Petokraka na zatiljku
Raskol u nekada jedinstvenom HDZ-u nije samo podijelio stranku kako se to nekima čini, a još manje kako to neki žele prikazati. Dva HDZ-a su puno više negoli dvije polovice iste stranke. Zato kada su oba HDZ-a u pitanju ne treba govoriti o raskolu HDZ-a, nego i jedan i drugi treba promatrati kao stranke koje nemaju praktički ništa zajedničko osim tri slova u svojim nazivima.
Slažem se da svaka podjela među Hrvatima u BiH ne vodi dobromu. Premalo nas je da bi se dijelili. Zbog te malobrojnosti treba nekada progutati i koju više. Međutim, politička dimenzija podjele među Hrvatima ima sasvim drugo značenje. Podjela Hrvata (i bilo kojeg drugog naroda) gledano kroz političku prizmu nikako ne odražava hrvatsko nejedinstvo. Pa čak niti onda kada politički subjekti imaju različita stajališta i kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi.
Politički pluralizam
Čak politička raznolikost među Hrvatima u BiH i nije tako lepezasta kao kod većine drugih naroda. Na kraju krajeva kao i kod Hrvata u RH. Gotovo sve političke opcije Hrvata u BiH smještene su na tzv. političkom desnom centru. Osobno mislim da je takvo kategoriziranje jedna obična floskula za sada neću o tome nego ću prihvatiti taj termin kao relevantan. Krajnje desnih mislim da nema. HSP-u se desnica spočitava. Osobno mislim da je HSP daleko od prave desnice , a i sami se deklariraju kao stranka desnog centra. Možda, malčice više desno nego dva HDZ-a ili HSS-NHI. No, svejedno pripadaju istom političkom svjetonazoru. Lijevo orijentirane stranke u BiH su uglavnom bez Hrvata, a ako ih i ima onda su uglavnom moneta za potkusurivanje. Prije svega radi one već poznate priče; kako su te lijeve stranke i hrvatske.
O političkom liberalizmu da se i ne govori. Pomalo čudno. Međutim, to je logičan slijed. Baš zbog naše malobrojnosti nagon za samoodrživošću prvo nas je vezao oko političkog pokreta od devedesetih pa do bliže kraja prošlog stoljeća. Prvotni HDZ je bio više od stranke. Pokret iza kojeg su se Hrvati skrivali kao dijete iza majčinih skuta. No vremenom HDZ je prestao biti pokret i već nakon nekoliko godina iza rata sazrijeva nacionalna politička svijest. Vremenom, sve veći i veći broj Hrvata se odvaja od HDZ-a i svoje političke stavove profilira kroz druge jedinice političkog djelovanja. Rat je bio snažan integrativni čimbenik. Bilo da se kakva politika vodila ona nije bila upitna. Slijedilo ju se kao nešto sveto, bez obzira koliko ona bila pogubna. Nažalost, ispostavilo se, za dobar dio hrvatskog puka u Bosni.
Završetkom rata vodstvo HDZ-a spontano taj pokret profilira u političku stranku. Još jedno vrijeme HDZ će imati svoju snagu i odlike svehrvatskog pokreta prvenstveno zbog nabijenih nacionalnih emocija kao naslijeđe rata, a koje su vremenom bivale sve manje i manje.
Podjelom HDZ-a na dva tabora nije se smo rodila još jedna politička stranka koja ista među jednakim. Tim činom desio se jedan važan preokret u političkom životu Hrvata u BiH. HDZ BiH je definitivno izgubio dominantnu suverenost na političkoj sceni. Time su sve druge manje stranke dobile vjetar u jedra. Najednom su i one postale dijelom političkog čimbenika. U stvari rodilo se političko višestranačje. Ono je još u povojima, jer kako sam već rekao sve hrvatske stranke smještaju se u veoma uzak segment političke provenijencije.
