Ljubav je najvažnija - Božićna priča

       Kad sam od urednika Bosna magazina iz Melburna, prošle godine, u svibnju, dobio narudžbu da za predstojeće božične praznike 2008. napišem priču, onakav kakav jesam, prihvatio sam odmah, bropleto i naivno, vjerujući  da napisati priću o Božiću nije ništa teže nego napraviti kratki putopisni zapis o mjestima kroz koje sam nekad hodio. Tako sam bezbrižno propustio lipanj i srpanj, radeći na starim tekstovima za koje sam držao da imaju izvjesne vrijednosti.  Ali, ma što bile, vrijednosti se mijenjaju. Brže nego što možemo i zamisliti. Bili su to strašno patetični tekstovi iz ranih dana emigracije da bih se, gotovo svakodnevno,  rasplakao nad samim sobom, nad vlastitim životom koji se vrtoglavo pretvorio u nešto što nikada ni pomislio nisam. Bile su to duge jadikovke za vremenima zlatnim, kad sam lijegao i ustajao u kući koja je imala dužu povijest nego cijeli Auckland zajedno. U tim sam tekstovima, uplakan ko godina, ponovo hodao krajevima svoje mladosti, svojih raspjevanih zavičaja, čudio se kao kreten nevjerojatnim  slijedom promjena, kao na nastupu mađioničara u ruskom cirkusu što nam je jednom godišnje dolazio u grad.Sve je bilo kao u kakvoj REP pjesmi onog oštroumnog  Ede Majke:

 

Svoj na svome nekad bio

Sada bloody stranac cio.

Bilo dobro, a sad više nije!

Bio profo, a sad prišipetlja!

Bio štela, a sad bauštela!

Bilo! Bilo!, a sad će nam biti:

Samo radi, a vikendom piti!

 

         Bilo mi, fakat, teško prihvatiti da bozu može pisati svako: valja ga samo povrijediti. Povrijediti dovoljno duboko. Konačno, sve sam te uzaludne zapise bacio u reciklažu, a one elektronske fajlove zauvijek izbrisao. Predamnom na ekranu stajao je čisti bijeli neispunjeni prostor. Velikim podebljanim slovima napisao sam naslov  „BOŽIĆNA PRIČA“, a onda me poklopila praznina. Svaka riječ koju sam zapisao izgledala mi je prazna i neuvjerljiva. Tako sam satima pisao i brisao, i na kraju dana, nakon dugih sati pisanja predamnom je stajala ona ista praznina sa malim naslovom na vrhu: Božićna priča. Bio je početak kolovoza. Zimske su se kiše Aucklanda prorijedile, pa je bilo čak i nekoliko vedrih dana koje sam iskoristio da napokon protegnem noge po plažama St. Heliersa i svoju samosažalnu dušu dobro provjetrim. „Take it easy“– šaptao sam si u bradu pognut pred naletima vlažnog vjetra sa Pacifika. „Take it easy!“  Vraćao bih se osvježen vjetrom i nastavljao pisati i brisati. Danima. Novi ciklus kišnih dana ispunio je drugu polovicu kolovoza. Sunce se samo jednom kratko pokazalo kroz uzan procjep u sivim oblacima i nestalo. Tako sam i ono vrijeme šetnje ispunjavao pisanjem i brisanjem. Uprno, iz dana u dan, sjedao sam pred kompjutor  nadajući se da će mi se smisao jednom ipak ukazati, samo moram biti uporan i pisati i, samo, pisati.  Prvog rujna vratila se supruga s djecom iz bivših nam domovina s tužnim pričama raskidanog zajedništva, pameti i tolerancije, koje su me uporno bockale da ono moje zlatno doba iz dubine moje nostalgije, možda i nije bilo tako zlatno. Dan/dva trajala je vreva po kući dok nismo ispričali sve nove priče s puta, stavili slike u albume, poklone povješali po zidovima, dok se nismo vratili u normalu: supruga na posao, djeca u školu, a ja nastavio pisati i brisati ispod kratkog naslova „Božićna priča“.  Nije me omelo ni nekoliko predivnih proljetnih dana; crna se debla šljiva pred kućom pretvorila u šarena klupka behara, trava je bila tako zelena i tako prerasla da smo dobili opomenu od gradske uprave da je pokosimo. Sutra ću to obaviti, sigurno! – uvjeravao sam suprugu preko praznog prostora na ekranu dok je nakon povratka s posla otvarala poštu. Nakon nekoliko dana gradska je uprava uz masnu nadoknadu pokosila travu. Supruga je vrištala na mene pred kompjuterom, ali ja sam imao takvu potrebu da pišem da nisam ni čuo što mi je govorila. Samo sam pisao, a pred spavanje opet sve izbrisao.

