Stihovi za dobre ljude

IVAN KORDIĆ

JEDNA OD PRVIH KNJIGA suvremene poezije koju sam dobio u životu bila je zbirka pjesama Rumen (Mostar, 1964.) Ivana Kordića.

Bila je jesen u Brotnju, imao sam tada devet godina i pohađao valjda treći razred osmoljetke, kad nam je učiteljica preporučila knjigu našeg »istaknutog zavičajnog pjesnika", objasnivši nam da pored poučnih pjesmica iz naših čitan­ki postoje i druge i drugačije, one koje u prvi mah i ne moramo razumjeti do kraja, ali nam se njihova značenja polagano otkrivaju prilikom svakog novog čitanja.  >>Više se voli nerazumljivo, od onog što vam je jasno na prvi pogled<<,rekla je. Ta njena uputa valjala mi je mnogo puta u životu, ne samo kad je u pitanju književnost. Ja sam, sjećam se kao kroz maglu, prilično dugo prelistavao tu Kordićevu zagonetnu plaketu, to izdanje »Debatnog kluba mladih pisaca Mostara", tu tanku knjigu kratkog i nerazumljiva naslova, ne berući gotovo ništa od njenog sadržaja.

Bile su to pjesme koje se nisu rimovale, nisu imale poučnu poantu, nisu pjevale o antropomorfnim životinjama niti govorile ezopovskim figurama ni lafontaineovskim alego­rijama. Kažem, vrlo malo sam kapirao od svega toga, a ni sam naslov Rumen mi nije bio jasan, pa sam ga pokušao odgonetnuti, ponavljajući stihove: »Zarumeni/ rumen/ večeri / u meni<<. Odzvanjala je ta glazba spontane rime (rumeni - u meni) kroz tihe krajolike broćanskih vinogorja, blagih idiličnih večeri, gdje smo odrastali i Kordić i ja. Ta kordićevska rumen, pored šimićevskog plavetnila osnovna je boja hercegovačkog neba. Mnogo kasnije ona će biti zamijenjena egzotičnim borhesovskim »otkrićem jednog cvijeta zvanog ruža, i čudesne boje, zvane rumenilo«.

Tako smo, otkrivajući rumenilo, učili za pjesnike, rekao bi jedan suvremeni autor, mi sunarodnici najvećeg pjesnika našeg jezika, koji je opjevavao rumenilo apokaliptičnim stihovima, što kod Benna odzvanjaju wie ein Alptraum, a kod njega, Šimića, liju se kao krv mrtve zvijezde: »Na rubu polja izmeđ crnih stabla/ Crveno mrtvo obješeno sunce«. U Kordićevoj drugoj knjizi Rika na razbojištu sunca to sunce traži razbaštinjenje, odmećući se od svoga nebeskog oca: »Jednog dana reče mi sunce: Ne uzimam te više za sina ... Ti umireš, a vasiona ostaje puna/ tvoje pjesme i tvoje smrti«. Kordićeva poezija nastajala je na rubovima te kozmičke ekstaze, na vrhuncima odakle se najzornije rišu tame zemaljskih ponora.

Ivan Kordić potječe iz široke i ugledne hercegovačke obitelji, koja je dala brojne svećenike i pisce - među njima čuvenog pučkog pjesnika Nikolu Kordića, koji je ispjevao brojne deseteračke poeme i sonete u selu Grljevići kod Ljubuškoga, te emigranta fra Lucijana Kordića (o kome je Ivan snimio dokumentarni film, te posthumno objavio izbor njegove poezije), koji se nakon višedecenijskog egzila vratio u Hercegovinu, te nedugo po povratku poginuo u prometnoj nesreći kod Mostara 1993. godine. Ivan Kordić, pak, rođen je u mjestu Blizanci, ne upamtivši majku koja je umrla nakon njegova poroda, a kao dijete preselio je u Mostar, gdje je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Dijete želje­zničara, Kordić će živjeti onu naširoko poznatu solidarnost o kojoj je govorio njegov zemljak, sindikalist i revolucionar Krndelj, što je zbog svojih univerzalističkih i ljevičarskih uvjerenja poginuo od bratske ruke u zloglasnome logoru Remetinec, surove endehazijske 1943. godine.

Osnovni topos književnog opusa Ivana Kordića, ovog u biti ljubavnog pjevanja, je Mostar, grad koji je koncem prošlog stoljeća doživio najstrašniju ratnu kalvariju, a kroz trijumf tribalne politike ostao trajno devastiran i u nedogled podijeljen. Zanimljivo je napomenuti da je Mostar još od vremena austrougarskih važio za jak kulturni centar - rođeni su i živjeli i djelovali u njemu neki od najznačajnijih autora zapadnog Balkana - Srbi Šantić i Dučić, Hrvati Milićević i Jakovljević, Bošnjaci Đikić i Humo. Ta stara književna slava se istopila i Mostar u drugoj polovici dvadesetog stoljeća producira tek osrednju folkJorističku i ernološku, aponajviše zakašnjelu socrealističku poeziju - mostarski pjesnici stvaraju stihove koji veličaju hercegovačko sunce i vino i kamen i Neretvu, ili još češće opjevavaju socijalizam, maršala Tita i njegove historijske bitke.

Izuzeci su Ivan Kordić i Goran Babić, te djelomično Pero Zubac i Vladimir Puljić, ali to je tema nekog drugog diskursa. Babić, čudesni jezikotvorac i jezični mag, neke od svojih najmelodioznijih pjesama posvetit će upravo Mostaru i Neretvi (Groblje na Šoinovcu, Daleka pjesma o paklini), dok će Kordić trajno ostati vezan za prostor Mostara, kao za univerzalno mediteransko ozračje, krajolik svjetlosti i antičkih počela. Osnovni njegov ton je, piše Stevan Tontić, »onaj vedri skepticizam, ili melanholič­na vedrina, koja ovdje prožima sve, sav taj svijet Juga, definisan svjetlošću i sjenkom.« Malo je tko tako kao Kordić uhvatio te treptaje koje riše sunčana svjetlost nad krajolikom: »Samo bijeli otrov daljine/ I prašina iz dubine neba / Oštre slike blizih predmeta/ njihova golotinja i samoubojstven mir« (San).

Knjigom Odbjegla krinka (Sarajevo, 1972.) Ivan će Kordić djelomično napustiti mladićke ekstaze i posvetiti se otkrivanju »anđela u ogrugloj crkvi«, nevidljivih meta­fizičkih »krinki krajolika«. Pjesnik, sudionik ekstatičnih životnih svetkovina, u ovoj se knjizi predstavlja kao btižni i zamišljeni ljubavnik, opijen glazbom voda, polja, sumraka i vina. Pjesma je lijet lastavice i šum Neretve koja hrli prema moru, svome kraju; pjesma je tužni eho neostva­rene ljubavi, sjena koja nastaje u onom bachelarovskome mističnom prostoru voštanice (Zidom prolaziš i ocrtavaš se); pjesma je žena koja, mihalićevski rečeno, nosi u sebi nešto od sunca, nešto od užasa. Sve je u ovoj knjizi muzika, unutrašnja harmonija ili potraga za njom.