Komunistički zločini
Anđelko MIJATOVIĆ
Neprijeporno je da su pripadnici Jugoslavenske armije i općenito pripadnici Narodnooslobodilačkoga pokreta Jugoslavije u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata (1941. - 1945.) na području bivše Jugoslavije obračunavali sa svim svojim ideološkim protivnicima bez obzira na narodnost i političku opredijeljenost, odnosno sa svima onima koji nisu bili sljednici komunističke ideologije. Na tom udaru našla se i većina hrvatskog naroda koja je podržavala ideju nezavisne hrvatske države i za koju se borila i teško krvarila četiri ratne godine. U takvim prilikama nekoliko stotina tisuća pripadnika oružanih snaga i civilnoga pučanstva NDH-a, uzmicalo je pred jačim protivničkim snagama prema Zagrebu, a potom i prema zapadnim saveznicima u Austriju, nadajući se zaštiti zapadnih demokratskih vlada pred komunističkim zločinima. Naprotiv dogodilo se suprotno. Zapadni saveznici prepustili su ih na nemilost komunističkim pobjednicima koji su vrlo okrutno obračunali s desetinama i stotinama tisuća vojnih i civilnih osoba i poubijali ih od Austrije do jugoslavenske granice s Rumunjskom, Bugarskom i Grčkom, odnosno diljem DF Jugoslavije.
Pozivanje pripadnika Narodnooslobodilačke vojske (NOV-a) i Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) u tijeku Drugoga svjetskog rata (1941. - 1945.) na bezobzirnu i nemilosrdnu »osvetu« i »odmazdu« prema svim protivnicima osobito je došlo do izražaja u proljeće g. 1945. Nastavljeno je i nakon svršetka rata usmjeravanjem mržnje prema svim zarobljenim protivnicima, a posebno prema bivšim pripadnicima HOS-a i institucija NDH-a i civilima, vezanim uz te institucije, odnosno prema svim koji nisu bili oduševljene pristaše komunističkog pokreta. Dosadašnja istraživanja i dostupni dokumenti omogućuju nam da možemo dobrim dijelom rekonstruirati na koje su načine osmišljavani i provođeni navedeni masovni zločini. Nesporno je da je to činjeno s blagoslovom najvišega državnoga vrha DFJ, predvođena vrhovnim zapovjednikom Jugoslavenske armije, glavnim sekretarom Komunističke partije Jugoslavije, predsjednikom DFJ i predsjednikom prve jugoslavenske revolucionarne vlade NKOJ-a maršalom Josipom Brozom Titom. Zločine je organizirao i izvodio ukupni novouspostavljeni sustav komunističke vlasti, prvenstveno Jugoslavenska armija s Generalštabom na čelu, sigurnosna organizacija Odjel za zaštitu naroda i oružanih snaga Narodnooslobodilačkog pokreta (OZN-a), tijela komunističke vlasti i komunistički aktivisti.
Većinu zarobljenih u Sloveniji i onih koji su se predali britanskim snagama u Austriji, a potom izručeni Jugoslavenskoj armiji, preuzela je Treća JA pod zapovjedništvom generala Koste Nađa, a organizaciju o preuzimanju, sprovođenju, čuvanju i likvidiranju zarobljenika vodila je OZN-a pri toj armiji na čelu s pukovnikom Đokom Ivanovićem.
Aleksandar Ranković, uz mnoga druga glavna zaduženja u vojnoj i političkoj struklturi DFJ, i načelnik OZN-e Ministarstva obrane, posebnom depešom, upućenom 15. svibnja 1945. OZNI-i Hrvatske, izražava nezadovoljstvo malim brojem strijeljanih "bandita" u Zagrebu. Nakon glavnih likvidacija velikoga dijela zarobljenika 10. - 25. svibnja 1945. na više od četiri stotine masovnih stratišta diljem Slovenije, ali već i diljem Hrvatske, Tito je 26. svibnja u Ljubljani izjavio: »Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.« Očito je dan prije u Mariboru, gdje se susreo s ruskim maršalom Tolbuhinom, zapovjednikom III. ukrajinske fronte, bio dobro upućen u tamošnje likvidacije zarobljenika, o kojima je već naprijed rečeno. Kad je ministar vanjskih poslova DFJ dr. Ivan Šubašić, nakon povratka s konferencije UN-a 8. lipnja 1945. u San Francisku saznao da je kraj Dravograda ubijeno 40.000 domobrana i u vezi s tim prosvjedaovao jednom od glavnih članova jugoslavenskoga političkoga vodstva Edvardu Kardelju, taj mu je odgovorio: "Hrvati, platili ste!" Kad je kipar Ivan Meštrović g. 1959. na Brijunima postavio Titu pitanje u vezi s masovnim pokoljima Hrvata u ratu g. 1941. - 1945., osobito u proljeće i ljeto g. 1945., taj mu je odgovorio: "To se nije nikako moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje." Za »najbrojniju grupaciju ... ustaško-domobranskih snaga oko 150.000« g. 1983. zapovjednik Treće JA general Košta Nađ je izjavio. »Oni nam nisu mogli pobeći, čvrsto smo ih okružili, i normalno na kraju ih likvidirali.« Navedeni i drugi takvi podaci upućuju na vrlo osmišljeno organiziranje i likvidiranje ratnih zarobljenika i civila pod nadležnošću državnog vrha, bez ikakvih sudskih istraga i utvrđivanja njihove krivice.
Brojka poginulih, ubijenih i nastradalih u vrijeme Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskoga naroda g. 1945., kao i ukupne žrtve stradanja hrvatskoga naroda u ratu g. 1941. - 1945. moći će use približno utvrditi tek nakon ukupna istraživanja toga problema. Svakako, radi se o stotinama tisuća.
Vrelo: "Bleburška tragedija i križni put hrvatskoga naroda godine 1945.", str.49-50