Za Posavski Vremeplov - Mirko Popović
EPIFANIJA
Onoga časa kad
je zazvonio telefon Ana se pojavila na vratima. Ne znam je li neshvatljivo ljupkom pojavom, u haljini izvezenoj krinovima, na neobičan način popunila prostor, ili mi se primicala pokretima koji
su, između mene i prozorskog okna zapaljenog sunčevim ljetnim ognjem, graničili sa nestvarnim. Radije bih prihvatio činjenicu da imam do sada nespoznajno zadovoljstvo prisustvovati njenoj
besprijekornoj uvježbanosti za neku kazališnu izvedbu.
- Mi se odnekud znamo? - jedva sam izustio ne pomijerajući slušalicu u ruci. Nešto je u meni znalo
da neću dobiti odgovor, ali i to da će mi ga sigurno dati trenutak kad iluzija njenog prisustva počne blijedjeti.
- Ne, nikada se ranije nismo sreli, – rekla je sa smiješkom čija je jedna nota jasno demantirala
izrčeno. Zagledana u moju figuru salivenu od nepomičnosti dodala je:
- Zašto se ne javiš? Netko te trebao?
Sunce je gorjelo u prozoru i Ana je ubrzanije disala.
- Halo...? – iz slušalice se kratko izvio Anin glas: - Samo provjeravam jesi li tu jer te već dulje
čekam. A dogovorili smo se u pet. Šutio sam jedan trenutak, htio pogledati na sat, ali sam bez svoje volje kliznuo kroz vrijeme i brzinom munje se obreo u jednom od bivših
života.
- Oprosti, nešto me zadržalo, objasnit ću ti. Ah, da, hoćeš li biti na onom istom mjestu? A danas
je red i za haljinu sa krinovima, zar ne?
Iako je ranije spustila slušalicu, čuo sam odgovor:
- Hoću, pa tamo smo uvijek, odjeveni u nadzemaljsko zadovoljstvo, kako si znao govoriti, najprije
bdjeli negdje iza uma, a onda bi se zaputili našim putom, po bijeloj šumskoj svili, tamo gdje si, prije nego što sam otputovala, sreo svoju pokojnu Anu.
IZ NAJDUBLJE NOĆI
Jesam li časak koji pjeva
Gdje nema glasa
Ili me netko blaženo zove
Ni rano, ni kasno
Jesam li leluj
Bijelih krila rublja
Što bešumno
Prema jutru
Lebdi
RANO USTAJEM
Dok još šuti
Teški olovni sat
Netko me s bijelom bradom
Čeka u vinogradu
Odakle dopire recitacija Jesenjina
Zaista rano ustajem
Pusto je polje nebesko
Niz rijeku su šutljive ruke
I njihovo bezglasje
Ne pobjeđuje „istinu“
O trajanju i vremenu
Osvrnem li se
Nečujni su oblaci
Blaga je šuma
I jutarnji joj sjaj
Zastaje na obrazima
SLIKAJUĆI VRIJEME
Ne vidim te. U
odlaske
Si vinut. Ali te čujem izdaleka
I šuteći samoću
Na tren su sve pastelne boje izbrisale
Teret s tvojih dlanova.
(Zato i knjige o tome
Oduvijek tražim na starim policama).
Ne vidim te. Odavno
U daljini pjevaš
O nevinosti. O žudnji
Da u očima ostane slika vremena
Kako niz drum suglasja istječe
Teška krv
Što bol odnosi.
"POKAJANJE" DJEDA ŠIMUNA
Stope mu u prag zarasle
U prstima presušilo vrijeme
Rukopis mu svakoga uštapa
Silazi sa pergamena s crnim
Pticama podsmjeha
Sa zakašnjelim zdravomarijama
Želi uronuti u čudesna stanja
Danteova srca dok ispisuje
Odaje Raja i krugove Pakla
Razdragan nad mirisom humusa
Postaje karikatura lišća u raspadanju
Rado bi snova bio dječak i prve korake
Donio do oltara svetoga Nikole
Da mu licemjerstvom „zamaže oči“
Spreman je obrisati prašinu
S lica Biblije, ne skrivajući hipokriziju
Sa svoga lica
Stope mu u prag zarasle
I teške kiše iz noćne utrobe mu kaplju
Sve do jutra kad okna prozorska
Izblijede
S fotografijama na zidu
Na kojima je ostalo
Osmjehnuto lice
Pod kojim je davno
Prestalo srce
PREKO ZEMLJE
Snagom utrobe, snagom gravitacije
snagom porođajnih muka i katapulta
u njen i svoj krajobraz stigoh
još prašinu razgrćući
U svako hladno jutro četiri puta zebem
osam puta tražim, pa zovem
osluškujem nedozvano, onô
čiji su glasi po mjeri onog
koji opominje: Pamti i traži
na svim stranama ocu s lijeve
ocu s desne strane
Snagom utrobe, snagom žeđi
svoje stablo zarezah okom
žiletom svanućem u ono jutro
kad krv izusti riječ-ordenje
koje krotim, s kojim ne spoznah
ni jednu nijansu Tajne
riječ-ordenje koje tek plamti
preko zemlje
nijemošću krajobraza
razvezano
NIZ POLJE LEDENO
netko noćas
otvara prozor
da otplovimo sa uzglavljima
u šutnji cvjetaju mrazevi
i mjesec cvokoće u dračama
djeca su ogrnuta u san
u kom se plače daleko u sjećanju
netko noćas otvara prozor
tamno je nebo u sljepoočicama
nečiji glasovi jedva čujno iza okna
u bijelu prtinu propadaju
plovimo sa uzglavljima
majka je u našoj sobi žuta od lišća
u njenim očima mrzli su cvjetovi
u njenom glasu zveckaju zvijezde
niz polje ledeno žubori vrijeme
BAJKA
Jedna je bratova sjena zamicala
I nestajala za stablom jasena
U tom trenu mirisalo je na kišu
I grmjelo je u našim očima straha
Niz doce zagledan
Otac je motiku odložio
Njegovi dlanovi izrastali su
Iz žege, iz presahle rijeke
Obdaren trpnjom kroz nas je rastao
Kao klasje, kao samotni jablan
Iz žarkoga podneva
*
Jedna bratova sjena
Pedeset godina kasnije
Pronosi rukovet ljeta
Za ruku drži našu sestru
Za drugom sjenom gledamo
Kako tiho niz doce silazi
A sve miriše na kišu
Grmi nad zemljom crvenom
Sestra ga ljubi očima straha