Tko je predao Posavinu II.

“Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… no što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće Da se formiraju općinski HVO-i da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže vi morate formirati općinski HVO… to je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže, mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.

On ima štambilje. Otišao je među vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova priča u vojsci je bila ovakva. Ako vi odete dolje, dobit ćete plaće, dobit ćete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su četiri općine htjele dolje... i ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Što je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u čemu je sad vaša pomoć, ništa, stoji se… jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali došao je Čuljak i rekao ne, vi ne idete nikamo, ovdje će se formirati Stožer Hrvatske Herceg Bosne i nećete nikamo ići. Ivan Čuljak je bio predsjednik Kriznog štaba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik Općinskog HVO-a. Rekao sam mu, Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku...“, među ostalim rekao je Vinko Begić članovima Komisije.

Viječe narodne obrane - Članovima tijela koje je prethodilo VONS-u izvješće o Bosanskoj Posavini oduzeto je odmah nakon završetkaU izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije - ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi te kontraobavještajni rad..“ U sadržaju izvješća polazi se i od uvjeta u kojima su izvođena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaže kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale većih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650. Na bosanskoposavskom bojištu bio je naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog područja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o šest taktičkih skupina veličine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna i 157. brigada većim dijelom.

Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlačenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište), stoji u izvješću komisije Vijeća narodne obrane.

Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rušenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rušenje mosta. U izvješću stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istočna Posavina da se osigura obrana mosta i spriječi njegovo rušenje.

Zahtijevano je da se most pripremi za obranu, dobro zapriječi fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Budući da ni jedna postrojba HV-a nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, na most je upućena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri tenka M-84 koji u noćnim uvjetima mogu štititi most te dva topa T-12. Inžinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrši zaprečavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja. Odobrenje za eventualno rušenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stožerom HV-a i vrhovnim zapovjednikom. Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po čijoj zapovijedi. Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao:

“Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.“ Taj je razgovor vođen 28. studenoga 1993., više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da učvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila razna objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju...

Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listopada 1993., četrdesetak dana prije razgovora čiji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju: “Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.“ Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okončanja pregovora u Daytonu, Tuđman je rekao kako je doslovce naredio: “Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.“

Je li nakon njegove izjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad Nacional objavljuje izvješće o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.

General Gorinšek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove.“ Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Nacional je pokušao razgovarati s nekim članovima Vijeća narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješću o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obećali kako će se javiti naknadno, ali to nisu učinili.

Prema Daytonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo “rješenje“ za Bosansku Posavinu Tuđman i Milošević dogovorili i prije pregovora u Daytonu.

Nastavak u trećem dijelu