Nitko nema pravo potpisati kapitulaciju
Zdravko TOMAC
Teško je. Čak je i vrlo teško. Prijetnje i loše vijesti sa svih strana. Mnogi su ne samo zabrinuti nego već i rezigniraju. Čak su spremni baciti koplje u trnje i prihvatiti ono za što su tvrdili da nikada, ni po koju cijenu, neće prihvatiti. Pravdaju se izgovorom: To je realnost, nema drugog izlaza.
U Bosni i Hercegovini nastavlja se tragedija hrvatskog naroda. Hrvati su potjerani iz sjeverne Bosne, a opstanak čak i hrvatskih enklava u srednjoj Bosni sve je više u pitanju. U Sarajevu HVO je razoružan i ponižen, a u Mostaru je srušen posljednji most i nastavljaju se sukobi. Hrvatima prijeti da postanu najveći gubitnici u ovom ratu. Čak se u svijetu sve više govori o podjeli Bosne na dva dijela: srpsku i bosansko-muslimansku, s tim da bi Hrvatima ostao samo dio Hercegovine. Premda se radi o agresiji Muslimana, koji su već osvojili veliki dio hrvatskog povijesnog prostora, Talijani i drugi otvoreno prijete kažnjavanjem Hrvatske. Čak govore ne samo o sankcijama nego i teritorijalnim promjenama na štetu Hrvatske. I naši prijatelji Nijemci kao da konačno prihvaćaju francusku politiku, te zajedno s Francuzima predlažu Srbima da daju još 3% teritorija Muslimanima, kako bi se došlo do podjele Bosne i do početka procesa ukidanja sankcija prema Srbiji.
Ni u Hrvatskoj stanje nije dobro. Euforija poradi Rezolucije Ujedinjenih naroda, koja je bila povoljna za Hrvatsku, pretvara se u apatiju i razočaranje, jer se primiče novi rok, a ništa od onoga što je UNPROFOR trebao uraditi nije učinjeno. Čak nema ništa dobroga ni na vidiku. Ministar Granić otišao je u New York u veliku neizvjesnost, jer se ne zna kakav će izvještaj podnijeti B. Ghali krajem ovog mjeseca, odnosno kakva će biti sudbina Mirovnih snaga.
Miloševićeva pozicija jača. Čini se da mu svi pomažu, čak i njegovi neprijatelji. Kao da se svijet pomirio s time da nema drugog izlaza nego da ga se prihvati kao najmanje zlo i da se izlaz traži u legaliziranju dijela onoga što je ratom i genocidom osvojio.
U takvoj situaciji razumljivo je da u traženju izlaza rastu nervoze i frustracije u Hrvatskoj i među Hrvatima. Svjedoci smo sve većih unutarhrvatskih sukoba, čak prijeti, nakon rata sa Srbima i Muslimanima, i otvaranje treće, unutarhrvatske fronte.
Izvor svih sukoba, kao i do sada, upravo je hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini. Još jedanput se potvrđuje da je Bosna i Hercegovina Ahilova peta hrvatske politike. Ali, isto tako se potvrđuje da po zakonu spojenih posuda sudbina Hrvatske čvrsto ovisi o sudbini Bosne i Hercegovine, te da tragedija hrvatskog naroda u Bosni nije samo tragedija dijela naroda, nego da ona cijeli hrvatski narod i hrvatsku državu vodi u katastrofu. Zato ne iznenađuje što se »raspad hrvatskog Sabora« ovih dana dogodio upravo zbog dubokih razlika u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Stanje je toliko dramatično da s pravom Večernjakova novinarka Dunja Ujević postavlja retoričko pitanje: »Ima li ovakav Sabor uopće smisla?«
Sve to zahtijeva, više nego ikada do sada, da se ispravno dijagnosticira stanje, da se pokuša postići što je moguće šira suglasnost u ocjeni naše politike prema Bosni i Hercegovini, ne zato da bismo tražili krivca, ili se međusobno optuživali za izdaju i veleizdaju, nego zato da bismo pronašli izlaz i spasili što se još spasiti može, da bismo umjesto političkog raskola, koji prijeti ionako slaboj Hrvatskoj, udružili snage i u nepovoljnim okolnostima postigli što je moguće više. Upravo u ocjeni stanja i uspješnosti ili neuspješnosti hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini postoje najveće razlike.
