Nehajne, podrugljive, nasilne - takve nas hoće mudrost

Vani propaduje, kiša i snijeg zajedno; vjetar zakreće i puše. Pada bočno, ukoso. Gledam koju ću knjigu za čitanje. Znam što hoću ali ne mogu naći.

─ Vidi ovo!

Svezak od Machiavellija. Vjerojatno zbog starosti (tiskana 1927. godine) listovi pohabani i požutjeli; izgleda kao kupusara, kao da je na smrt bolesna. Lijepak po hrbatu je nestao pa jedva drži listove na okupu. Da netko nije zalijepio bezbojnu ljepljivu traku, sve bi se raspalo. Toliko otrcana s listovima koji maltene ispadaju.

Vrli mislilac na jednom mjestu veli:

„Neka sebi nitko ne umišlja da nože odabrati samo sigurne putove, što više neka drži da su mu svi oni nesigurni, kojima hoće ići: jer se i ovo nalazi u poretku stvari, da nikada ne tražimo izbjeći jednoj neprilici, a da ne upadnemo u drugu; ali razboritost sastoji u tome da upoznamo kakove su to neprilike, i da se odlučimo za manje rđavu kao za onu koja je dobra.“

Mudar čovjek će čak i nehotice biti prijazan prema drugima, unatoč svim razlikama u nadarenosti, socijalnom položaju ili pukoj uljuđenosti. On će se prema njima ponašati kao prema jednakim, ali po pmjećivanju trećih, bit će mu to prigovoreno i nabijeno na nos. Jedan mislilac kojeg često citiram a koji se zove Friedrich Nietzsche, jednom je rekao:

„Prava lisica ne kaže da je kiselo samo ono grožđe do kojeg ne može doći, nego i ono do kojeg je došla prije drugih lisica.“

Jorge Luis Borges, čovjek izvanredna pamćenja, podsjeća kako je još Heraklit iz Efeza rekao da je sudbina čovjeka u njegovu karakteru (...Unser Charakter ist unser Schicksa). S druge strane, taj mudrac spominje Sokrata, koji je cijeloga života govorio o moralu, etici i savjesti (pri ispijanju otrova rekao je žalosnim i izbezumljenim prijateljima: „Uozbiljite se, budite hrabri.) Potom dodaje kako ni on, Borges, ne vjeruje da gavran i lisica mogu uopće dati nekakvu pouku. Ni sljepilo jednoga, ni lukavost drugoga nisu bili dovoljni da ih unesreće.

Priča ide ovako:

"Gavran je negdje pored sela, na zlatnim žitnim poljima, pro­rijeđenim sušom i navalom sivih štakora, pronašao komad sira, uzeo ga u kljun, odletio s njime do obližnje šume i sjeo na granu, držeći sir u kljunu. Vidjela ga lisica, kojoj se prohtio komad sira, a koja je dolutala tu prateći trag jednog jadnog zeca. Stade zato ispod stabla, na sag od opala lišća, i poče lukavo govoriti gavranu:

─ Ah, plemenita ptico! Kako li si ti samo prekrasna ptica! Ako ti je glas samo upola takav kako izgledaš, nema ljepše ptice od tebe.

Gavranu je bilo neobično drago zbog tih riječi, nije znao što bi od sreće - jer dotada su bježali od njega, djeca bi ga gađala kamenicama, a starije žene bi često sujevjerno okretale glavu kada prolaze pored njega - pa otvori kljun da zapjeva, neka se čuje kakav prekrasan glas ima. Ali čim je otvorio kljun, pao mu je sir na zemlju, a lisica ga je odmah zgrabila i pohlepno ga progutala.

─ Glupa ptico - rekla mu je - zar možeš povjerovati nekome da si lijep? Ružan si kao noć, ružan si kao najružniji seoski pas! Zar ti nisu bile dovoljne one kamenice seoske djece da to doznaš, nego si morao dati i komad tako sočnog sira?!  Znaš da je bio izuzetno sočan!

Gavran je tužno uzletio s grane, i tako se lijepo osjećao kad je čuo one lisičine riječi, a uz to, morat će još neko vrijeme trpjeti teror orla, koji je nedavno odnekuda doletio, a kojeg je namjeravao otrovati onim komadićem sira, što mu ga je lisicana prijevaru izmamila, a koji su seljaci postavili u polje da truju štakore. Okrenuo se još jednom u letu prema stablu na kojem je do maloprije stajao i mogao je, da se bolje zagledao, vidjeti lisicu kako se ispod stabla grči u užasnim bolovima."