O granici, brate, zborimo

Jagoda KLJAIĆ

Otoplilo, snijeg okopnio, vode se povukle, praznici i sveci minuli, gastarbajteri dolaze samo ako je sahrana bliskoga rođaka, sve govori da na granici ne bi smjelo biti gužve i duljeg čekanja. Četvrtak idealan za odlazak na Arizonu, buvljak udaljen samo kilometar od granice, na samom ulazu u Orašje. Nisu bili od lani, istina, to je samo dva mjeseca, al' nešto im se odužilo.

Jedva čekaju da popiju kavu sa Zinetom i Pajom, oni su na velikom štandu sa zavjesama, karnišama i tkaninama za dekoracije, onima kao iz sultanovih dvora. Slušaju usput vijesti i aktualni komentar iz Bruxellesa o tome kako je Hrvatska jako dobro prošla u dijeljenju sredstava iz proračuna Europske unije. Od 2014. do 2020. godine europski budžet će raspolagati sa 960 milijardi eura, a Hrvatska može računati na 11,7 milijardi.

- Nešto više od 200 milijuna eura namijenjeno je za schengensku granicu, odzvanja glas spikera u „japancu“, luksuznom ali starom četrnaest godina.

Baš su neku večer Zdenka i Damir na Wikipediji pogledali malo o tom Schengenu. Naučili da je to malo vinogradarsko mjesto u jugoistočnom Luksemburgu, na granici Njemačke i Francuske, koje je 2005. godine imalo 425 stanovnika. Postalo je poznato 14. juna 1985. godine, kada je pet europskih država - Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Nizozemska - potpisalo Schengenski sporazum. Ne baš u selu, već u njegovoj blizini, na brodu "Princeza-Mari Astrid", na mjestu Mozel. Od tada, državljanima članica Europske unije zagarantirano je slobodno kretanje, bez pasoša i osobne iskaznice, u svim zemljama EU.

Na vijest o tolikom novcu samo za granicu, Damir je suho dodao: - Skoro pola hrvatske kopnene granice je sa Bosnom i Hercegovinom, dugačka je nešto više od hiljadu kilometara, a po propisima EU, na jedan kilometar granice mora biti raspoređen jedan policajac. Neće baš stajati u obruču, jedan do drugoga na hiljadu koraka, bit će ih i u kancelarijama, na graničnim prelazima, ali, ima šanse da se netko zaposli.

Misli pri tome na sina im.

Zdenka samo dometnu: - Treba potrošiti 200 milijuna eura.

Uskoro će to biti najduža kopnena granica u Europskoj uniji. Svi znaju taj podatak, i oni što dolaze na Arizonu kao i drugi, što tamo svakodnevno borave. Vole taj buvljak. Mogu kupiti svaku sitnicu i krupnicu koja jednom skromnom domaćinstvu i prosječnoj familiji treba, a ako je hrvatski proizvod, čak i kad je original, uvijek je jeftiniji nego u tvorničkom dućanu. Taj rebus kupci iz Hrvatske nikad nisu uspjeli riješiti. Bit će zbog granice.

- Kako lako i na brzinu nepostojeća granica postade najduža – omaklo se glasno pitanje Stipi sa štanda desno, koji im se pridružio na dugoočekivanoj „turskoj kafi“.

- Dolazi „Gavrilović“ k nama u Bosnu – iz vedra neba će Gojko pristigao s lijeve strane – preseljava dio proizvodnje u Čitluk, blago nama. Kaže gazda da bi mu izvoz, kad Hrvatska uđe u Evropsku uniju, bio skoro pedeset posto skuplji. Kol'ko bi onda kod nas koštalo deset deka crne salame? Zato sad otpušta radnike u Petrinji, valjda će lakše naći posao u nekoj mesnoj industriji Francuske.

Sunčani četvrtak, a nad Arizonom visi sivo pitanje: što će biti poslije 1. jula.

Nije da se trajno opraštaju, ali više ništa neće biti isto. Bar za njih, komšije s desne i lijeve obale Save. Možda minu samo jedna – dvije poplave, a oni će morati vaditi pasoše i putovnice. Najprije u državama u kojima žive, a onda pri svakom prelazu preko mosta. Europski propisi nalažu da se u pasoš obavezno udara ulazni i izlazni štambilj. Onima koji nisu svikli na tu vrstu procedure, mogao bi takav tefter biti i neugodan. Kao što su uglavnom svi državni pečati. Mnogi se zalete do Arizone više puta mjesečno, makar po šteku. Pokažu ličnu, vlast im mahne, ne bilježi koliko su puta ušli i izašli. To im je davalo osjećaj kao da nisu bili dalje od obližnjega dućana. Sad će dućan postati inozemstvo u koje će malo kompliciranije ulaziti i na čijim vratima će kad – tad dežurni čuvar upitati zašto tako često prelaze državnu granicu. Čim priupita zašto, znači, nešto ga zanima i neće faliti puno pa da postanu sumnjivi. A možda će imati i svoju „traku“ na granici, onako, posebnu, odvojenu, da ne štopaju promet i usporavaju gospodu iz Europe.

- Dobro je da ne uvode vize – tješi društvo Pajo, dok ga Zineta siječe pogledom. Ona je već preračunala: nemaju pasoše jer im za odlazak u Hrvatsku prijateljima i rodbini nije trebao - sad ih moraju ići tražiti, valjda će odobriti, nisu ništa skrivili - zna da će morati priznati zašto joj treba, uvijek pitaju zašto. Prije toga uslikavanje, formulari, takse, sve uđuture najmanje 50 maraka za jedan pasoš. Kol'ko samo metara zavjesa mora prodati da bi imala čistu zaradu od 100 konvertibilnih. Kad će moći odvojiti toliku paru? I bi joj malo lakše kad su Zdenka i Damir priznali da ni oni nemaju putovnice, i njih čeka trošak, oko 400 kuna za jednu, ali, prešutiše nadu o poslu za sina. Previše je ironije u samoj situaciji.

Kratko putovanje i još kraći boravak na Arizoni, jednoga četvrtka, bio je, zapravo, razgovor državljana Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji žive u nadi kako će sutrašnjica biti bolja, ako ne za njih, onda bar za djecu im. Dok se granica izdužuje i postaje deblja i čvršća, sa zadatkom: podijeliti, razdvojiti, zabraniti, zastrašiti, povući natrag, odbaciti, izolirati, zakomplicirati. Tu ni pasoš puno ne pomaže. Tko će ih ubijediti da trebaju biti radosni i ponosni što i oni, napokon, imaju nešto – naj …

Na povratku nisu ni upalili radio. Korisnije je ne čuti i ne znati, dok se ne počne događati.