 

         Početkom rujna prestao sam odlaziti u krevet, jer i onako supruga mi je već danima okretala samo leđa. Pisao sam sve brže i u zanosu, djecu nisam ni primjećivao u kući ili su ona, poštujući moj čin kreacije, zaobilazili moju radnu sobu. Početkom listopada poštanski sandučić nam je počeo bivat premal za reklamne materijale koji su najavljivali božićne rasprodaje. Već me pomalo hvatala panika hoću li „Božićnu priču“  uspjeti završiti na vrijeme. Panika je doista opasno psihičko stanje, umije blokirati  čovjeka i od hrabrog napravi kukavicu, a od sposobnog i darovitog napravi idiota.  Supruga je prošla pokraj mene, ukočenog od panik, prezrivo čitajući naglas krati naslov „Božićna priča“. Kad se vratila s posla odmahnula je rukom i bacila se na krevet s licem u jastuk. Ramena su joj se lagano tresla. Viđao sam takve slike po filmskim porodičnim dramama.  Slijedeće jutro je stala kraj mene i upitala me tiho: Što misliš da nazovem liječnika?

 

         Naša porodična liječnica Dr.Helena Winter osjećajna je i mudra žena.Nije gubila vrijeme u praznim razgovorima, hitno je nazvala  psihijatra koji zna naš jezik. On je bio još mudriji, samo je napisao recept za neke pilule, naplatio $190.00 dolara i otišao jer na Novom Zelandu ima puno onih kojima treba pomoći. „Dva puta dnevno!“ – brižno je ponovio na vratima.

 

         Popio sam pilulu uz jelo, kvaseći je mlakim čajem od kamilice. Odlučio sam danas napraviti pauzu. Neću danas pisati, ponekad se treba i opustiti, posvetiti se malo djeci i familiji. Ponovo smo sjedili oko stola svi skupa kao nekad. Prije Božićne priče. Sad sam slušao važne priče iz škole: doznao sam da je nastavnica fotografije, lezbijka, usvojila dječaka iz Kanbodže, Deni je izgubila kišobran, a onaj nestašni Sem na ragbiju je ostao bez prednjeg zuba… Prebacili smo se u salon na fotelje, supruga je kupila omiljenu tortu od šumskog voća i cvrkutavo je otvarala kolač. Oči su mi postale tako teške. Zjevnuo sam i vidio kako mi  supruga pruža tanjurić sa kolačem. Trepnuo sam. Kad sam otvorio oči još uvijek sam ležao na fotelji, preko mene je bila prebačena deka, a sat je pokazivao 9 sati. Bilo je jutro. Što je bilo sa kolačem nisam saznao nikad. Na brzinu sam se umio, pojeo jedan tost da mogu popiti drugu tabletu.  U čajniku je još bilo mlakog čaja od dječijeg doručka.  Dok sam gutao tabletu osjetio sam toplinu porodičnog gnijezda, dragost me posve obuzela. Imao sam potrebu da su opet svi tu oko mene. Uzeo sam porodični foto album i gledao sliku po sliku dugo i sa zanimanjem kakvo nikada ranije nisam osjetio. Supruga me je našla izvaljenog preko fotografija u dubokom snu. Uglavnom, prvi ciklus terapije sam samo spavao. Pred Božić 2008. moja je draga supruga nazvala urednika da ga obavjesti da zbog bolesti priču neću moći poslati.  Koncem siječnja, popio sam posljednju tabletu. Probudio me  oko podne onaj glupan što je  ispred prozora kosio travu. Gradska uprava je opet poslala nekog da pokosi travu ispred kuće. Trava naše okućnice postala je prijetnja gradu i susjedi su nas gledali onako,ispod oka, kao nekog koga se treba čuvati. Bloody emigrants! Gotovo više nitko od dječijih  drugova iz škole nije dolazi igrati se. Međutim, zdravlje je najvažnije! U veljači moja je draga supruga rekla da ne može ovako više. Glas joj je bio povišen i drhtavo uznemiren.  Sjedio sam na terasi i ispunjavao suduku. Što, nemože tako više? –pitao sam je dvoumeći se da li u srednjem stupcu u jednom od praznih polja treba doći sedmica ili devetka. Pa to! – reče mi draga supruga drhtavo. Već je vrijeme da nešto počneš raditi, … trebao bi se već konačno odlučiti. Pet smo godina ovdje a ti ili pišeš ili si bolestan… Morao bi nešto ozbiljno raditi, a i djeci bi trebala kupiti bar nešto novo. Teško mi je gledati ih  kako odrastaju u robi iz secnd henda… Bila je na ivici suza. Ali, dušo, ljubav je najvažnija – tiho sam joj uzvratio i pokušao je uzeti sa ruku. Naglo je povukla ruku, ljutito udarila nogom o stolicu i sitnim nervoznim koračićima ušla je u kuću. U kuhinji je nekoliko tanjura palo na pod. Taj zvuk mi je bio dobro poznat. Što sam mogao učiniti? Završio sam suduku pokušavajući ostati maksimalno pozitivan.

