Tragovi
Mirko POPOVIĆ
Maestral je povijao suhe trave, svirao u visokom stijenju, šumio samoćom: Mi se više nikada nećemo vratiti. Eho se vraćao iz doline u koju se survao ogroman kamen. Dječak se, otkotrljavši ga s vrha brda, uspravi i koraknu prema Albertu.
- Tražiš...?
- Spone - odgovori Albert.
- Između Sad i Nekad? Tražiš sebe. Evo, našao si me - glas dječaka nesta kroz listove bijele neispisane knjige.
- Prvo što je osjetio, otvorivši vrata, bio je miris truleži i ustajalog zraka davno napuštene kuće. Otvorio je prozor i sjeo. Pokušao se opustiti u sobnoj polutami. Kad je otvorio oči, nad skalinima je stajala čatrnja... iznad nje smokva. Ostarjela. Ponovno su pred njim sva ona stabla koja je gledao u djetinjstvu. Sada su bila mnogo veća i viša. Krošnje su im pokrivale davni vidik s prozora i veliki dio blijedoplavog neba. Onog neba pod kojim mu se nekoć činilo da je stotinu godina pred njim, čitava vječnost. Dugo je znao sjediti u hladu čemerika gledajući zagonetne, daleke strane svijeta. Bile su nasmijane, bile su izazovi, bile su pruženi zagrljaji.
Obuzet osjetom davno doživljenoga, vidio je kako daleki, svijetli snjegovi kopne u jednom travnju, u jednom proljeću kad mu je poštar pružio pismo.
- Iz Amerike je - reče kratko i izgubi se iza šumarka. Alberta trzne dodir koji je davno iščezao i glas ptice kao žižak pradavne vatre, arhetip vremena koje, izrastajući iz sjećanja, tvori djevojčicu iz zavičaja. Čitao je pismo napisano svelim listićima koje je, jednom, zajedno s Lucijom brao: Obećao si... Zato ću te i čekati. Uporno i dugo, vječno poput planina, strpljivo poput morskoga dna. Kamo god se pokrenu tvoji putevi, molit ću Boga da se ostvari samo onaj obećani, željeni, jedini... Ako mi se želje nikada ne ostvare i ostane tiha patnja čekanja, moj život će biti san o nama. Dubok, neizbrisiv trag u mom srcu pjevat će suzom: BUDI SRETAN...
Kao cvijet usađen u najljepše vidike zavičajnih zora, taj dio pisma ne sklizne odmah sa slike koja je u Albertovim uspomenama tek blijedi, ali nikada posve izbrisan put na kom su zajedno rasli i čekali sigurnu ruku anđela u snohvaticama, na tapiseriji prve mladosti. I u njegovoj duši izroni glas, pjesma jedne ptice, daleke, davne ptice... S morem kojeg vidi s prozora porazgovara šutnjom i zapita se: Nije li život čudo, igra koja se nikada ne završava? Tonuo je u aureolu prošlosti, tamo gdje se množe glasovi i sjene i još jednom jasno prepozna glas, topao, upamćen, dragi glas. To je otac zapjevao staru pjesmu: Oj, Lazare, na moru vozare...
Gore s brijega, iz tišine, mahnu mu mala kamena crkvica. Vratiše se večeri u kojima su joj hrlili kao djeca dok je iz nje u sumrake zamorilo rozarje. Dolinom se širio miris kukuruze iz majkine užarene peći... On podigne pogled prema toj svjetlosti. Suton se oglasi šapatom: Moli se za mene, sine...
