiran, a onda u Parizu potpisan poznati, povijesni Daytonski sporazum, kojim je okončan teški četverogodišnji Domovinski rat u Bosni i Hercegovini, ponadali su se njezini ljudi i narodi boljem, perspektivnijem i ugodnijem životu u blagodatima mira. Neki taj mir nazvaše nedovršenim, drugi nesavršenim, a treći krhkim. Pa ipak, kako god ga zvali, doživljavali i proživljavali, za mirotvorce i pacifiste bolji je i takav mir, nego bilo kakav rat. Za moju generaciju, koja je ugledala svjetlo dana s početkom Drugog svjetskog rata, a onda proživjela pedesetak godina socijalizma u kojem je stalno plašena mogućim novim svjetskim ratom između blokovskih zemalja socijalizma i kapitalizma, s ciljem pobjede komunističke revolucije na svjetsko-povijesnom planu, toliko željeni mir nema alternativu.
Danas se ponovno i sve više govori o mogućnosti izbijanja rata zbog pojačane političke krize. Od te strašne riječi strah i jeza sve više podilazi ljude koji znaju što su strahote rata, u zemlji koja je krizna, među narodima koji su posvađani, u društvu koje je duboko podijeljeno, s građanima u koje se svi zaklinju, a, kojih se gotovo ništa ne pita. Dvanaest godina poraća, ili tuce godina kako bi rekli Bosanci, nije bilo dovoljno zemlji Bosni i Hercegovini niti da obnovi povjerenje među ljudima, niti pomirenje među narodima, a kamo li da osposobi gospodarstvo i zaposli sve koji mogu i hoće raditi. Zato ona čvrsto drži posljednje mjesto na skali razvijenosti, kao ekonomski najsiromašnija zemlja Europe. I, ne samo da u zemlju nisu vraćeni potpuni mir, povjerenje i pomirenja, već ni brojni ljudi koji su u ratu protjerani i raseljeni sa svojih imanja i ognjišta, diljem civiliziranog, demokratskog i razvijenog svijeta, već se mnogi novi u potrazi za zaposlenjem i sretnijim življenjem, u poraću iseliše i danas se nastavljaju iseljavati!!?? Dokle?
Reći ćemo, sve dotle dok se ne dozovemo pameti i svi zajedno ne shvatimo da je Bosna i Hercegovina zajednička, nezamjenljiva i prirodna domovina svih njezinih ljudi i naroda; višestruko složena zajednica, koja se uspješno može urediti samo na načelima isto tako složene države federativnog tipa; država svih njezinih naroda i građana, koja nikako ne može biti država samo jednog, ili nekakvog "temeljnog naroda"; zemlja koja se mora urediti po mjeri sva tri konstitutivna naroda, pri čemu su stranci tu da pomognu, a ne da sami određuju i nameću rješenja; zajednica u kojoj nije riješeno temeljno - nacionalno pitanje, a sve dok se ono ne riješi na načelima konstitutivnosti, jednakopravnosti i zajedništva bez međusobnog ugrožavanja, nema izgleda za izlazak iz zaleđenog stanja "pat pozicije"; ustavna tvorevina čiji su ustav pisali drugi po nerazumnoj i nemogućoj formuli 2 u 1, a 3 u 2 (dva naroda ujedan, a tri naroda u dva entiteta); formalno suverena i demokratska država u kojoj suverenu vlast ne pripada ni narodima, ni državi, ni građanima, već je nositelj građanskog, državnog i narodnog suvereniteta stranac, kojeg nije izabrao narod. Zbog,svega toga, valja je preurediti.
Dakako, sve nije rečeno, jer bismo nabrajajući sve apsurde u Bosni i Hercegovini "zemlji apsurda", i sami došli u krajnje apsurdno stanje, bez izgleda da iz njega nađemo pravi izlaz. Nakon što se promijenilo šest visokih predstavnika, koji su se zaklinjali u nakanu da će izgraditi državu jednakopravnih građana, a uspostaviše stanje nejednakopravnih naroda, gdje dva veća naroda u dva entiteta imaju svoje većinske entitetske vlade i institut "entitetskog glasovanja" na državnoj razini, dok treći hrvatski, nigdje nije većinski, uz takav izborni mehanizam po kojem mu drugi mogu birati njegova člana Predsjedništva, koji će postupati po nalozima onih koji su ga izabrali, a ne naroda koji predstavlja.
Zbog svega toga, za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini proteklo 12 godišnje razdoblje bilo je ponajteže od turskih vremena do danas. Bilo je to vrijeme povratka - bez povratka; borbe za jednakopravnost - bez jednakopravnosti; za vlastitu republiku - bez republike; za Europu - bez Europe; za boljitak - bez vidnog boljitka. Jednostavnije rečeno, bilo je to vrijeme za zaborav. Radikalnu kritiku Daytona izvršili su bosansko-hercegovački znanstvenici. Sto je ona veća, to su tvrdnje njegovih stranih autora upornije, daje naime Dayton "jedina alternativa". Dakako, teško onomu tko ima samo jednu alternativu, koju pak, nije sam izabrao, već su mu je drugi nametnuli. Konačno, ako se čekalo rješenje Kosova, da bi se riješila "daytonska Bosna i Hercegovina" nismo daleko, jer je 10. prosinca 2007. već tako blizu. Hoće li poslije biti bolje? Nadati se. Za utjehu treba reći da ni drugima nije mnogo bolje. Zato ne treba padati u pesimizam, ni gubiti dostojanstvo i nadu. Davno je rečeno, nada posljednja umire!