 

         Naša kuća imala je u jednom uglu dunju, koja je zbog nebrige izrasla kao gust i razgranat grm. Nekoliko  dunja na vrhu se žutilo. Jesen u travnju,  još uvijek mi je ta činjenica izgledala posve besmislena. Taj besmisao se širio iz vrta u kuću, iz kuće na ulicu, pa sve Tamaki Drajvom do sitija, a onda i dalje. Srce mi je tuklo 180. Teško sam disao. Moja odluka je bila konačna, osjećao sam to cijelim bićem i uzeo sam veliki nož iz kuhinje. Bio je oštar kao britva. Uvukao sam se u grm od dunje. Nekoliko mi je grana ostavilo crvenu brazgotinu na licu, ali odustati nisam mogao. Jedva sam došao do kvrgavog debla i zarezao. Trebalo mi je više od sata da oborom kvrgavu dunju kuhinjskim nožem. Na ruci sam imao nekoliko dubokih ogrebotina iz kojih je kapala krv, a lice mi je bilo išarano tragovima grana. Susjed Rayan, stajao je ispred kuće i šutke me gledao. Izraz na licu mu je bio bliži preziru nego zainteresiranosti. S nožem sam krenuo prema njemu i on je brzo odjurio u svoju avliju. Nož sam odložio na terasu i krenuo u čaršiju.

 

         St. Heliers je mala čaršijica gdje Aucklandski uspješni ljudi rado piju kahvu: nekoliko kafana i restorana, biblioteka, voćarnica, tri banke, kladionica i loto. Ušao sam u restoran kojeg drži Fabijan,  jedan od bivših velikih jugoslavena, sad je još veći hrvat. Zidovi restorana pretrpani su plakatima sa modrim vedutama ljupkih jadranskih mjesta, a najveći je plakat panorame Dubrovnika sa ponosnom Minčetom u prvom planu. Sjedio je za stolom do pločnika pod ružičastim suncobranom i listao Herald tražeći oglase ponuda golišavih escort dama. Krupan je, bahatog držanja, krupne volovske glave, kratke kose, blijedih vodnjikastih očiju lukavog izraza. Već sam ga bio upoznao dok je moja draga supruga,  nekoliklo godina ranije, tamo prala suđe. Govori grleno i snažnije nego što treba. I u trećem restoranu od njegovog možete čuti divljačni eho njegovog glasa. Kompletno osoblje u restoranu su emigranti, većinom kinezi, plaćani na crno, najnižnih nadnica. Ima najbržu fluktuaciju zaposlenih, ali zato vozi najskuplja kola. Zna on da je svijet pun očajnika koji su prinuđeni raditi za najnižu plaću, dok se nesnađu, a onih koji bi se trebali snaći ima more, uzbibano kosooko more. Ima ih više nego što on planira držati restoran, a poslije njega potop. Osim ako neki tektonski poremećaj ne podigne cunami u tom nepreglednom kosookom moru pa potop  dođe ranije i konačno nestane te bezobzirne evropoidske sebičnosti. Ali Fabijane prati sreća.

Brzo smo se dogovorili, treba mu neka bijela faca među konobarima. Znaš, – govorio je uvjereno – ljudi ne vole da im dan počne sa kafom koju im servira„žuti“. 

 

      Jeli! – kao, čudio sam se.  Zar  među takvima ima ljudi?