Dio vladajuće stranke i službena politika i dalje tvrdi da je politika bila uspješna i da nema nikakvih potreba za njezinim korekcijama i promjenama. Suprotno tome, hrvatska oporba jedinstvena je u ocjeni da se radi o nacionalnoj katastrofi hrvatskog naroda i da je potrebno mijenjati našu politiku. Tako velike razlike u ocjenama nisu novost. Otpočetka postoje velike razlike među Hrvatima, gdje god bili, u odnosu na hrvatsku strategiju prema Bosni i Hercegovini. Odlučujući sukob različitih strategija ipak se dogodio u rano proljeće 1992. godine, dakle, prije godinu i pol dana, kada su hrvatska i muslimanska politika u Bosni i Hercegovini, ali i politika hrvatske države u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, bili na povijesnom raskrižju. Tada su postojale mogućnosti izbora u davanju odgovora na pitanje: Kako dalje? Jedna mogućnost je bila čvrsti vojni savez s Muslimanima i zajednička obrana Bosne. Druga mogućnost bila je postupno prihvaćanje Miloševićeve logike o podjeli Bosne, koja se ne može podijeliti s obzirom na svoj etnički sastav i izmiješanost stanovništva, ako se ne prihvati etničko čišćenje. U to vrijeme situacija i na bojištu i na međunarodnoj političkoj sceni bila je vrlo povoljna. Bosna i Hercegovina i Hrvatska postale su članice Ujedinjenih naroda. Imale su podršku cijeloga svijeta. Bili su jasni stavovi da je riječ o agresivnom osvjačkom ratu Srbije. Na bojištu Hrvati su, zajedno s Muslimanima, držali takozvanu »državu srpsku« i »krajine« u totalnom okruženju. Hrvati su držali i sjevernu Bosnu. I vojnim laicima bilo je jasno da upravo borba za sjevernu Bosnu odlučuje sudbinu rata i da Milošević bez osvajanja sjeverne Bosne ne može stvoriti Veliku Srbiju. Zbog svega toga zalagao sam se, kao i mnogi drugi, da se napravi vojni savez Muslimana i Hrvata i da se zajedničkim snagama brani sjeverna Bosna i velikosrpska politika slomi u temeljima.
Nažalost, krenulo se drugim putem. Zašto, i tko je sve kriv, teško je reći. Čak nije ni vrijeme da se o tome raspravlja. O tome treba raspravljati samo onoliko koliko je nužno, kako se ponovno ne bi pogriješilo. I Hrvati i Muslimani od tada postepeno sve više upadaju u zamku Miloševića i određenih međunarodnih snaga. Početak svih teškoća u hrvatskoj politici i slabljenja naših pozicija bio je upravo u prihvaćanju sporazumijevanja sa Srbima oko teritorijalnih razgraničenja u Bosni. Kada su i Muslimani prihvatili logiku borbe za prostor i etničko čišćenje, put u pakao, u kojemu se danas svi nalazimo, bio je neizbježan. Već sporazum Boban-Karadžić od 6. svibnja 1992. u Grazu, za one koji se razumiju u politiku, bio je dovoljan da se digne uzbuna i da se pokuša upozoriti da ćemo doživjeti upravo ovo što ovih dana doživljavamo. Tada se faktično pristalo na davanje koridora u sjevernoj Bosni, što je bio samo prvi korak prema gubitku sjeverne Bosne, jer je bilo jasno da bez sjeverne Bosne Milošević ne može teritorijalno spojiti okupirana područja Hrvatske i Bosne sa Srbijom. Nažalost, sve što sam napisao da će se dogoditi, kritizirajući takvu politiku, uglavnom se dogodilo, tako da mnogi s pravom tvrde da ono što smo tada posijali danas žanjemo. Ulazak u rat s Muslimanima i nesposobnost s jedne i druge strane, ali i nehtijenje da se taj rat završi pronalaženjem zajedničkih političkih rješenja, iz dana u dan pogoršava situaciju i za Muslimane i za Hrvate, a u korist Miloševića, jer se osvajački genocidni rat Srbije protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine naknadno pretvara u građanski rat svih protiv svih.
S obzirom na već opisano stanje danas, mnogi rezigniraju i tvrde: danas je već kasno, ništa se više ne da učiniti, potrebno je prihvatiti podjelu Bosne bez obzira na sve kobne posljedice, ne samo za Hrvate u Bosni nego i za hrvatsku državu i hrvatski narod u cjelini.
