Begova trećina

Jozo STANIĆ


Sredinom predprošlog stoljeća na području Posavine sijale su se žitarice: kukuruz, pšenica i zob. Posve rijetko se sijalo nešto ječma i raži. Eventualno poslije poplava po nižim dijelovima polja ili kad ljetinu obije led sijali su proso ili nešto drugo što je brže dozrijevalo. I ovdje je beg uzimao trećimi od ukupnog roda, što ga je imao kmet kroz tekuću godinu.

U prvo vrijeme kmetovska su davanja bila u žitaricama, urodu šljiva, sijenu, clrvetu za ogrijev ili za građu, u sitnoj, pa i krupnoj stoci. Ova davanja su uglavnom bila prema veličini selišta koji je kmet obrađivao, urodu žitarica i drugog te godine, te prema drugoj imovini domaćinstava, odnosno kućne zadruge na tom kmetskom selištu. Nije poznato, niti su stari pričali, da je u ovom kraju prisilno i pod progonima i ubojstvima ubiran neki namet prema broju muških glava u kući kmeta.

Urod je početkom ljeta i sredinom jeseni procjenjivao subaša sa knezom i još jednim ili dva pouzdana čovjeka iz sela. Za subašu kažu, da je posve rijetko po polju zalazio sam. Činio je to samo u slučaju nekog posebnog provjeravanja. Polja su se obilazila od njive do njive i hakovalo koliko je kmet dužan na ime trećine dati begu. Svakako je kod procjene važila kao posljednja riječ, riječ subaše.

Znalo se dogoditi da subaša sa svojim pomoćnicima neki put i ne ide na lice mjesta, jer ga neki snalažljivi kmet zadrži kod svoje kuće, ponudi dobrim mezetom i ručkom. Tako u ugodnom čavrljanju prođe veći dio dana i na kraju subaša upita domaćina, koliko misli da će na njegovim njivama biti uroda i koliko bi onda iznosila trećina koja pripada begu?. Zna se da u tom slučaju kmet nije sebe oštetio, ali nije ni tražio da ga se u potpunosti oslobodi obveza prema begu. Jasno je da kmet nije volio bega, pa ma kakav bio, te njegove povjerenike i subaše na terenu. S druge strane beg nije posebnu pažnju posvećivao bilo kojem kmetu, jednostavno ih je "trpao sve u jedan sepet". Bilo je kmetova koji su znali da nemaju gdje tražiti bilo kakvu pravdu ili posebnu zaštitu za sebe. Mnogi su mislili da je pravda baš u tom stanju i da izvan toga stanja i nema i ne može biti pravde. Bilo je i onih trećih, koji su na sve načine nastojali da beg dobije što manje i što lošije na ime hakovane trećine. Ako se radilo o sijenu, onda je begu davano ono što je dugo ležalo pokošeno i kišio u otkosima. Kaci se davalo u kukuruzu, begu je probiran krezuljak tj. oni klipovi koji nisu imali pune redove zrnja ili koji su bili nedozreli ili su birani čavorci (kržljavi klipovi).

Pšenica, zob i ječam procjenjivali su se nakon žetve, snošenja i slaganja u granice od trinaest ili sedamnaest snopova. Prije nego što na njivu dođe subaša i njegovi pomoćnici, radi procjene i brojanja granica, bilo je kmetova koji su vezali glomazne i vrlo velike snopove da bi pri brojanju bilo što manje granica. A kad procjena prođe taj kmet je preko noći znao prepovezivati od jednog velikog snopa praviti po dva do tri manja. To složi u granice za bega i odveze, te se tako razduži za procjenjeni broj granica, koje su sada zapravo mnogo manje.


U jeku žetve i vršidbe pšenice subaša je ponekad znao po noći iznenadno doći u selo radi kontrole. Pregledao je da netko nije krišom dovezao i po mjesečini vrši s konjima ili otuca motikom pšenicu koja još nije hakovana na njivi.

Međutim, subaša se u neka sela nije usuđivao zalaziti po noći, jer je iz zasjede znao biti napadnut. Zastrašivali su ga grudama prhke zemlje, koju su bacali iz mraka iznad njegove glave. Znali su padati i drveni klipovi po putu iza subašinih leđa, ali ne da ga se udari, jer bi to povlačilo veliku odgovornost i kaznu za cijelo selo, već samo da ga se zaplaši.

Ožujak 2011.