      Daj, ne pizdi. Hoćeš li raditi ili češ mi i ti nuditi ta komunistička      sranja o pravdi i jednakosti! – Fabijan je kao bio srdit.

     - Dobro, a hoće li „ bijela faca“ imati   bjelju satnicu?

     -  10 dolara plafon! – lukavo je škiljio Fabijan.

     - Dogovoreno, deset na sat, ali manču ne djelim s nikim?!

 

         Fabijan je malo vrtio glavom, a onda pristao. Ovaj put se prešao, manča je bila bolja od satnice.

         Tako sam počeo nešto ozbiljno raditi, a slobodno vrijeme su mi ispunile TV serije. Sreća se opet vratila na lice moje drage supruge, a i prijatelji djece su počeli opet zalaziti u kuću. Počeli smo se oblačiti u otmjenijim shoping centrima, djeca su dobila nove bicikle, a ja sam počeo raditi šest dana u tjednu. Promjenili smo auto. Doista,  vožnja u novom autu je mnogo manje stresna, napokon smo se vozili bez straha da nešto ne otkaže. Ali došla je zima i vlaga se rosila na kućnim oknima.  Supruga je bila nesretna jer su prozori stalno izgledali kao prljavi. Kupili smo nove prozore sa dvostrukum staklima, sa vakumiranom distancom. Kakva god je bila razlika u temeraturi,  stakla su izgledala čista, a ja sam počeo raditi svih seadam dana. Neke serije sam propuštao i ponekad, kad bi se sreo sa suprugom za vrijeme jela, prepričavala mi je propuštene epizode. Prateći te priče nisam ni primjetio da je zima prošla. Jedne sam noći, kasno se vraćajući iz restorana primjetio da je drvored trešanja procvao. Mjesec je bio nabreko od čistog neba i stajao je na vrhu ulice kao srebrena kugla. Nešto je u toj bogatoj sceni novoga života opet izgledalo besmisleno, teško sam disao. Drhtavica. Dugo nisam mogao usnuti. Rano me probudio usisivač. Sorry – rekla je supruga na trenutak gaseći usisivač – nisam mogla više gledati prašinu.  I pogledaj, samo! – upirala je prst negdje prema podu. Već je krajnje vrijeme da promjenimo tepihe – a lice joj se zgužva od nezadovoljstva. Ima li išta ružnije od nezadovoljne žene?  Ljubav je najvažnija – rekao sam joj u prolazu za kupatilo, a ona je bjesno ponovo uključila usisivač. Sljedeći tjedan promjenili smo tepihe u sobama, a ja sam počeo raditi i dve jutarnje smjene. Plus.

 

         Toplije vrijeme rodilo je potrebu za novom, lakšom i prozračnijom obućom, a najbolje su one telijanske cipele od mekane kože, koje kad hodaš kao da nisu  na nogama, pa ti nije jasno zašto si dao tolike pare. Drugi dan od kad su na nogama mojih najmilijih mekane cipele, uzeo sam još dvije jutarnje smjene. Privremeno. Medjutim, povećanje ozonske rupe na južnoj polutci i pojačano UV zračenje donijele su neizostavno i potrebu za zaštitom dragih mi očiju supruge, a potom i djece. A najbolje, naravno, štite one najskuplje naočale. Privremeni rad u još dvije smjene postao je trajni. Ne znam koliko sam vremena provodio u restoranu, samo znam da mi je profesionalni osmjeh trajno ostao na licu. Od neprestalnog osmjehivanja facijalni mišići koji pokreću tu jedinu ljudsku čaroliju – osmjeh, postali su drveni. Tako sam se neprestalno kezio i u društvu i kad sam bio sam; u kupatilu dok se brijem, pa čak i u zahodu. Jednog od rijetkih jutara kad se supruga i ja sretnemo u krevetu, rekla mi je da je raduje što sam tako sretan, smješim se i dok spavam.

