Ahmed i fukara

   Dan prije nego je skočio u vodu, pričao je Tonča, lovili smo somove na ušću Orljave. Zabacili smo udice i sjeli kraj vatre koju smo naložili na bentu iznad vode pod širokom krošnjom vrbe. Pekli smo mlade kukuruze na žaru. Fehimov i moj otac bili su mobilizirani 1941. i poslani na Staljingrad. Nisu se vratili. Moja se majka nedugo nakon njegovog odlaska spetljala s nekim ustaškim poručnikom i 1945. su je streljali partizani u avliji. Fehim nije ni imao majke, živio je cijeli rat s nama. Kad su je streljali mi smo bili u štali i kroz mala vrata za izbacivanje đubreta gledali smo kako moja majka bezglasno pada. Fehim mi je prebacio ruku preko leđa i obojica smo tiho plakali. Tako smo obojica živjeli s bakom u njenoj kući. Kuća mojeg oca i zemlja pripala je seljačkoj zadrugi i u njoj je bila smještena uprava. Ja sam bio završio školu, ali kao sin folksojčera nisam mogao upisati gimnaziju u Brodu. Fehim je nakon male mature radio u kudeljari pokojnog Mate Galića, koja je isto postala zadružna. Tako sam i ja počeo raditi s njim na izradi konopaca od kudelje. Dok je okretao kukuruze na žaru rekao mi je da sutra odlazi. Smijao sam se, jer tu sam priču slušao već pet godina. Od kad su došli partizani nije ništa drugo ni pričao. Pojeli smo kukuruze i ležali u travi i tada mi je po tko zna koji put ispričao onu priču o Ahmedu i fukari.

 

   Ahmed i fukara? – pitao se na glas amidža. To nikad nisam čuo, a otkud njemu ta priča? – upita Tonču.

 

   Otkud ja znam?! Čuo sam nekoliko tih priča i onda su mi se činile naivne i glupave. Ni ta koju mi je ispričao Fehim nije djelovala ništa bistrije. Tek kasnije sam povezao sve konce.

 