Unatoč političkom prularizmu besmisleno je ovakvu političku “raznolikost“ nazivati stanjem hrvatskog nejedinstva. Pravo na drugo mišljenje nikako ne može biti osnova pričama o općenarodnom nejedinstvu. Dapače, iz više suprotstavljenih prije svega političkih stavova hrvatski narod može odabrati onaj stav koji će odisati najvećom kvalitetom. Političko jednoumlje je doktrina koju smo, nadam se, davno prevladali. I greške koje jednoumlje može ispoljiti, zbog svoje zatvorenosti i nekritičnosti, biti će znatno umanjene ako se određeni problem sagleda kroz prizmu više ideja i političkih stavova.
Žal za jednoumljem
No, vratimo se u današnju zbilju. Imamo nemali broj primjera gdje se žali za jednoumljem. Jedni zbog svojeg osobnog prosperiteta kojeg su u jednoumlju lakše ostvarivali, drugi pak zbog teške svoje političke nepismenosti ili neznanja.
Najdrastičniji primjer je onaj vezan za dva HDZ-a. Potpuno je jasno da su te dvije političke opcije na sasvim suprotstavljenim političkim polovima. Pitanje je samo kako će reagirati druge stranke s hrvatskim predznakom. Tj. komu će one u partnerski odnos.
S jedne strane Čovićev HDZ BiH bez dvojbe naginje srpskoj politici Milorada Dodika. Kojemu je sve važnije osim BiH i kako stvari stoje sve će i uraditi da Bosne i Hercegovine nestane.
S druge strane Ljubićeva „devedesetka“ je više za opstanak Bosne i Hercegovine, te se u tom političkom konceptu više veže za stranke koje su za očuvanje BiH kao države.
I jedni i drugi žele Hrvatima dobro. Što je uistinu dobro pokazat će vrijeme. Za sada i jedni i drugi svoje prave argumente drže u rukavima. Čiji su aduti jači znat će se samo onda kada se ustavna kriza u BiH riješi. Svatko od nas može imati svoje mišljenje koje se može, ali i ne mora sviđati onomu do nas. Jedino pošteno bi bilo svakom priznati njegovo pravo da misli kako hoće. A ne suprotstavljena mišljenja proglašavati nacionalnom izdajom, protuhrvatskim elementima, neprijateljima naroda i što sve već ne. No, jedno je sigurno, argumenti su ti koji bi trebali donijeti prevagu jednoj političkoj opciji.
Čiji su argumenti jači, drugom prigodom jer oni zavrjeđuju poseban članak. Mogao bih sada navesti čitav niz neprimjerenih podvala, neargumentiranih izjava, nedemokratskih razmišljanja. Sve takve insinuacije su predmeti dnevne politike i niskih pobuda samih autora. Primjerice, etiketirati nekoga kao antihrvatski element samo zato što je taj isti zaposjeo na njegovo mjesto je primjer koji zorno prikazuje malodušnost i bezobzirnost naših političkih čimbenika. Sve bi to bilo tolerantno i shvaćeno kao argument da isti oni koji kritiziraju nisu do skoro bili na mjestu onih koje sada kritiziraju. A dok su oni bili na poziciji bili su veliki Hrvati. Sada kada umjesto njih taj posao radi netko drugi onda je taj drugi sve samo ne dobar Hrvat.
Ovoga puta neću ništa konkretno navoditi da me ne bi prokazali njihovim. A možda sam baš njihov. Svejedno je, osjećam se Hrvatom i jesam Hrvat, a to mi ne mogu uzeti niti jedni niti drugi. A zbog toga što ih više ima (stranaka) ne osjećam se ni najmanje ugroženim ili razjedinjenim. Niti se bojim nacionalnog nejedinstva. Ubilo me brate ono jedinstvo. Ono jednoumlje, protiv kojeg se i danas borim, bez obzira nosili petokraku sprijeda ili straga. Bez obzira, povijali se u šahovnicu od pete do vrata, a mene smatrali malim i manje vrijednim Hrvatom samo zato što šahovnicu nosim u srcu. A oni je ne vide. Jedni zato što su slijepi, a drugi zato što ne žele da me vide jer ja sam mali, malecki Hrvat, Moneta za potkusurivanje.
Dean Rant