 

         Preostale tri jutranj smjene sve sam sadržajnije koristio: jedna za kosidbu travnjaka oko kuće, održavanje zelinih ograda i stabala;  jedna za  malu bašću u kojoj je prije bilo svega, a sada se korov šepurio između zakržljalih stabljika, luka, paprika, ofucane salate, mahuna i ostalog što se tek vršcima slabih listića naziralo kao kultivirana biljka, a jedna za održavanje automobila, odvodne cjevi u sudoperu, promjenu pregorenih sijalica i mali milion drugih sitnih kućnih radosti. Odvesti pudlicu Viktoriju veterinaru, bio je izazov u tako nabitom dnevnom rasporedu, a vrijeme za telefonske razgovore sa roditeljima, braćom i prijateljima kojekuda po svijetu postalo je rubrika „na granici mogućeg“,  čitanje knjiga postalo je „u potrazi za nemogućim“, a moje pisanje postalo je „nemoguće“.  Za ispuštene detalje iz bogastva življenja vrijeme sam morao nalaziti u racionalnijem korištenju vremena za održavanje higijene i higijenskih potreba. Definitivno sam shatio da je kada nepotreban detalj u kući. Tko još može odvojiti toliko životnog  vremena da se kada napuni vodom, a još ležati u vrućoj vodi zaklopljenih očiju kao prase, prepustiti se toplim valovima dosade i opuštanja? To je čista ludost. Tuš je zakon! Minuta tuširanja dnevno, za jednog normalnog osviješćenog potrošača i modernog zaposlenog čovjeka,  je sasvim dovoljno. Ušteđeno vrijeme može se iskoristiti na puno kreativniji način: otići na banku platiti prispjele račune, na primjer, a ima i drugih oblika kreativnosti. Brijao sam se u dva poteza.  Prijašnje primitivno pranje zuba uključivalo je svu silu suvišnih pokreta, masažu desni, burgijanje po prosjecima zubi svilenim konćičem, uskim četkicama, grgljanje kojekakvim vodica osvježivača daha. Sve se to obavi u dvadesetak sekundi, a posljednji gutljaj vode za ispiranje možete ispljunuti na travnjak dok u trku izlazite na posao i ispravljate krivo zakopčanu dugmad na košulji, a i da ga popijete ne bi vam se ništa dogodilo. Garantiram glavom. Taj gutljaj mutne vode sa ostacima paste za zube, mrvica zubnog kamenca i pokojom krepanom bakterijom, bilo je dosta puta jedini jutarnji zalogaj koji sam uzeo u kući i izdržao bih bez problema do luncha.Luncha s nogu,  naravno. Šišao sam se jednom mjesečno na nulu. Sam.  Nisam imao vremena za brijača, a još manje za češljanje. Vrijeme za higijenske potrebe sam racionalizirao maksimalno: trpiš dok možeš, a onda sve iscuri puno brže. Vrijeme pranja ruku ostalo mi je još jedino preostalo vrijeme za racionalizaciju. Čuo sam neke prave muškarce u toaletu restorana  kako govore da je pranje ruku poslije nužde čisto pretjerivanje. Još ćemo viditi! Valja kroz život ići bistre glave i sve mogućnosti uzeti u razmatranje!

 

         Jedog jutra početkom rujna supruga me je čekala budna u krevetu. Bilo je oko dva i odmah sam znao da su vijesti loše. Slijedeće godine kćerkin završni razred koledža ide za Europu, tri tjedna; London, Pariz, Madrid… Zaspao sam pa me je probudila… Iz Šanjolske brodom do Italije, Rim, Venecija…Opet sam zaspao. Nastavak sam našao ujutro na komadiću papira ostavljenog na vešu: Trebalo bi pola uplatiti do 1. prosinca, a ostatak u deset jednakih rata do rujna slijedeće godine…. Fabijanu sam rekao da ću uzeti i one preostale jutarnje smjene.

         Raditi sve dane u tjednu od 7edam ujutro do 1 sat noću i nije tako loše kako bi moglo neupućenom izgledati. Nije u pitanju samo novac, naravno. Radi se o posebnom stanju opijenosti, sve vam izgleda malo nestvarno i krećete se lako i pomalo usporeno, osjećate se kao stroj  i smješkate se, a ja sam se uz to i kezio. Svaki dan vam je isti i sasvim nepotrebne misaone sposobnosti ljudskog mozga počinju atrofirati ispunjavajući vam dušu osjećajem  bezbrižnosti i nevinosti. „Blago onom ko rano poludi…“ – dobro nam je poznata narodna posovica. Iste svakodnevne kretnje i obaveze prerastu u rutinu, i s vremenom tako okoštaju da se krećete lako i posve programirano kao mašina. Vraćate se kući kasno i rasterećeno, uživate u brojanju koraka dok se vralčate iz restorana kući:  …dvije hiljade tristosedamdest i osam, dvijehiljadetristosedamdeset i devet, dvijehiljade….