   Skočio je sa vrha jednog od onih piramidalnih tornjeva koji su napravljeni uzvodno od mosta da zimi razbijaju ledene santé i tako zaštite ljuske velikih pontona. Kad se vinuo u zrak izgledao je kao lastavica i činilo mi se da neće ni pljusnuti u vodu. Pred vodu naglo je ispružio ruke iznad glave i potonuo je gotovo bez zvuka. Samo jedan mali mlaz pjenušave vode kratko je pljusnuo i nestao. Stajali smo na obali i čekali da izroni da ga dočekamo zvižducima i deranjem. U čekanju vrijeme teče sporije, to znaju svi koji čekaju, pa nam se tiih desetak sekundi koliko je potrebno da se izroni učinilo mnogo dužim. Neki su počeli zviždati i vikati “bravo!” A onda smo se stali pogledati i čuditi zašto ga nema. Nakon minute neki su uskočili u rijelu i plivali na mjesto gdje je Fehim potonuo i ronili u mutnoj vodi. Nisu ga našli. Cjeli dan su tražili, bacali u vodu duge konopce s kukama s jednog kraja Save na drugi i potezali, ali su izvukli samo nekoliko trulih grana i krepano tele koje se već raspadalo. Otrčao sam kući i plakao. Fehim je bio tada sva moja porodica i sve moje društvo. Nikad ga nisu našli. Te zime i ja sam odlučio pobjeći, pa šta bude. Nije bilo lako i eto me opet u mom Kobašu – pričao je Tonča, glas mu zatreperi i suze mu se pojaviše u očima. Malo je zastao, i nastavio: 1963. godine svirao sam u nekom hotelu u Frankfurtu nekoliko dana. Plakati s mojim imenom bili su izljepljeni po cijelom gradu. Možete li zamisliti scenu kad u pola koncerta u dvoranu utrči neki čovjek u zamazanom radničkom kombinezonu sa vašim plakatom u rukama i plače? Oko njega trojica konobara u crnim frakovima, a on ih gotovo nosi između stolova do mog klavira. Onda ja prestajem sa svirkom i buljim s nevjericom u tog zamazanog čovjeka kojeg su trojica konobara držala ispred mene. Ustajem, počinjem plakati i grliti svog Fehima koji je ponovo, neznano kako, izronio u mom životu, i s njim plačući napuštam koncert. Fehim je ipak uspio pobjeći! Ronio je dugo, pričao mi je kasnije, prošao kroz pontone i izronio više od dvijestotine metara nizvodno. Sakriven plohom mosta, neprimjetno je ušao u gust vrbik, pa znanim stazama niz livade, gdje Sava pravi širok luk. Preplivao je Savu na mjestu gdje je dan ranije ostavio zavežljaj sa odjećom i malo hrane i nastavio prema Mađarskoj. Kako je došao u Njemačku to sada više nije važno, ali je došao. Jedno vrijeme je bio u nekom lageru za izbjeglice, a kako je znao dobro njemački brzo je našao posao u nekoj građevinskoj firmi koja je izvodila velike projekte plinovoda po cijeloj Njemačkoj. Tako je onaj dan kad sam imao concert kopao u kanalu nedaleko od hotela i u blatu, na dnu kanala, našao moj plakat koga je vjetar ili tko zna tko otrgnuo i bacio preko ograde u kanal. Odmah je istrčao sa plakatom i došao u hotel. Cjelu noć smo presjedili u mojoj sobi pričajući. Slijedeći dan otputovali smo u Minhen. Tada sam tamo živio sa ženom i sinom. Sedam dana nisam se javljao na telephone. U miru sam s Fehimom proveo najljepših sedam dana u mom životu. Ponovo smo u sjećanju proživjeli djetinjstvo u Kobašu, ribolov na Savi i Orljavi, rat i poraće, plakali smo i smijali se, – Tonča, duboko uzdahne i suza mu se otkine od oka – a onda je Fehim ponovo nestao.

 

   Fehim je drugi dan otputovao. Lijepo smo se pozdravili, uzeo je moju adresu, brojeve telefona i obećao mi se javiti. Na vratima naše kuće žena nas je slikala. Ta moja prva žena bila je fotograf. Nedugo zatim udarna vijest na televiziji i u novinama bila je velika nesreća na izgradnji plinovoda u Frankfurtu. Osamnaest radnika je poginulo. Danima sam zvao direkciju njegove kompanije interesirajući se za Fehima. Dugo je trebalo da povjerujem njihovim tvrdnjama da nitko s tim imenom nikada nije radio u toj kompaniji. Bio sam i na policiji i dobio isti odgovor – Fehim Roso nikad nije ušao u Njemačku. Dali smo razviti onaj film sa zajedničkim snimkom na vratima kuće, ali film je bio preosvjetljen. To je greška koju profesionalni fotografi nikad ne rade. Svi su snimci izgledali kao kad direktno snimate u sunce. Tako da više nisam ni siguran da li je to bio doista on ili samo moja bolesna fikcija.

 

   Mom slijepom amidži lice je bilo kao od kamena, bio je potresen, a ja sam sa zanimanjem nijem buljio u Tonču. Ponovo je upao u šutnju, koju ni ja ni amidža nismo remetili pitanjima, sad mi se čini kao da smo i disati prestali. Pas je zalajao kod Naskića u avliji i Tonča nastavi :