- Majko - vrisnuše boje lišća, prah prolaznosti. Njeno lice ga dotakne bezličnim obrisom u šumoru vjetra nad morem: Uzmi ogrtač, hladno je..., glas joj je kao nekad u dugom vjetrovitom uzdahu jutra, tih u prozirnim proljetnim šumama. Stajala je na verandi, već daleko, kad je rekao: Ne treba, gore sam, gore u toplom. Govorila je iz njega snaga ljubavi, duševna bliskost kakvu nikada dotad nije osjetio. Pred njim je iz vododerine, iz kišama nanesenog pijeska stajao okvir s ostacima izblijedjele slike. Da, bile su dvije, jednu sam uvijek tražio, druga je visjela na vlagom prošaranom zidu moje male memljive sobe... pored nje kucao je stari zidni sat, nešto je nad njim izgovorilo te riječi, dok je, predat trenu, ukočeno gledao fotografiju. Iz pomaknutog vidokruga pogleda gore, neodređeno gore. Da, roditelji su davno prostirali radost na nevina dječja lica. Davno su otišli, davno su cvjetali oleandri, tu, nad mirom Pelješca. Da li su uopće postojali oni/ovi zidovi puni plijesna i šarenila od nezaustavljivog prodiranja vlage koja je, posebice zimi, oblikovala figure, razne i uvijek nove likove po zidovima sobe njegova djetinjstva...
Ponovno je zastao nad okvirom blijede slike s koje su ga gledale bezglasne oči. Misli mu jurnuše natrag, u vrijeme kad se otiskivao na životne putove, kad su ga ispraćale umilnim, činilo mu se, anđeoskim pogledom i suzom. Vraćajući se nakon dužeg izbivanja, slika roditelja čekala ga je na istom mjestu. A kad ju je napuštao na veoma dugo vrijeme, u kom je čarolijom dalekog svijeta isisavao nove, slatke sokove, uplovljavao u luke novih staništa, bilo je gotovo glasno njeno Zbogom. Njena čudna moć bila je utkana u njega, u životne bujice koje su ga nosile, pratila ga u kušnjama, u neobjašnjivim žudnjama iz kojih je često slušao otkucaje vremena, kapanje minuta s velikih crnih kazaljki na zidu pored nje.
Protrljao je oči probudivši se u zvjezdicama jutarnje rose. Jasno je vidio kako majka, na štap oslonjena, polako ulazi u sobu. Nije pošao za njom, ali je gledao kako s njena lica iščezava radost i umiru ostaci svijeta...
- Jesam li ja sasvim tu? - pitao se zureći u jednu sliku, opipljivu, u znakove postojanja urezane u kamen. Zašto smo Lucija i ja, kuckajući u stijenu, vajali pticu? Njegovo pitanje osvijetlila je drugost u njemu: U trajanje ugrađujemo dio nas... U smjer stoljeća, u vječnost. Tu pticu smo jednom voljeli...
Tu pticu smo jednom voljeli, glas je Lucije u tajni onostranog, glas pored koga ponovno čuje kako ljetna kiša s bijelim zrnev-Ijem krupe tuče po kišobranu pod koji su se stisli noseći "živu" vodu s izvora. Ona je uvijek nosila dvije manje posude, a on malu i veliku. Nikada nije čuo za riječ kavalir, ali je sve tri posude uzeo desnom rukom, dok se lijevom morao uhvatiti, najprije za ručku njena kišobrana, dotičući je površno, tek toliko da zavara sebe kako će ga to održati na nogama ako posrne po mokrom putu, kao i zbog straha da ne bude preblizu Luciji. Nije znao je li uzdrhtala od njegove "slučajno" skliznule ruke na njezinu malu već mokru, ali toplu ruku, ili od straha zbog grmljavine. Tek njihova polumokra tijela dodirivala su se u hodu blatnjavom neravninom na kojoj je Albert imao opravdanje za posrtaje.
Poslije pljuska sunce je brzo zasjalo, i to je bilo najgore što se moglo dogoditi, jer ih je nasilno razmaknulo. Kroz razrijeđene kapi koje su, lijeno padajući, gotovo lepršale, oni su slušali ptičju pjesmu negdje u žbunju.