Ipak, tako ne misle mnogi, ne samo Hrvati u Bosni nego i mnogi u Hrvatskoj. Iz dana u dan širi se front onih koji misle da još uvijek nije kasno i da, bez obzira na sve, treba hitno i odmah mijenjati našu politiku. Zanimljivo je da najveću odlučnost, pa onda i najoštriju kritiku hrvatske politike, iskazuju franjevci iz Bosne. Oni traže da se digne glas protiv onih koji se odriču sjeverne i srednje Bosne, tvrdeći »kako je i šutnja u ovom trenutku ravna izdaji narodnih interesa«. Tako npr. fra Mirko Filipović piše: »Ako se šutljivci udruže s galamdžijama, propast je konačna.« Odnosno: »Ubija misao da se politika koja tobože brani hrvatske narodne interese dobrovoljno odriče polovice Bosanskog Posavlja i još više, nakon ratnog gubitka ovog prostora, sada još potpisuje kapitulaciju, a opet ima obraza tvrditi kako nitko osim nje nema pravo predstavljati hrvatski narod Bosanske Posavine.«
Nije se teško složiti s franjevcima, čak i u slučaju da se složimo i s onirna koji tvrde da u ovom trenutku nema nikakvih izgleda da se ponovno vojno osvoji sjeverna Bosna. Mislim da u ovom trenutku ne treba sijati iluzije kako se vojno može osvojiti sjeverna Bosna, jer za to ne postoje ni međunarodne ni druge pretpostavke. Ali se slažem s onima koji traže da se ništa ne potpisuje, jer bi se potpisom priznalo pravo na to da ono što je hrvatsko postane srpskim i da srpska država dođe do Zadra,Karlovca i Siska, kako bi u danom trenutku ponovno krenula u nova osvajanja, težeći da izbije na more. Jer, kako kaže Karadžić, navodno je prirodno pravo Srpa da izbiju na more, kad su mu već tako blizu. Dakle, mora se jasno reći da nitko u ime Hrvata nema pravo potpisati kapitulaciju, odreći se sjeverne Bosne i predati je na legalno upravljanje i u vlasništvo Srbima. Naše je pravo da svima u svijetu to jasno kažemo, zbog sljedećih činjenica:
(1) Prema popisu stanovništva 1991. godine na prostoru Bosanske Posavine (općine Derventa, Bosanski Brod, Odžak, Bosanski
Šamac, Orašje, dijelovi općina Modriča, Gradačac i Brčko) živjelo je 59,60% Hrvata, 20,55% Srba, 15,48% Muslimana i 4,37% ostalih naroda
i
narodnosti;
(2) 83% zemlje Bosanske Posavine pripada Hrvatima i Muslimanima, a Srbima svega 17%;
(3) Hrvatski narod kao većinski narod na ovim prostorima živi od 7. stoljeća;
(4) U obrani Bosanske Posavine poginulo je 2.446 branitelja i oko 1.500 civila. Oko 8.000 ljudi je ranjeno;
(5) Srpske oružane snage potpuno su etnički očistile od Hrvata i Muslimana okupirana područja Posavine.
Sve su to razlozi zbog kojih se ne smije potpisati ništa što bi značilo legaliziranje Miloševićevih osvajanja i priznanje stvaranja Velike Srbije.
Takva situacija zahtijeva od svih Hrvata i osobito od svih političkih faktora u Hrvatskoj da usprkos svim razlikama i sadašnjim sukobima pronađu snage kako bi se usmjerili na rješavanje problema, umjesto sadašnjih svađa i raskola, u kojima se međusobno optužujemo za ovo teško stanje. Mnogima upravo odgovara da se u Hrvatskoj otvori i treći, unutarhrvatski front. Zato je velika odgovornost i na vladajućoj stranci i na oporbi da to ne dozvole. Izlaz je u tome da se, ako je potrebno, i iza zatvorenih vrata, rasprave sve razlike i pokuša postići što je moguće veća sloga na programu kako izaći iz ove situacije, kako spasiti Hrvate u Bosni, kako zaustaviti rat s Muslimanima, kako spriječiti stvaranje Velike Srbije, kako što prije osloboditi okupirana područja Hrvatske.
Vrelo: "Nedjeljna Dalmacija", 17. 11. 1993.