   Arslan beg je bio krut čovjek, iz vojničke porodice Ibrahimpašića, vojnik od trinaeste godine, koji je znao samo za red i rad. Isti dan kad je došao u tvrđavi se počeše krečiti izbe askera i staze uz bedeme, od menze do barutane. Za njegova službovanja niko u čaršiji nije video neurednog janjičara. Ali nije se Arslan beg zadovoljio samo tvrđavom. Počeo je zalaziti u radnje po čaršiji i zavoditi red, saditi lipe uz kaldrmu, a uveo je i obavezne mobe za besposlene oko izgradnje nasipa uz tvrđavu. Poslije džume, pričao je Fehim, volio je kratko šetati sa Ahmedom kroz mahale i pričati mu što sve treba uraditi da se u Kobašu može živjeti ko insan. Jednom je tako između njih došlo do oštre prepirke, da se čak beg primio za sablju, ali se osjetivši hladan čelik pod vrućom rukom i ohladio. Ali, pale su riječi i eto ih baš onako kako je Fehim pričao, a prije njega dugi niz Fehimovih predaka. Ne znam je li on baš sve prenio, ali posvađaše se zbog kobaške fukare i ciganske mahale.

 

   Onaj tko nema zemlje, magazu ili nešto od čega može živjeti, neka služi onima koji imaju ili nek ide kud god mu je volja – pričao je Arslan Ahmedu široko odmahujući rukom.

 

   A kud da idu beže moj, Arslane? – upita ga Ahmed crven u licu od vatre što je planula u njegovoj duši.

 

   Kud god, Ahmede. Svijet je velik! Ne mogu ih gledati kako lutaju po čaršiji ko paščad i samo vrebaju da se od nekog ogrebu za zalogaj. A i žive ko paščad, i sva im je mahala blatnjava i izvor su pogani i bolešćina. Valja se toga riješiti, jer kad udare snjezi, treba i njima dati hrane da ne kradu od poštena svijeta.

 

   Stao je Ahmed i blenuo u bega kao da mu broji toke na dolami. E, moj beže, poče tiho Ahmed, drhtavim glasom od ljutine, zar ti ne znaš da je svijet velik koliko i duše njegovih vladara. Ako su duše u vladara sitne i svijet je sitan. Kud da idu, Arslane silni, oni koji su već jednom morali otići iz svojih domova u Pećuhu i Požegi? Šta da rade kad su im njive i imanja oteta? Koga da služe kad su imanja begovska i kuće već pune ko šipak? Ti bi srušio one njihove uboge kolibe od ćerpića, a to je jedini krov koji imaju. Izvor pogani i bolešćina, beže, nisu oni nego bjeda koja izvire iz sitnih duša onih koji vladaju. Izvor praznine na sirotinjskim soframa preobilje je vladarskih trpeza. Da bi živio ko insane nekad je bolje ne uraditi ništa nego raditi krivo.

 

   Kuš! – riknu Arslan pa se lati sablje, ali vidje da se Ahmed ne plaši. Ode ti predaleko Ahmede, ne diraj u sultana.

 

   Ode ti, kapetane, predaleko! Ne pričam ja o njemu, jer ne živi on u sjenci sirotinje, nego njih bezbroj živi u njegovj sjenci. Cigani ti smetaju, a rade ono što bogati preziru, čiste im nužnike, čuvaju i kolju stoku da bi oni koji imaju imali čime napuniti stomak, štave smrdljive kože oderane sa hajvana.

 

   Gleda Arslan mrko u zajapurenog Ahmeda, pa skide šaku sa sablje i pomirljivo reče: De, dobro, mudri Ahmede, možda sam ja i rekao koju krivu, ali ti znaš, bolje od mene, da je besposlica opasna ko kuga.

 