Slušali su je omamljeni koračajući bosonogi toplim puteljkom, na kom su se, uz ptičju pjesmu negdje skrivenu u tamnozelenim dubovima, dogodili Albertovi snovi: Stizali su ga vlakovi tutnjeći koridorima njegove mašte. Jedan je bio njihov! Iza prozora su promicali bregovi, šume, daljine, a oni su bili sami. Na Lucijinom ozarenom licu, nikada tako lijepom, nikada tako sretnom, tako bliskom, sijao je mali smiješak. Dok je strahovao, snebivao se da joj se primakne, nije očekivao tunel koji je kupe napunio bukom. On pogleda prigušeno svjetlo sićušne plave sijalice... pa Luciju: Ona je doista već djevojka, pomisli usplahireno i kolebljivo joj se približi, činilo mu se previše, pa ostade kao ukopan jer je Lucijino stajanje na istom mjestu shvatio kao prihvaćanje njegovih namjera, namjera od kojih se istovremeno boji i koje ga hrabre. No i dalje je stajao nepomično vjerujući da će jedino tako trajati čarolija mraka u kojoj se naslućuje, vidi, u kojoj je tako blizu njen tek propupali sedamnaestogodišnji stas...
S blijeskom iznenadnog svjetla Albert isklizne iz bajke. Iza sebe je još vidio tunel, s desne strane dolinu iz koje je dopirao jedan glas, umilni, dragi glas, jedan cvrkut u dubinama srca skriven.
- Zar si ptica...? - čuo je riječi...
- Zašto... zašto bih bio ptica?
- Ptica leti ptici... Stalno si nad crtežima, nad ostacima, nad minulim...
Okrenuvši se vidio je Izabelino lice i njene plave, velike oči koje gledaju tragove u kamenu. Onda je prošaputala:
- Tražio si stih. Tamo. Gdje huji prošlost...
Prekinula ju je njegova šutnja, pretvorena, činilo joj se, u gotovo opipljiv osjećaj nejasnoće udaljenog bića-pjesme, u nemoć daje rasparčanu, neokupljenu barem uobliči u neku konturu, iako je njen zov bio glasan. Kristalni joj se glas gubio u širinama osjećaja poput misterija koji bi odjedanput granuo da je toga časa mogao slijediti put svoga srca. Nedostajala mu je snaga da je postvari, da je vidi u krletki, čitavu, i zanjiše je zaokruženu ozračjem svoga duha.
- O tako sam — odgovorio je — sada daleko od poezije, od mogućnosti dovođenja sebe u to kako kaže moj prijatelj - "izrastanje u sudaranje uzaludnosti i težnje da uspostavi harmoničan odnos među krhotinama smisla."
Vrati mu se vrijeme prvog susreta s Izabelom, trenutak prikovanog pogleda za njene gotovo nadzemaljske obline i privlačnost kad ga je u Pragu bukvalno odvukla u svoju hotelsku sobu. Te se čarobne praške večeri privijala uz njega želeći svoj, šaputala je, nikada realiziran san utopiti u zagonetnu, toplu noć njegovih očiju. U njima je nalazila najpogodniji, najuzbudljiviji, najplodniji medij za demistificiranje onoga što je na poseban način još od puberteta sanjala. Dragi, zvala ga je bliska mekoća njenog maznog pokreta. Albert je s Izabeline natuknute poetične zanesenosti brzo silazio u ravan njenog neobičnog nemira, rasijanosti, brzih zapadanja u, reklo bi se, neizlječive tuge iz kojih su se neočekivano rasplamsavali buketi smijeha, objektivno nemotivirana radost, brzopletost u izboru želja. Iako ga nije plijenila zrelošću postupaka, privlačila ga je i toga se nije mogao osloboditi. Bio je nemoćan i onda kad je poželjela zajedničko putovanje prema svom sanjanom jugu, u njegov zavičaj.
Jedan meteor nijemo je zaparao noćno nebo dok su lagano odmicali od sela isprepleteni šumskim stazama i rumenilom opalog lišća.
Hoćemo li tamo, niz skaline, do one barke? - pitala je.
Umjesto njegova odgovora čuo se šum mora.
Znala je na što misli. O Luciji joj je govorio još u Pragu: "Nevjerojatno, vi imate nešto zajedničko..."
- A prva ljubav...? Samo je ona vječna! Zar samo zato što sličimo jedna drugoj prihvaćaš da večer provedemo zajedno? - govorila je očima koje su ga žmirkaući probadale.
- Ne... maštala si o bajki ovdašnje jeseni, i eto...
- Od sjećanja ne možeš da se oslobodiš. Kako si onda sretan?