 

         Jedini problem je metabolizam. Tu je znanost potpuno zakazala. Sve bazične tjelesne funkcije  odvijaju se nesvjesno i na njih još uvijek ne umijemo svjesno djelovati. Kakve bi sve racionalizacije tamo mogli učiniti! Zbog metabolizma ta kapitalistička idila prezaposlenog i zadovoljnog radnika je pukla. Ili je opet pak krivac ta riječima neuhavtljiva duša? Nekoliko tjedana pred Božić na ulicama su osvanule ogromne reklame najavljujući senzacionalna božićna sniženja cijena.  Spomen  dan na rođenje pegambera Isse, onoga kojem je Uzvišeni predao poruku ljubavi da je širi među ljudima, trgovci su vješto pretvorili u dan potrošnje, a poruka se ljubavi izgubila u pohlepi i gomilanju novca i nepotrebnih trica.  Potrošačka groznica se širila kao epidemija. Zvončići, zvončići zvone cijeli dan…

         Toliko se toga još trebalo kupiti, a više smjena u restoranu nije bilo, jer liste su uvijek duže od mogućnosti. Panika! Panika u kući, panika na poslu. Iz nekih razloga u to vrijeme se puno više pije i jede. Stolovi su bili vazda puni kao šipak, a vreva i galama nesnosna. Letio sam između stolova pretrpanih tacni pokušavajući svakome donijeti naručeno prije nego im nervoza pojede uglađeni izraz na licu. Onda me puklo.

 

          Ničega se ne sjećam, kažu samo da sam pao. Probudio sam se u nekom drugom svijetu. Ali to nije bila ona bolnička prostorija za reaniomaciju puna cijevi i nepoznatih mašina u kojoj sam ležao, s plastičnim vrečicama tekućina koje vam se njišu iznad glave, igala zabitih u vene i električnih sondi zaljepljenih po prsima. Taj svijet u kojem sam se probudio bio je u meni, koji  je samo ležao u toj sobi s maskom za kisik na licu i čiji se život jasno mogao pratiti u nekoliko nizova krivulja na ekranu obješenom iznad kreveta. Odmah sam zano da je to neki drugačiji svijet jer vladao je mir koga već dugo nisam bio okusio, baz žurbe i želja, bez interesa i namjera da ikome ugdim. Duboko sam udahnuo, čulo se tiho strujanje zraka iz prozirnih cijevi u maski na licu. Bio sam konačno lišen svih namjera, čak i da se pomaknem, a nisam se ćutio ni umornim ni iscrpljenim. Nije bilo bola, ničeg nije bilo osim disanja i te ugode što ničega drugog nema. Disao sam i umeni je raslo zadovoljstvo što jesam, koje me posve obuzimalo pa sam lebdio ležeći u krevetu, privezan snopovima kablova i cijevi za mašine i naprave oko kreveta. Ne znam koliko je to trajalo, kažu dugo, a onda sam se vratio u ovaj svijet: još uvijek sam ležao na istom krevetu  spojen prozirnom cijevi za dva balona iznad glave, krivulje mog života još su treperile na ekranu, ali sad sam osim sebe mogao vidjeti i druge: medicinsku sestru koja je kroz neku gumu na prozirnoj cijevi u mene utiskivala bjelkastu tečnost iz injekcije, tehničara koji je nešto petljao oko cijevi iza monitora i moju suprugu koja je sjedila s druge strane njih i držala me za ruku. Oči su joj bile pune suza. Dugo smo se samo gledali. Facijalni mišići na mom licu su bili posve opušteni jer sam osjetio kad su se počeli grčiti u ono već pomenuto najveće ljudsko čudo – u osmjeh. Onda je supruga ljubeći mi ruku počela isprekidano govoriti kako je najvažnije  da sam se probudio, da nam ništa drugo ne treba osim nas samih, naše djece i prijatelja, naše porodice. Iz njenih su riječi izranjala draga lica. Bilo ih je toliko da se onaj gorki  osjećaj usamljenosti koji me je godinama morio posve izgubio. Plakao sam. Bože, zar smo zaista toliko slijepi i blentavi da ništa ne vidimo  – nastavila je supruga. Vratićeš se pisanju i prvo ćeš završiti onu „Božičnu priću“. Još ima vremana. Pričala sam s urednikom. Zapravo, napisaćemo je skupa, ljubav je najvažnija. Da, ljubav je najvažnija!