Boričevac
Zapis Josipa Pavičića o spaljenom Boričevcu
Autor zapisa potomak je obitelji koja je početkom kolovoza 1941. morala napustiti svoje selo Boričevac, kratko vrijeme prije nego što je selo razoreno i spaljeno. U zapisu se osvrće i na poslijeratni prikaz stradanja Boričevca iz pera samih počinitelja zlodjela.
Boričevac nije daleko od Donjeg Lapca, tri-četiri kilometra, ali ga je, za razliku od Donjeg Lapca, vrlo teško naći, nakon što su ga 2. kolovoza 1941. posjetili Srbi iz Lapca pojačani mještanima okolnih srpskih sela. Boričevac je tog vrućeg i prevrućeg dana bio gotovo prazan. Njegovi stanovnici, seljaci, stočari, Hrvati, njih oko dvije i pol tisuće, napustili su ga nekoliko dana prije, upozoreni da im se susjedi iz Lapca i ostali spremaju u posjet. Ostalo je deset-petnaest starijih Boričevljana koji se nisu dali iz rodnih kuća, ostala je stoka koja je skapavala od žeđi i ostale su nezaključane kuće. Ostale su i dvije domaće, boričevačke srpske obitelji. Svi ostaci pobjegli su u petnaest kilometara udaljeni gradić Kulen Vakuf u Bosni i tu čekali da se vizita iz Lapca završi, pa da se, ako Bog da, vrate u svoj Boričevac. Nikad se nisu vratili, do dana današnjega!
U Boričevac je upala razjarena rulja, kličući kralju Petru i otadžbini Srbiji. Neki su na kapama imali srpske kokarde, poneki i petokrake zvijezde, a većina, osim slijepe mržnje, nije imala ništa. Bili su to ljudi podivljali od ideja kojima su ih opskrbljivali razni generalštabni majori, vojvode, policijski batinaši i vođe ustanka. Među potonjima glavnu je riječ, uz generalštabnog majora Boška Rašetu, vodio tobožnji komunist, zapravo četnik Gojko Polovina, nakon rata general Jugoslavenske narodne armije.
Što je posjet iz Lapca donio Boričevcu, neka kaže sam Polovina:
»Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu«, piše on (u svojoj knjizi Svedočenje, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340). »Ostaje činjenica«, dodaje on, »da je u masi neborača toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena.« (Polovinina knjiga, str. 342).
Selo je opljačkano i zapaljeno, zajedno s nekima od spomenutih staraca, crkva je razorena, a groblje sravnjeno sa zemljom. Kad sam s roditeljima sedamdesetih godina, prvi i jedini put za vrijeme Jugoslavije, bio u Boričevcu, tražili smo nadgrobni kamen s djedova groba, ali ga nismo našli. Obiđite pragove kuća po okolnim selima, rekli su nam upućeni, pa ćete ga naći.
Boričevljani su se sklonili u Kulen Vakuf, iz Vakufa su pobjegli u Bihać, a iz Bihaća, željeznicom, u Slavoniju i druge krajeve. Ne kao kolonisti, kako su počinitelji zločina poslije govorili, jer kolonist podrazumijeva darovanu zemlju i imanje, nego kao jadna sirotinja bez ikakve imovine kojoj nitko ništa nije dao i koja je, da bi preživjela, morala u nadnicu na najgore poslove. Moj je djed Mile Pavičić, mamin tata, ugledni boričevački domaćin, otac velike obitelji, gazda, završio u selu Posavski Podgajci u Slavoniji kao sluga, dok su Polovinini sjajni partizanski borci i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti, koji su opljačkali i zapalili njegov Boričevac i pobili mu susjede, danas bi se reklo - nedužne civile, dobili dobre mirovine, goleme stanove, a neki i cijele ulice u Donjemu Lapcu.
Tko je počinio genocid u Boričevcu? Činjenica jest da su 2. kolovoza 1941. u Boričevcu ostale netaknute samo dvije kuće, kuće jedinih dviju pravoslavnih obitelji!
Poslije 1945. Boričevljani se nisu smjeli vratiti u Boričevac, jer tamo su ih čekali isti oni koji su ih 1941. protjerali i koji bi ih poslije prvog sumraka pobili. Vlast im je odbijala i sve molbe za povrat imovine, a kako i ne bi kad su te molbe, bez obzira na koga adresirane (neke su išle i na Maršalat u Beograd), na kraju dolazile u ruke ubojica i rušitelja Boričevca, Polovi-ninih sjajnih partizanskih boraca i vojnih rukovodilaca, komandira, komandanata.
U Boričevac se prije Oluje 1995. vratila samo jedna jedina prognanička hrvatska obitelj, ali ni tafa nije stigla odmah, nego desetak godina poslije onoga rata. Odmah poslije rata Boričevac ne samo da nije postojao, nego se nije smio ni spomenuti i njegovo su ime prognanici izgovarali u pola glasa. Bilo je pokušaja da se na ulazu u nekadašnje selo postavi ploča s natpisom Boričevac, ali su svi završili neuspjehom: čim bi se smračilo, ploča bi nestala. Na kraju je Boričevac izbrisan i iz službenog popisa naseljenih mjesta.
Boričevljani su na boričevačko zgarište slobodno i otvoreno mogli doći tek poslije Oluje 1995., a prvu Malu Gospu, svoj mjesni blagdan, proslavili su 1996., kada ih se, njih i njihovih potomaka rođenih u progonstvu, oko srušene crkve Male Gospe okupilo dvije tisuće! Na to je trebalo čekati više od pola stoljeća.
U kolovozu 1941. Boričevac je uništen, a njegovi stanovnici otjerani u progonstvo, godine 1945. prostorom nekadašnjeg Boričevca vladali su oni koji su Boričevac uništili, 1991. u Boričevcu se ništa nije promijenilo, osim što su se razarateljima Boričevca pridružili sinovi i unuci.
Vrelo: Hrvoje Matković „Između Mačeka i Pavelića“, str.239-241