Dok jednim dijelom svoga bića živiš od uspomena, drugim...
- ...ne mogu se opustiti, usredotočiti na tebe, htjela si reći, zar ne?
- Pa, ako te, eto, i poslije trideset godina opsjeda Lucija...
Nasmijao se: Lucija me ne može opsjedati. Samo razmišljam nad tragovima, o prolaznosti...
- Čovjek uvijek žali za nečim, za nekim - rekla je gledajući pučinu.
- "Žaljenje je", netko je rekao, "neizbježna posljedica života", ali mi ono ne smeta da živim. Nikada ne osjećam kako je sve što je lije po na svijetu prošlo s Lucijinim
odlaskom. Daje tako, ne bih ovdje večeras...
Ovila je svoje ruke oko njegova vrata. Tamnozelena obala uronjena u noćnu razglednicu glasala se u ritmu večernjih valova. Sagarali su u narančastom plamenu zvijezda, a ona mu je brisala čelo sjenkom krhkog tijela stopljenog u nejasne izohipse nad kojima je potom cvilila poput djevojčice, plakala kao nad neuhvaćenim ritmom protutnjalih vlakova: Ona će te zaboraviti - gledala ga je duboko u oči. Ona je daleko... Zar će ona bježati od života koji joj se tamo, u Americi, nudi? Proći će godine, iscurit će život prije, mnogo prije nego što shvatimo sumornost te činjenice.
Mrtva jugovina lijeno je ljuljala njene riječi i valove. Krik jednog galeba progutala je noć iza koje je stajala kišna zavjesa. Kroz njene kapljice iščezavala je Izabela, ili su negdje tonule njene riječi. Nesvjestan postojanja vremena, čuo je još samo glasne, zvučne sekvence Izabeline prisutnosti. Slušao, i nije se micao, nije ni trepnuo. Mogao je nastaviti da u svoje posjete zavičaju, u divne južne noći ugrađuje radost druženja s Izabelom, mogao je... Nije žalio. Začudo, nije žalio da izblijede sve reminiscencije na tu ženu, na njene želje, suze, na Prag, na noći nad mostovima Vltave, na sumrake gdje se mimoilazi s palačom Sternberk, na Karlov most na kom su jednom sanjali daleka putovanja; na Hradčanske terase, na čitav Prag u kojem kao da se na svakom koraku dodiruje svijet onostranog. I ljepota Izabele još jednom sijevne pred njim i izgubi se u noćnoj silueti visoke stijene.
Niz koje je nekoć slušao očeve korake...
On pjesmom obriše čelo, izgubljenom pjesmom drukčijeg sebe. Od želje da vrati minulo, ruke mu nađoše svrsishodnijim obrisati prašinu sa staroga križa koji još stoji tu pred malom crkvom kao i u doba njegova djetinjstva. U tišini, u divljim travama zaraslih vinograda, na stazi djedova on, zajedno s drvenim kipom Bogočovjeka, gleda u tamno platno godina ispred sebe: u praznim obzorjima ogromne Prošlosti izgubljene su vršidbe, nestao je šum žita i slame u večeri; znoj, muka i odricanje otaca, tihi uzdasi majki za djecom koja su otišla u svijet i koja se čekaju... uvijek čekaju... da se vrate... da obiđu... da dolepršaju i osjete kako troše strašne samoće. Gdje je ljeto?
Probudi se, nema ljeta, samo u kamen dlijetom urezana ptica, a ispod nje imena Lucija i Albert.
Gdje je ono ljeto?, pitao je nečujni put dlijeta, trag sagorjela srca. Loše si sanjao, probudi se, okreni se, ima ljepših snova - glas dvojnog u sebi obruši se niz stijene, niz godine.
Albert oslušne nadolazeće plime, pogleda sunce koje oblači boju zalaska. U vrtu smokva. Ostarjela. Zadihano se penjao stepenicama. Na glas, udaljen, topao, dalek glas zastao je: Oj, Lazare, na moru vozare... otac je pjevao staru pjesmu, ili je maestral povijao suhe trave, svirajući u visokom stijenju, šumeći samoćom: "Mi se više nikada nećemo vratiti..."