   Kako koja besposlica, kapetane moj, i kako kome. Jer, ne bojiš se ti što Hamzibeg godinama samo juri srne i jelene po Motajici i mlade vlaške pastirice, već te plaši besposlica onih jadnika koji su sve izgubili i već godinama dršću u svojim sirotinjskim kućercima i žive od sitnih nadnica i tuđe darežljivosti. Ali darežljivost je rijetka u onih koji imaju. A imao ili neimao, sasvim je svejedno, jer tijelo svoje traži, krulji želudac i neda ti spavati. Još teže je kad ti djeca ne spavaju od glad i samo im oči rastu, gladne i pohlepne. Prodat će sve što imaju za šaku brašna, a kako malo imaju malo mogu i kupiti. Zatim će zaiskati. Ako zaiskani ima hrane onda će mu dati ili im dati neće. Ako nedobiju od jednog, onda će zaiskati od drugog. Ali kad je oskudica, niko nema hrane ni za sebe, onda će probati ukrasti, provalit će tuđi trap, iščeprkati malo repe, glavicu kupusa, koju jabuku. Ali ni taj čiji je trap nije blentav. Udarit će uz trap snažan direk i svezati oštro pašće. Ili će ga i sam razgrnuti i sve odnijeti u kuću. Duga glad umanjuje strah i od boga i od vlasti, jer onaj koji umire od gladi još lakše umire od dželatove sablje. Toga se ti plašiš. Nije problem kazniti nekog kad je obilje, a krađe rijetke. Ali kad je neimaština i krađe učestale, kako ćeš ikoga kazniti? Jer jedino se može preživjeti ako ukradeš, ili od komšije ili od cara. Svatko tko je živ tad zavređuje neku kaznu, pet ili deset udaraca po tabanima, kandžijom po leđima, odsjecanje šake, davljenje na stupu, jer zakon je za tebe neumoljiv. A ne vidiš da je iznad carevih zakona Božiji zakon po kome svakom treba zalogaj za život. Ali vlast ne gleda u nebo, nego u svoja vlastita njedra i svoje sebične ciljeve. Njoj je lakše gledati skapavanje naroda nego odustati od vlastitih nakana.

 

   Ahmede! – viknu Arslan – Daj, zaveži ili ću te stvarno dati uhapsiti, a rekao si dosta da ti se tri puta odsječe glava!

 

   Sjeci Arslane,- zapjenio se Ahmed – to je mogao i paša iskidarski i svi kapetani prije tebe. Sjeci, ali ne diraj ove trošne ciganske i sirotinjske mahale.

 

   Šta je bilo poslije nije ispričao, a ja nisam pitao jer mi je sve to oko Ahmeda izgledalo glupo. Naročito, ono oko Arslanove sablje. Navodno, kad je Arslan odlazio iz Kobaša na neku novu dužnost, po slugi je poslao Ahmedu sablju, onu kojom ga je onaj dan htio ošinuti. Kleo mi se Fehim s rukom na srcu, da je vidio tu sablju u ciganskoj mahali. Prvi put mi je tu Ahmedovu zgodu ispričao u proljeće 1946. kad je nova socijalistička vlast na silu utjerala ljude u zadrugu, uzela im zemlju i stoku, a one koji su se protivili pokupila i streljala ih negdje kod rudnika. Tad mi je ta priča bila besmislena, ali blatnjave su mahale još jednako tu gdje su i bile, balon moći se ispuhao, ljudi ponovo imaju zemlju i stoka im muče iz avlija…

 

   Tri dana poslije,dok sam ležao na vrućem savskom pijesku priču Tonče Majera potvrdio mi je cigo Ahmet. Sjedio je kraj mene i glabao kuhani kukuruz.

 

   Sve je to, pobro, baš tako bilo, samo to nije Rosova priča, nego naša ciganska! Mi još i danas u mahali krijemo Arslanovu sablju. Dok je sablje, biće i mahale! – govorio je podignutih obrva. Niže od nas pontonski se most otvarao i crni oštri profil tegljača se sporo vukao kroz vrata mosta. Desetk smo minuta šutili gledajući kako neki momci plivaju prema šleperima, sjedaju na izdignuta kormila i mašu nam.

 

   Vidiš, – ponovo će Ahmet – već tristo godina u našoj porodici prvom se sinu daje ime po tom našem velikanu.

 

   Kako “vašem velikanu”, pa zar je Ahmed bio cigan? – upitao sam začuđeno.

 

   Ma jok, kakav cigan! Šta je tebi? – reče Ahmet bacajući oglabani klip u vodu. On je naš jer je živio kao mi, radio je samo ono što mu godi duši i onoliko koliko je dovoljno za jedan dan. Jer svaki je dan druga nafaka.

....................................................

 

Arif Ključanin - Proza u izboru Tomislava Dretara